Knjige - Poezija

Smijeh i plač — na dnu svojih grudi;/ Sad veselo plače, sad tužno se smije:/ Roj sanja minulih budi./ Pod stablima idem u bijelu noć,/ I lutajuć onuda stigoh/ Na čistinu neku, gdje zamak je krov/ Visoko k nebesima digo./ Okna na njemu su zaprta; svuda/ Tišina u sjenama gustim

Od prvoga svog dana ovaj pesnik nije prestajao da svedoči o nemogućem kao jedino mogućem životu. Svakako, to dozivanje nemogućeg jeste nadrealističko osporavanje datog oblika sveta, koje će pamtiti Remboovu misao, kao munju bačenu u susret modernome duhu, a ne samo modernoj poeziji: “Mi živimo u nemogućem svetu”, ali nemogućnost Matićeva ima i jednu drugu osnovu, onu koja je u njegovome pragmatizmu, sa samih početaka njegove duhovne pustolovine (...) Postojim, ali mogao sam i da ne postojim. Nije zato u smrti izvor užasavanja za ovaj duh: već je užas od ove mogućnosti našeg nepostojanja, ono “belo ćutanje dece što se neće nikad roditi”,s a što se produžava kroz nas, ovom svešću o našoj nenužnosti, ovom neubeđenošću u sopstvenu stvarnost, koja čini sumnjivim svaku našu tvrdnju i svaku našu rečenicu (Radomir Konstantinović: Biće i jezik)

Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Da dovodiš dresirane životinje,/ da dovodiš melanholične grbavce,/ da doneseš i prospeš/ krčage vina

Slavimo ovo kobno breme/ Što ga kroz suze pučki vođa uze/ Slavimo vlasti sumračno breme,/ Njezine nesnošljive uze.

Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Herbert sjajno u svojoj poeziji spaja vekovna iskustva ljudske istorije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čoveka i sveta svog vremena. Uostalom, o njegovoj poeziji napisane su već čitave biblioteke studija, eseja, kritika i analiza, koje bez rezerve i bez ostatka Herbertovu poeziju uzdižu kao pojam modernog evropskog i svetskog pesništva (Petar Vujičić)

Pesnik smatra, i danas, Odiseju za najveću poemu čovečanstva, a povratak iz rata za najtužniji doživljaj čoveka. Iako njegove pesme daleko zaostaju za tim monumentalnim tvorevinama u stihovima, taj osećaj je bio njihova glavna sadržina

Ali te živog, i na javi/ dozivam, čuješ, da se javiš./ Ta vrata koja otvori ti/ ja nemam snage zalupiti

Zapisano je da je Volt Vitmen posetio Nju Orleans 1848. godine, a napustio ga posle tri meseca zbog navodne ljubavne afere sa jednom građankom. To je postalo temom jedne od njegovih najpoznatijih „heteroseksualnih“ ljubavnih pesama, za koju je, pošto je pronađena među rukopisima iz 1925. godine, utvrđeno da i nije baš tako strejt. Vitmen je, naime, promenio rod voljenog subjekta kako bi pesmu učinio mogućom za štampanje.

Šta je to što "Muficu" u potpunosti razlikuje i dijeli od tzv. duha vremena, od vladajućeg kanona, od norme ove epohe? Prije svega, rekao bih, odsustvo svake patetike, apsolutno izbjegavanje prenemaganja i one vrste djetinjarenja, koje s normalnim djetetom zapravo nema nikakve veze budući da djetetu najčešće prilazi kao kretenu te se tako prema njemu i odnosi. "Mufica" je ozbiljan rukopis o odrastanju djevojčice, koja mora da se, bez majčine pomoći i brige, suoči sa svijetom i njegovim čudesima (iz pogovora Gorana Babića)

Moni de Buli stigao je do profanacije, do laicizacije aristokratskog nadrealizma, on koji je i tu bio fakultativan, zamenljiv, ureknut svojim fakultativnim Ja. Ničega mrgodnog, toržestvenog, dostojanstveničkog (u duhu maga i vrača posvećenih u tajnu azbuku, u tajne alhemijske radnje) u njegovom stavu, sve je profano zato što je proizvoljno, pa zato pred njim ne može da se ponovi reč o „diktaturi duha“, iz herojskog doba nadrealizma: on je cviljenje praznine, koja pređe u smeh da bi se ponovo negde, između dva grcaja, između dva talasa lakoće, ispod površine sjajne nebrižljivosti, čak naoko bezbrižnosti, ponovo naslutila (Radomir Konstantinović)

A jezik/ On ne pita/ On prodire samim dizanjem/ Čim napusti usta/ Čim se oplodi sa hartijom/ On ubija/ To je teže krivično delo

Cuclica, pelenica, portiklica, zvečkica,/ dečačić, hvala Bogu i kucnuti u drvo, zdrav,/ liči na roditelje, na mače u kotarici,/ na decu iz svih drugih porodičnih albuma

Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s jednom od novih Boschovih igara?

Njegov pesnički rad nije obilan, ali je ipak znatan. Jakšić je počeo pevati kao vojislavist, ali se sve više oslobađao toga uticaja i nalazio svoj naročiti ton. On je jedan od retkih iskrenih pesnika svoga doba: peva ono što vidi oko sebe i što oseća u sebi. Ulazeći u život, on iz obične lirike uzdiže se do lirike misli, i ide do jedne široke, panteističke ljubavi prema prirodi. Duhovno i moralno zdrav, on dostiže vedru ravnotežu starih koji su voleli prirodu iznad svega. On se naročito odlikovao u realističkim opisima sela, produžujući i usavršujući što su pre njega pisali Jovan Subotić i Jovan Grčić Milenko. On ima vrlo živo osećanje prirode, retku sposobnost da nađe konkretnu pojedinost koja slici daje života i reljefa, u isti mah njegovi opisi prirode imaju nečega širega, gotovo simboličkog značaja. On se oslobađa svega što je nakalemljeno i knjiško i svojoj poeziji daje sve neposredniji, sve većma čovečanski karakter. Sa Veljkom Petrovićem to je do danas najbolji pesnik stare Vojvodine (Jovan Skerlić)