LGBTIQ

Ujedinjene nacije su osudile načine na koje se izveštava o retkom virusu koji je već uzdrmao svet, posebno deo koji rado živi u simbiozi s predrasudama. Rasistički i homofobični tekstovi preplavili su internet, pa nisu zaobišli ni Srbiju – u govoru mržnje makar uvek prednjačimo.

Mnoge velike bitke počinju sasvim slučajno, pa je tako bilo i s onom koju je vodila (Vjeran Miladinović) Merlinka. Možda to i nije bilo s predumišljajem, ali je do danas ostala kultna ličnost s beogradskih ulica.

"Otkriće“ homoseksualnih društvenih svetova je istovremeno značio da su osobe istopolne seksualne orijentacije počele da se shvataju ne kao „sebi okrenute i seksom opsednute karikature“ već kao društvena bića koja, kao i svi/e ostali/e imaju svakodnevne aktivnosti, socijalne odnose, navike, osećanja, vrednosne sisteme.

Ona se borila u prvim redovima da bih ja deset godina poslije mogla reći roditeljima, teti, tetku, baki i teti Božici da živim s njom, s djevojkom – bez srama i isprika. Nakon više od desetljeća borbe, i nakon tri godine veze, dopustili su nam da sklopimo nešto što se zove životno partnerstvo...

Socijalni pokazatelji ukazuju da stanje u populaciji mladih Roma u Srbiji nije bajno, uprkos evidentnom pomaku od početka Dekade Roma, međunarodne inicijative pokrenute 2005. godine. Mladi Romi se teže zapošljavaju od ostalih, govori statistika Zavoda za zapošljavanje po kojoj je u drugom kvartalu 2016. radno angažovano svega 69 Roma na zvaničnim radnim mestima. Pritešnjeni predrasudama sa jedne strane i običajnim pravom sa druge, mladi nalaze egzistencijalni izlaz u nevladinim organizacijama i sivom ekonomskom sektoru. Ipak je sve više njih i u zvaničnim tokovima.Duševno ispunjenje mladi Romi nalaze gde i ostali njihove starosne dobi – u druženju po kućama, izlascima u kafane i kafiće, ili isključivo u radu i usavršavanju svoje ličnosti. Slika životnog ambijenta mladog pripadnika romske zajednice još uvek je stereotipna i dobrim delom se zasniva na istini.

U feminističkoj povijesti, ruže simboliziraju one manje materijalne ciljeve borbe. U slavnoj rečenici feministkinje i sindikalistkinje Rose (!) Schneiderman, ono što tražimo kruh su i ruže – radnička prava, materijalna sigurnost, demontiranje sistema kapitalističke i patrijarhalne opresije, ali i pravo na zanos, za sve...

Svake godine uoči Međunarodnog dana protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT) koji se obilježava 17. svibnja, ILGA Europe objavljuje Duginu mapu kojom u usporedbu stavlja zakone i odredbe kojima se pokušava postići jednakost društva u 49 europskih zemalja.

LGBTIQ+ osobe bile su nevidljive kroz cijelu povijest, a ponekad mi se čini da se i danas tretiraju poput mitskih bića koja postoje samo kao tema školske debate ili kao jedna od stvari o kojima se čuje na večernjim vijestima, no nisu ti bitne ili bliske pa ih uskoro zaboraviš...

Jedna porodica radi na tome da se normalne stvari normalizuju – drugim rečima, da se svima jednom za svagda objasni da se ljubav ne podrazumeva, da je podrška neophodna za zdravo detinjstvo i dobar život. U tome im pomažu moderni kanali – u njihovim TikTok videima može da se vidi da je život lep kad su roditelji u redu.

Guardian dokumentarac pripoveda o teškim vremenima za kvir zajednicu, te priča o grupi „časnih sestara“ koje su stvar uzele u svoje ruke. Sve se događa u Londonu devedesetih godina prošlog veka, kad se aktivizam plaćao životom (što se događa i danas, budući da su fašisti, homofobi i zlotvori svih vrsta, uglavnom dobro zaštićeni).

Isprva sam planirao napisati širi tekst o homofobnom nasilju na clubbing sceni, prvenstveno zato što je to moja scena i zato što sam kroz godine doživio niz homofobnih incidenata koji bi mi redovito pokvarili večer, a kumulativno i očekivanja od noćnog života u Zagrebu. Došlo je do toga da nije potreban ni incident. Konstantno skeniranje publike kako bi uočio potencijalne nasilnike, kao i autocenzura ponašanja, manirizma i flerta s drugim muškarcima u iščekivanju homofobnih idiota koji imaju nezadrživu potrebu da mi nešto kažu ili se obračunaju sa mnom – sve to je stvorilo toksičnu atmosferu u kojoj se nije moguće zabaviti. Ali u međuvremenu su se dogodile dvije stvari.

Retko koja LGBTIQ+ osoba nije pretrpela neki oblik nasilja, a napadi često ostaju tajna, budući da na homofobiju skoro niko ne reaguje. Kvir osobe su prepuštene same sebi, a opasnosti su na svakom koraku – na ulici, u školi, na poslu, u klubu, vrlo često i u porodici. Svet u kojem se svako tretira jednako je možda utopija, ali ne postoji opravdanje za nasilnike i homofobe, niti za one koji na napade ne reaguju ne rešavaju. Udruženje Da se zna vam poručuje da niste sami i da možete da prijavite svoje nasilnike.