LGBTIQ

Uprkos buci koja vlada u javnom ponašanju, nevidljivost je za drugačije još uvek veliki problem, a najviše zbog toga što se teme koje su u vezi sa njihovim identitetima obrađuju na senzacionalistički način, u maniru „nećete verovati“, te takve teme mnogim medijima služe samo da prikažu svoju tolerantnost, koja je često površna.

Nema tome niti mjesec dana otkako je bivša ministrica, bivša časna sestra i, predviđam, bivša buduća zastupnica u Europskom parlamentu zabrinuto prozborila o Istanbulskoj konvenciji. Prvenstveno se bavila sanitarnim pitanjem, a sukus problematike sveo se na dvije rečenice: "Ako netko kaže za sebe da se osjeća kao žensko, on ne ide u muški WC, on ide u ženski. Meni ne bi bilo ugodno da idem u WC i da naiđe frajer od dva metra".

U početcima borbe za ženska prava, neke su aktivne sudionice ovoga pokreta ostvarile povezanost koja je nadilazila okvire platonskog prijateljstva. Zbog nevoljkosti i/ili nemogućnosti njih samih da javno obznane svoje osjećaje, kao i nesklonosti društva da privati erotsku komponentu u odnosu dviju žena, ovakve su veze često ostajale zabilježene tek kao klasična ženska prijateljstva.

LGBTI osobe svakodnevno prolaze borbu za slobodno kretanje ulicama vlastitoga grada. Heteroseksualne osobe često zaboravljaju da njima i njihovim partnerima/kama za sȃmo držanje za ruku na ulici neće biti upućene riječi mržnje, osuđivački pogledi i optužbe bluda i nemorala.

Pa rekao bih da su otišli da žive svoj život, da ga ovdje nisu mogli živjeti. I ono što ja smatram pod življenjem života su svakodnevne stvari, ne mislim ni na kakve luksuze, holivude i crvene tepihe, nego na mogućnost da voliš koga želiš da voliš, mogućnost da imaš dijete, da ti niko ne da otkaz zato što si gej ili lezbejka ili trans osoba, da možeš da se zaposliš, da te zapravo neko cijeni, da možeš da napreduješ u karijeri bez stranačkih knjižica, to su ti neki razlozi ljudi s kojima sam ja u kontaktu.

Jedna od najboljih nogometašica svijeta i kapetanica ženske nogometne reprezentacije SAD-a, Megan Rapinoe, prva je lezbijka u Swimsuit izdanju magazina Sports Illustrated.

Kako bi se osjećao više muževnim, Glen kreće na primalnu terapiju. No čak i tamo, okružen urlajućim i vrištećim muškarcima, on ne uspijeva ispustiti zvuk. Kada ga drugi muškarac isprovocira, Glen se konačno “oslobađa”, ispuštajući čudovišan djelić sebe koji radi što želi i ne mari za posljedice.

„Ako nas je drag nešto naučio“ kaže Trixie, „To je da je pakovanje važno, pa se tako odnosim i prema svim svojim proizvodima. Sve mora da bude zabavno, pa mi je cilj da svaki proizvod bude upakovan tako da se konzumer, bilo kojoj starosnoj grupi da pripada, kada me gleda, sluša, ili koristi moju šminku, oseti kao šestogodišnjak koji je dobio novu igračku.

Održavanje povorke ponosa predstavlja test u pravom smislu te riječi. Ne samo da će se preko ovog događaja ispitati vjerodostojnost bh. politike i njenih demokratskih narativa, već i spremnost građana/ki da žive demokratiju i sve njene principe.

Od prikazivanja prvog filma, pa sve do danas, on je bio važno i snažno sredstvo za slanje poruka koje bi u drugim komunikacijskim kanalima zalutale u beznačajnost i nebitnost.

Moja zakletva samoj sebi još kad sam bila dijete bila je da ću se boriti za slobodu svakog čovjeka da bude ono što jeste, dok god ne ugrožava postojanje drugih stvorenja. Na nasilje, poticanje na nasilje, na progone, na stigmatiziranje, neću da šutim.

„Preplavljen sam podrškom koju dobijam od zajednice“, rekao je Ryan O’Connell u intervjuu za Gay Times povodom reakcija na seriju "Special", ponosno otkrivajući svoj gej identitet, te identitet gej muškarca koji živi sa cerebralnom paralizom.