Knjige - Poezija

Fernando Pesoa

Uvek je bolje ono što je prošlo

Božić

Rođen sa organskom i konstantnom težnjom ka depersonalizaciji, prerušavanju i pretvaranju, Fernando Pesoa, čije prezime na portugalskom znači ,,ličnost“, osećao je sebe kao različita bića i stvorio u svom duhu mnoštvo likova koje je ,,zadužio“ da umesto njega prožive drugačije živote. Pesnikov imperativ da „postane drugi“ i „bude mnogostruk kao svemir“, ispuniće članovi njegove imaginarne porodice bližih i daljih duhovnih srodnika, ,,heteronima“ koji imaju razgovetne fizionomije, karakter, poreklo, biografiju, u pojedinim slučajevima i smrt. Svaki od njih ima svoj izgrađeni pogled na svet, senzibilitet, moral, rukopis i stil, i svaki predstavlja ovaploćenje jedne od mnogobrojnih mogućnosti ljudske egzistencije koje realizuju na pozornici pesničke imaginacije i ispoljavaju u jeziku (Jasmina Nešković)
Batt1

Šapuće se o cvijeću

On se zove nar, ona kiša

Prsti su poravnali ćilim/ Potom se uvukli u rukavicu/ Klavirštimerova slijepa kćer/ Jasno čuje kako se vrapci probijaju kroz pljusak/ Kao crn tepih...
Aaa 01 S

I pred čovekom će pasti bog!

Pesma bune

Ali kad ponovo počne da sviće,/ mi ćemo svojom rukom/ svoje rasporiti grudi;/ i pozvaćemo na hajku/ sve žene i decu i ljude
Voder1

Moja žena u koje je struk vidre u raljama tigra

Slobodna veza

Moja žena vretenastih nogu/ Kojoj su kretnje kao u urarstva i u očaja/ Moja žena u koje su nožni listovi od bazgove srčike/ Moja žena u koje su noge inicijali/ U koje su noge svežnjići ključeva
Stalli 04 S

Pjesma o Staljinu

Živimo a zemlju pod sobom ne ćutiš

Pjesma koja je bila glavni okrivljujući materijal nakon pjesnikovog hapšenja u noći 13/14 maja 1934.
Floww 01 S

Zaboraviti neću tragiku iluzije

Jorgovani i ruže

Na ivici šume normandijska vila/ Sve ćuti Neprijatelj u senci na strane/ Pariz se predao rekoše dok smo tu bili/ Zaboraviti neću ruže i jorgovane/ A ni dve ljubavi koje smo izgubili
Aansta 01 S

Sve organsko pocrnilo

Izgubiti se u tom gradu

kad sam konačno zagrlio taj grad,/ od smrtnog umora/ legao sam na leđa/ i brizgao naftu iz usta/ sve organsko/ u tolikim zagradama/ pocrnilo
Barcoda 04 S

Sluz, znoj, tanin, hitin. dva tela u noći uliva.

Dahovi

SPIRALA smatra da je put ka stvaranju novog ritma (novih ritmova) jedini put stvaranja novog pesničkog jezika. (Još su Valeri i Malarme došli do jednstavnog izvoda da iz raznolikosti emocija i različja individualiteta treba da sledi raznolikost ritmova, a i Paund je u to verovao.) ... Ritam je prednost pesnika nad filozofom. Filozofu je teško da nove ideje misli ne samo starom terminologijom nego, još više, starom gramatikom i, što je takođe važno, starim ritmom mišljenja. Pesnik je tu u prednosti – on novo izražava novim ritmom koji sa starih reči skida ljuske starih značenja. ... Programu SPIRALA strane su priče o »dugo i mukotrpno traženoj reči« i stilski postupci »prava reč na pravom mestu«. Mogući su (i privlačni) ritmički sistemi u kojima su reči gipkije i nestabilnije, sistemi u kojima reči kao da su labilne u svojim ležištima. ... Ulazak u pesmu počinje pre svega kao niz zvukovnih udara. Kao da se između zvuka i značenja zbiva neki raskol, kao da postoji neki za izvesno vreme odgođeni sporazum. Ritmički oblici najpre bi da postoje pa tek kad se ocrtaju u slušno-duhovnom prostoru počinju da zrače značenja. (manifest br. 1, Istraživački program »SPIRALA«)
Aafu 02 S

Ako kažem prostor, žrtvujem ga bogu

Tumačenje metafore

Ako kažem vrijeme, mislim kako leti,/ Ako kažem mjesto, znači da ga nema,/ Ako kažem čovjek, uskoro će mrijeti,/ Ako kažem vrijeme, kraj mu tako spremam
tom waits

S metkom u plućima

Romeo krvari

Premda su likovi iz njegovih pesama/priča uglavnom mrtvaci u socijalnom smislu, autor uvek ostavlja makar naznaku gde bi se mogao nalaziti ključ za izlazak iz takvih života. To nisu ključevi u moralističkom smislu, nisu ključevi Oprosta i Zaborava, već putevi koji odgovaraju samim likovima. Portorikanac Romeo, koji skriva ranu dok svojim drugovima priča o tome kako je ubio šerifa, odlazi na balkon bioskopa u kojem se prikazuje film sa Jamesom Cagnyjem, da „umre bez štaka, kao u snu svih heroja“ („Romeo krvari“)
Vešanje

Danas sam se dosta nagledao konopca

Dželat kod kuće

Theodore Dreiser je rekao da je Sandburg “imao sposobnost precizno odabrati riječ i staviti je na pravo mjesto, iako se riječ može činiti vulgarnom u očima tradicionalista.” Vrijeme je pokazalo da je Dreiser bio u pravu. Pulitzerova nagrada za poeziju sustigla ga je 1951 godine izlaskom Sabranih pjesama ukojima je sakupljeno pet njegovih zbirki, i okrunila pola stoljeća njegove pjesničke prisutnosti. Sandburgove su pjesme bistrih trenutaka zaustavljenih u vremenu, žetvenih polja, prostranstva pod nebom, pare i željeznih konstrukcija novodošle industrije, lica zaustavljenih u prolazu gradskih gužvi, gladi i borbe protiv gladi, snage kroz ljubav i plemenitost, oživjelih povijesnih slika, presjecanja i preskakanja, oceana kojim su došli u novu zemlju, izlaza i zalaza sunca srednjeg zapada, pšenice i mora.
Aafu 03 S

Zadihani alhemičari halucinacija

Gospodin Kogito o magiji

Maloletni filozof/ Sadov učenik/ znalački proseca/ trbuh trudne žene/ i krvlju piše na zidu/ stihove uništenja
Sarajevo logor Jevreji

U zagrljaju zemlje

Uspavanka za poginule koji nemaju više od dvadeset godina

Milioni vas, a samo dvadeset godina života./ Dvadeset godina života, a milioni leševa,/ Ni gavrana nema dovoljno da nad vama kruže,/ Ni suza dovoljno./ I bol je uzaludan,/ I reč je svaka otrcana i štura
Acce 29 S

Oblak od ljudi nad zemljom puzi

Još

“Najznačajnija žena pesnik u posleratnoj poljskoj poeziji. Piše zadivljujuće malo. A ipak u tom pisanju postoji neverovatno bogatstvo, čak rasipništvo, jer u klici pojedinih pesama (kako piše kritičar Ježi Kvjatkovski) — ima materijala dovoljno za čitavu pesničku zbirku” (Petar Vujičić, Savremena poljska poezija)
Run 01 S

Samo mi stari iskusni pokojnik namignu

Susret

Onomad susretoh se sa većim brojem mrtvih/ sjedili su redom na stolcima/ na licima im rumenilo/ smijali se pljeskali sjedali/ negodovali ustajali/ pravili osobne izlete