Entertainment - Music

Nakon baruština i malih mora, na splitskoj glazbenoj sceni ukazao se napokon Ocean i pokazao svu ljepotu i snagu protkanu emocijama, koje baš i nisu svakodnevne i sveprisutne kad je u pitanju glazbena stvarnost. Dugo godina članovi grupe Ocean čekali su upravo ovaj obećavajući trenutak

Budući da je glazbena produkcija nikad veća, odlučio sam se za ovu ekspresnu formu u kojoj ukratko prelazim recentna ostvarenja. Dojmovi su stoga brži i manje promišljeni od onih u standardnim recenzijama, ali dovoljno jasni da vas upute na slušanje ili odvrate od njega

Rumunski organizator priređuje oproštajni doručak. Sekretar komiteta drži kratak govor u kome se zahvaljuje na odličnoj svirci. U ime benda zahvaljujem se na lepim rečima dodajući da mi je posebna čast što sam bio u prilici da upoznam njihovog predsednika. Gledaju me, očito ne shvatajući o čemu govorim, ni kakve su mi namere. Vadim fotografiju i pokazujem – Čaušesku i ja, zajedno. Za ono što je usledilo, nedostaju mi prave reči da bih to opisao. Tajac. Zbunjenost. Neverica. Fotografija sa strahopoštovanjem ide iz ruke u ruku. Primećujem da sekretaru, dok mi vraća sliku, podrhtavaju ruke

Ako je “Skeleton Tree” bio apokaliptični, bijesni i ljutiti, “Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina. Već i kičastom naslovnicom - poput kakve slikarije raja s naslovnica glasnika koje dijele Jehovini svjedoci i pripadnici sličnih kršćanskih denominacija koji nas uvjeravaju da je smak svijeta blizu, a spasenje samo u vjeri u Isusa i Boga - nepopravljivi vjernik Nick Cave odaje osnovnu intenciju

Nakon odlično primljenog box-seta Sabrana djela 1976.-1987., legendarni album Parafa Zastave (1984.) reizdan je na vinilu kao specijalno izdanje u povodu 35. obljetnice, s originalnim mixom i dodatnom skladom Metalci

Budući da je glazbena produkcija nikad veća, odlučio sam se za ovu ekspresnu formu u kojoj ukratko prelazim recentna ostvarenja. Dojmovi su stoga brži i manje promišljeni od onih u standardnim recenzijama, ali dovoljno jasni da vas upute na slušanje ili odvrate od njega

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači doista su briljantni. “Why Me? Why Not” je najjače izdanje na kojem je Liam zapjevao još od “Be Here Now”, ako ne i od “Morning Glory”, te jedan od rijetkih punokrvnih britanskih rock albuma ove dekade. Ne možda, nego definitivno

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Prethodni solo album “Post Pop Depression” (2016) u produkciji Josha Hommea i QOTSA-e jedan je od tri-četiri najimpresivnija u njegovoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom nakon opakog rock albuma “Post Pop Depression”, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. U tom smislu, pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom”

On je svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo

I kao pevač i kao autor, Toma Zdravković je bio veliki umetnik, zapravo najveći koji se ikada pojavio i ostvario unutar jednog oficijelno prezrenog i nekanonizovanog žanra koji se, u njegovo vreme, najčešće nazivao "novokomponovana narodna muzika"