Lifestyle

In vino veritas iliti istina je u vinu. Gdje je istina u spajanju jela i pila – koje vino bi trebalo piti uz određena jela? Što je s desertima? Kada je bolje piti suho, a kada slađe vino? Jurica savjetuje koja vina treba piti uz ribu i sir, a koja uz meso i poslastice

Negde pre godinu dana, konačno je okončano suđenje zbog teksta „Čedomir Čupić – ime sa SOS telefona“. Verovali ili ne – odbijena je Čupićeva tužba! Po prvi put u svojoj dugoj i neuspešnoj karijeri pred Višim sudom (74 nastupa u dresu tuženog, nula bodova!) osećao sam se kao šampion. Pobeđen je Čupić! Goodbye, Čedomire! Međutim...

Da bi iz Bosne, od tamošnjeg PIO Fonda, primio refundaciju za troškove sahrane svoje majke, Petar Luković je morao da otvori devizni račun. Budući da je majka porodičnu penziju primala preko Findomestic banke, Luković je – vođen potpuno pogrešnom logikom – krenuo upravo u tu banku da obavi jednostavan zadatak.

Jedno od pitanja na koje su se uvijek – najčešće bedasto - lomile hrvatske gastronomske ambicije je pitanje izvornosti jela. Pa i pitanje je li dalmatinskoj kuhinji koja privlači gastro-turiste mediteranska komponenta otežavajući faktor? Čak i – mana? Naravno da nije, već je prednost. Isticanjem mediteranske „note“ (koja objedinjuje i „morsku“ i „kontinentalnu“ gastronomsku komponentu) dalmatinskoj kuhinji daje zahvalan širi kontekst. Potom, i u Dalmaciji kao i na drugim prostorima gdje su se križali različiti kulturološki i civilizacijski utjecaji, teško je – ili pak nemoguće – govoriti o jelima koja su isključivo autohtona odnosno izravan produkt neke lokalne gastronomske tradicije koja ne bi bila ozračena tuđim utjecajima

Vamos ala Maya! Ustvari Tikal je prijestolnica Majanskog kraljevstva i džungli nekoć nepristupačnog terena sjeverne Guatemale. Još uvijek ne toliko turistički eksponiran Tikal, gdje se ljudi nerijetko izgube u džungli, istražujući ovaj gigantski kompleks hramova, akropola i piramida

Mislili smo da o Matiji Bećkoviću znamo sve: da je Srbin, da je veliki Srbin, da nije Crnogorac, da je napisao knjige čiji broj je nemoguće utvrditi, da je opevao sve teme i dileme vaskolikog srpstva, da je vernik, da je isposnik, da je svetosavac, da je pravoslavac do poslednjeg mirotočivog stiha, da je nacionalni bard koji prema celom neprijateljskom svetu drži gard, da voli Rusiju, da mrzi Zapad, da je ekspert za procenu cene pojedinih reči među kojima se posebnom vrednošću na berzi izdvaja Kosovo, da piše portrete u stihu za “Večernje novosti”, da nema tog fašiste koji mu se nije divio, da najviše voli da ćera kera…

Neko je dobro primijetio da Tiahuanako možda ne budi vizuelni spektakl kao što bude ruševine Maču Pikčua (Machu Picchu), Palenke (Palenque) u Peruu ili Teotihuakan (Teotihuacan), u Srednjoj Americi, ali njegovo postojanje daleko je značajnije od svih arheoloških lokaliteta na ovim zanimljivim prostorima. On je spomenar prošlosti Južne Amerike

U hrvatskoj povijesti dizajna vrlo malo se zna o dizajnerima obuće. Jedna od pionirki u ovom polju bila je Vlasta Jarnjak, umjetnica danas poznatija po izradi keramičkog nakita. Nedavno objavljena knjiga Branke Hlevnjak Hod u zagrebačkim cipelama – Design Vlasta Jarnjak (ULUPUH, 2017.) predstavlja pokušaj upoznavanja šire javnosti s radom i postignućima ove kreatorice ženske i dječje obuće. Knjiga se nastavlja na niz projekata u proteklih nekoliko godina koji su revalorizirali rad žena u dizajnu: Dizajnerice, Marijina industrija ljepote, Porculanski sjaj socijalizma ili Žuži Jelinek ambasador mode.

Amiši su jedna od najneobičnijih skupina, pa i danas žive kao u doba kada su se prvi put pojavili početkom XVI veka u centralnoj Evropi, na teritoriji Švajcarske. Ne koriste automobile, odeću prave od krutog platna, zemlju obrađuju plugovima koje vuku konji, za osvetljenje koriste uljane lampe, ako se razbole - lek je molitva, a kada požele da razgovaraju sa komšijama dovikuju se, budući da ne veruju u telefone.

Iduće smo jutro imali puno vremena da istražimo San Giorgio di Perlena. Da bude bolje, poklopio se nekakav svetac lokalni i apsolutno ništa nije radilo. Činilo se da tu nitko ne živi

Vrijeme je otočanima dozvoljavalo luksuz da se ne opterećuju njegovim protokom, dok je zauzvrat zahtijevalo da poštuju njegovu svakidašnju ćudljivost ― ako je kišom odlučilo zaustaviti život na nekoliko dana, onda je to bilo tako. Sutradan predvečer u uvali Ugljenica jedva se kupalo išta ljudi. Na prvom stablu pri granici šume markerom je bilo napisano “zapalimo još jednu pa idemo”. Bio sam spreman popušiti cijelu šteku cigareta samo da bih produžio taj trenutak

Otok u blizini kopna u mnogočemu je nalik svojoj udaljenoj braći, ali se u bitnim elementima ipak razlikuje od njih. Nekome tko se prvi put nalazi u takvim suprotnostima to je možda teško objasniti. Razlika se ne očituje samo u učestalosti brodskih veza s kopnom, pa time i u općem ritmu kretanja na otoku: ljudi, životinja, kojekakvih dobara… Ne, razlika je dublja i ne može se opisati samo kvantitativno, ali se može namirisati i naslutiti. Čovjek, bilo putnik, bilo otočanin, jednostavno osjeća da kopno nije daleko, i to ne samo zato što ga najčešće može vidjeti. Bliži otoci napola pripadaju moru, a napola kontinentu i ta podvojenost je ono što ih čini uzbudljivima

Imam besplatnu pitku vodu. I imam novac da kupim flaširanu. A i dalje moja sreća nije ni do koljena iskrenim osmijesima te djece koja se u pauzama od nošenja vode uz brijeg igra krpenim loptama. Afrika mijenja prioritete. Afrika te uči odučenim stvarima i otvara oči

Prvo ljetovanje u mom životu, godine 1988., zbilo se na Visu (dakako, s roditeljima), otkad do danas čuvamo malu seriju analognih fotografija u boji koje neizravno prikazuju foto-finiš jednog vremena, nepovratnog kao i sva ostala. No, vrativši se na Vis prvi put poslije tridesetak godina, sudeći prema sačuvanim fotografijama mogao sam samo zaključiti da je mnogo toga što sam na njima vidio ostalo gotovo netaknuto, pogotovo u Komiži koja je na otoku bila moje krajnje odredište

Izvor Cetine, kameni most od stećaka, crkva sv. Spasa, pogled s Gradine, vrlička česma, koze i ovce na lokalnim cestama, starci koji gone krave na ispašu, kokoši na putu do plaže su nešto što zasigurno nećete zaboraviti. Ovo je Dalmacija kao što je nekad bila, neiskvarena i netaknuta. Perućko jezero je mjesto koje pruža mir