Kultura

Nije evo ni meni do riječi koja bi umirila, nego do one koja bi potvrdila, točno iskazala moj nemir. A dok u sebe ne pogledam o sebi neću znati, dok se sa svojom mukom ne susretnem o sebi neću spoznati

Ludi Josif Havija, ugledavši pred sobom njemačkog oficira, htjede da iz džepa izvadi nekolike sušene smokve i ponudi mu ih. Ili je možda htio da sam pojede još jednu sušenu smokvu

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih

TRIO je dizajnirao kraj jugoslavenskog socijalizma: posljednju, zaključnu fazu Bijelog dugmeta, zakićenu već savršeno bezopasnim, dekontaminiranim, razoružanim i odbačenim petokrakama; reklamu za Unisturs, s refrenom Plavog orkestra: “Neka ljubi se Istok i Zapad”, naslovnu stranicu omladinskog časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica, s tortom u obliku Jugoslavije, krvavom od krupnih pitomih jagoda, koju je po narudžbi načinio kipar i slastičar Saša Bukvić… Ta krvava Jugoslavija od jagoda, s tijelom i granicama od biskvita i šlaga, bila je proročanstvo onoga što će se uskoro dogoditi

Čele, Barabaš, Čengej, Gereb, Kolnai, Lesik, Vajs, Rihter i Nemeček škvadra je koja reagira na nepravdu počinjenu dječacima u Pavlovoj ulici te se odluče boriti protiv grupe koja je tu nepravdu počinila

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Juksek-kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole – više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatlokuma i sutlijaša

Nikada nisam upoznao nesretnijeg čovjeka od Muhameda K. U životu je imao dovoljno patnji za dvogodišnji scenario meksičke serije - bilo je u njemu umiranja od tuge, samoubistava, robije, progona, izolacija, života u ruševinama i šahtovima, velikih knjiga, priznanja, nagrada, novih padova...

Kada se Stole dočepa dobre priče onda je lako ne pušta da ode. Priča polako, sa uživanjem, pažljivo žvaće svaku riječ kao da joj procjenjuje aromu. Pravi česte pauze, tokom kojih slušaoce gleda u oči, traži u njima odgovarajuću reakciju, pa  nastavlja. Reakcije rijetko izostaju jer Stole ima stroge kriterije za dobru priču

Za prvoga Markovog tjeranja jedne je večeri Nona zaboravila zatvoriti kuhinjski prozor. Vidjela je njegov bujni sivi rep kako promiče za okvir, i to je bio kraj. Skočio je na skelu i više ga nisu vidjeli. Nono je izašao da ga traži. Do jutra se nije vratio kući

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. – Tko nam se to mota oko zemlje – pitala bi, onim svojim histeričnim tonom. – Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula (što je još gore) – što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi – šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao

“Prokleta avlija”, od čijeg je objavljivanja upravo prošlo šezdeset i pet godina, ne samo da je jedan od najsubverzivnijih, nego je i najmoderniji roman južnoslavenskih književnosti

„Hаjde Nаdo, pusti to, idemo kući!“ reče Nаdinа koleginicа, dok je ovа zаmišljeno ribаlа klupu nа kojoj je bilo ispisаno “Tetkice smrde!”. Nаdа se uplаši, očigledno uprаvo trgnutа iz dubokog rаzmišljаnjа. Toplo se osmehnu koleginici, otkrivаjući zube, od kojih su neki odаvno ispаli. I tаko one krenuše. Koleginicа nа jednu, Nаdа nа drugu strаnu

No, ja nisam želio ubiti tog slona. Promatrao sam ga kako udara čuperkom trave po koljenima s ozbiljnošću stare bake, što je tako svojstveno slonovima. Bio sam u godinama kad čovjek baš nije preosjetljiv na ubijanje životinja, ali još nikad u životu nisam ustrijelio slona, niti sam to ikada i poželio. (Nekako uvijek nam je teže ubiti veliku životinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova vlasnika. Živ, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav, vrijedit će koliko i njegove kljove, pet funti najviše.

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova