Ovo je bendov najloši album, ne zato što je bend neoriginalan ili neautentičan, nego zato što ne posjeduje energiju "Brutalism" ni raznovrsnost "Joy As the Act of Resistance". "Sloganstvo" koje im se propisuje manje bi došlo do izražaja da su pjesme upečatljivije ili duhovitije kao što je to bio slučaj s primjerice "Danny Nedelko" s prošlog albuma. No to ne znači da je bend lažan ili neiskren, već da jednostavno nije napisao zanimljiv materijal
Usporedi li se prvih 50 odabira današnjice s onim objavljenim prije dva desetljeća, razlika je itekako vidljiva. Popis iz 2003. (koji je blago ažuriran 2012.) imao je samo tri albuma ženskih glazbenika među prvih 50, a prvi unos – Joni Mitchell “Blue” – pojavio se tek na 30. mjestu. U međuvremenu, pet albuma Beatlesa pojavilo se na vrhu. Popis iz 2003. brojao je samo 12 albuma crnih muških umjetnika, a od crnih žena nije bila niti jedna. Među prvih 50 najboljih bio je i samo jedan hip-hop album – “It Nation of Millions to Hold Us Back” grupe Public Enemy, a i taj je bio na 48. mjestu
„Faith” je, usudila bih se reći, njihovo najbolje glazbeno postignuće. Premda se mogu pohvaliti izrazito kvalitetnim opusom, „Faith” je po mnogočemu drugačiji od njihovih prethodnih izdanja. On je preslika njihovih misli, osjećaja i trenutaka s kojima su se borili tijekom posljednjih godina. „Faith” je njihovo dijete koje se izrodilo iz pretrpljene boli i tuge te je stoga odraz njihove duše više negoli je to bilo koji drugi album
