LGBTIQ

Njegova poruka, pored toga što nasilje izvodi iz anonimnosti, pokazuje da su ljubav i podrška jedini alati za prevazilaženje ovakvih incidenata, te homofobima širom sveta poručuje da ima i onih koji ne razmišljaju kao oni, i da svet nije tako mračno mesto kakvim nasilnici žele da ga učine.

Homoseksualnost je u britanskom zakonodavstvu dekriminalizovana 1967. godine, te se dobrovoljno stupanje u seksualne odnose između dve osobe istog pola više nije smatralo prestupom, a pod uslovom da su učesnici stariji od 21 godine. Pre toga su se pripadnici LGBTIQ populacije tretirali kao „oni koji boluju od neke tajne bolesti,“ te bili žrtve čestih fizičkih napada.

Šestoro aktivista, koji su u Rusiju došli iz Španije, Holandije, Brazila, Meksika, Argentine i Kolumbije, odlučili su da zastavu duginih boja ponovo iznesu na moskovske ulice, ali tako da ne bude odmah prepoznatljiva. Naime, oni su se obukli u nacionalne dresove zemalja iz kojih dolaze, a da bi sastavili paletu duginih boja i formirali zabranjeni simbol. Svaki od pomenutih aktivista, kada se posmatra odvojeno, izgleda kao bilo koji drugi navijač koji nosi dres zemlje iz koje dolazi, da bi tek okupljeni u grupu formirali ono što simbolizuje podršku za LGBTIQ zajednicu kako u Rusiji, tako i na celom svetu.

Očevi okupljeni u inicijativu Proud Dads nedavno su dobrano iznenadili svoju LGBT djecu. Naime, pred kućama su im se pojavili u posebnom autobusu koji ih je odveo na Dublin Pride. Očevi su ovom dirljivom gestom željeli pokazati da podržavaju svoju djecu i ponose se njima.

Ono što se želi postići na takoreći „prvu loptu“ je upravo izolacija LGBTI osoba kao potpuno izmještenih subjekata koji nemaju šta tražiti u politici poslovanja, kao ni u religiji koja se sa tom politikom pak može preplitati (islamsko bankarstvo, prostorije namijenjene za molitvu i sl.). Dodatno se pokušava postići legitimitet pozivajući se na tradiciju, a tradicija ostaje prazni označitelj jer se neprestano mijenja i kontekstualizira – uvijek jeste i uvijek hoće. Tradicija postaje materijalna stvarnost samo zahvaljujući, kako bi Judith Butler rekla, neprestanom praksom ponavljanja. Ona nema jezgro koje je statično, esencijalno niti neotporno na druge životne/jezičke prakse.

Nema tome dugo kako je proslavljen Dan državnosti, dan kojim se obilježava donošenje Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Time se Jugoslaviju proglasilo državom koja je nepotrebna Hrvatskoj i Hrvatima. S druge strane, Hrvatska je Hrvatima bila potrebna. Bila je potrebna kako bi bili u stanju otključati svoj potencijal. Kako bi pokazali da razna kulturna, znanstvena, gospodarska i ina dostignuća nisu ostvarena zbog bivanja dijelom Jugoslavije, nego unatoč tome. Bila je želja dokazati i sebi i drugima da možemo više i da možemo bolje.

Dok mnoge Parade ponosa danas promovišu političku nezainteresovanost, baveći se pre svega konzumerističkim apetitima gej zajednice, ovaj video podseća na borbe koje su se vodile, a o kojima mlađe generacije ne znaju skoro ništa, te dodaje da je neophodno da idemo napred, sećajući se slogana Queer nacije koji je ušao u antologiju: „We're here. We're queer. Get used to it. „ Ili onoga što je Conchita Wurst izgovorila pošto je pobedila na Evroviziji: „We are unstoppable!“, a što će tek ući u antologiju.

Peter Price se 1960-ih svojevoljno podvrgnuo averzijskoj terapiji koja ga je trebala "izliječiti" od homoseksualnosti. Pedeset godina kasnije susreo se s Rogerom Merchantom, nekadašnjim bolničarom na odjelu za psihijatriju, i gej muškarcem, koji je sudjelovao u izvođenju averzijskih terapija. U iskrenom razgovoru razmijenili su svoja iskustva, a Roger se Peteru i ispričao.

Queer je upotrebljen kao eksplicitno nov društveni rod i društvena pozicija, kao nekakva politička trans/preko seksualna paradigma identiteta i pozicioniranja, koja uslovljava više različitih seksualnih identiteta, ne samo lezbejske, homoseksualne, niti isključivo samo heteroseksualne. Queer je dakle ’ono’ granično, što je između društvenog i biološkog pola, što omogućava opredeljenja ’ne - tačno’, ’ne - pravilno’, ’ne - žena ‘, ‘ne - muškarac’, i koji povezuje oba u smeru radikalne pozicije života kao i medija, umetnosti i kulture. Queer identitete zato ne smemo da pozicioniramo samo uz različite seksualne prakse i uloge, već je taj identitet važno ponovo promisliti i u vezi sa političkim opredeljenjem priče ali i stajalištem, koje je Homi Baba opisao kao ’ne - tačno/ne - pravilno’ (Michael Hardt, Antonio Negri, „Neka te sila prati“)

“U tri godine moje terapije naučio sam, prije svega, da volim i prihvatam sebe i da prepoznam u sebi internalizovanu homofobiju. Nisam volio sebe, svoje tijelo, stidio sam se i osjećao veliku krivicu. Nakon toga sam spoznao da je moje neprihvatanje sebe dolazilo od odbacivanja mog seksualnog identiteta kako u društvu, tako i u porodici. Za mene je tri godine psihoterapije predivno vrijeme i prostor susreta sa samim sobom što je meni veoma hrabar čin”, navodi O., korisnik geštalt psihoterapije.

LGBTIQ zajednica i dalje spada među najugroženije kategorije našeg društva, a nasilje, govor mržnje i homofobični ispadi imaju svoje korene upravo u obrazovanju, odnosno nedostatku obrazovanja o manjinskim zajednicama, što proizvodi stereotipe, te na kraju dovodi do nasilja.

Muharem Serbezovski je 1974. godine snimio pjesmu Ramo, Ramo koja govori o izgubljenoj ljubavi između dva muškarca: Kad sam sreo druga svog, prijatelja jedinog, najsrećniji beše dan jer ne bejah više sam/Pesma nas je tešila, sudba nam se smešila/Ali vihor sudbe zle od mene ga odvede/Ej, Ramo, Ramo, Ramo, druže moj, Ramo, Ramo, druže moj/Da li čuješ jecaj moj/U tami sad živim sam, k’o ugašen sunčev plam/Jer ti si otišao, bolji život našao/Ali ipak nadam se i zovem te vrati se, vrati mi se Ramo ti/Sudbine smo iste mi.