Knjige - Preporuka

Prust 01 S

Umetnost je ono najstvarnije što postoji, najstroža škola života, istinski Strašni sud

Samo je utisak kriterij istinitosti, ma koliko se slabašna činila njegova građa, ma koliko neuhvatljiv njegov trag, i zbog toga jedini on zaslužuje da ga um uočava, jer je utisak jedini kadar, ako um iz njega ume da izvuče istinu, da ga dovede do jednog većeg savršenstva i da mu pruži čistu radost. Utisak je za pisca ono što je ogled za naučnika, s tom razlikom što kod naučnika rad intelekta prethodi, a kod pisca dolazi potom. Ono što nismo imali da raščitavamo, da rasvetlimo svojim ličnim naporom, ono što je bilo jasno i pre nas, to nije naše. Od nas potiče samo ono što izvlačimo iz mraka koji je u nama, a što drugi ne opažaju

Andrr 02 S

Nevidljive i skrivene mogućnosti života

S godinama počinju i u najburnijem čovečjem životu da se ustaljuju i primećuju izvesne pojave koje se simetrično i ravnomerno ponavljaju. I duh koji živi veoma malo svesno i voljno ne može da ih ne primeti. Tako čovek gleda svoj život unapred. Zna se šta nosi oktobar: sluti se mart i pređosećaju letnji meseci. I tu ne pomaže nikakva higijena duha ni profilaksa (i na to se s godinama dolazi!), niti ima bežanja niti može biti zaborava. Najveći napon volje uzaludni su ili pomažu vrlo malo. Najoprečnija duhovna stanja: strah ili opasna radost ili plodan mir, smenjuju se u čoveku gotovo kalendarskom stalnošću i javljaju se neminovno, uporedo sa promenama na zemlji

Mržnja

Zemlja ljudi

Zašto da se mrzimo?

Svako, više ili manje, nejasno oseća potrebu da se otrgne. Ali ima varljivih rešenja. Istina, ljudi se mogu oduševiti ako se obuku u uniformu. Onda će pevati ratničke pesme i deliti hleb sa drugovima. Našli bi ono što traže, sklonost za opšte. Ali, oni će umreti od hleba koji im je ponuđen
Bohumil Hrabal

Kongresna anketa

Radost što čovek nije sam na svetu

Želim, dakle, piscima i njihovom drugom kongresu da svaki od njih, a prema meri sopstvenog talenta, napiše modernu knjigu, želim im da svaki u sebi pronađe slobodu za skok u ograničenost koja deluje u tekstu nenasilno i harmonično kao priroda. To isto želim i sam sebi, jer i ja, sam sa sobom, organizujem kongres, isto kao i ostali ljudi otvaram povremeno knjigu sopstvenog života, knjigu duguje - potražuje
Marijj 105 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (10)

Konačni obračun braće i susjeda

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Krpo 38 S

Crtice iz života

Nešto samo tvoje

Decu izgIeda stvarno donose rode. U porodilište. A tate ih iz porodilišta donesu kući u onim dugačkim torbama sa velikim ručkama, kao da su upravo stigli iz nekog diskonta sa torbom punom kupljene robe
Bracca 06 B

Kratka angažovana priča

Šest

"Biber" je književno-aktivistička ekipa okupljena oko ideje da umetnost može inspirisati društvenu promenu. Zato je i pokrenula istoimeni konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, bosanskom, crnogosrkom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku. Dosad su objavljene tri zbirke "Biber" priča, a neke od njih ćemo prenositi i na našem portalu
Dosn 02 S

“Sve dok”, nova knjiga Predraga Fincija

Djetinjstvo, sjećanje

Izdavačka kuća Fraktura iz Hrvatske objavila je novu knjigu Predraga Fincija “Sve dok“. To je zbirka ispovjednih eseja koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta. Prenosimo jedno poglavlje iz Fincijeve knjige
Kaffs 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (9)

Ludilo nikako da prestane

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Bohumil Hrabal

Razgovor sa časopisom "Mlada fronta"

Sa objavljivanjem svake knjige smršam po pet kilograma

U šta verujem? Verujem da ljudi neće biti tako nerazumni i da se neće upustiti u rat, verujem da je najveće merilo svih doba i sadašnjosti samo i jedino mir, ne svaki mir, već mir koji je pun konfliktnih situacija koje se mogu rešiti; verujem da se sve ono ratoborno u čoveku može rešiti na račun svemira; verujem da je čovek odvajkada kosmotvoran i zato i naša budućnost jeste nebo
Bracca14

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (8)

Titokamonova piramida

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Dostojevski

Ispovest samrtnika: Ipolit Terentjev

Zašto se traži od mene da hvalim ono što me je progutalo?

Religija! Večni život priznajem, i možda sam ga oduvek i priznavao. Neka je ljudska svest i zapaljena voljom najviše sile, nek je ta svest pogledala ovaj svet pa rekla: ,Ja postojim!' i nek je toj svesti najednom najviša sila naredila da se uništi, jer to tamo zbog nečega — a najzad i bez objašnjenja zbog čega — treba, dobro, neka — sve to dopuštam, ali ipak je tu još uvek večito pitanje: čemu je tu bila potrebna i moja smirenost? Zar ne mogu biti progutan onako jednostavno, a ne da se traži od mene da još hvalim ono što me je progutalo? Zar će se tamo zbilja neko naći uvređen što neću da pričekam još dve nedelje? Ja u to ne verujem; a i mnogo bi tačnije bilo kad bi se pretpostavilo da je tu prosto zatrebao moj ništavni život, život atoma, radi popunjavanja neke opšte harmonije i celine, radi nekog plusa ili minusa, radi nekog kontrasta i slično, isto onako kao što su svakodnevno potrebne žrtve nekoliko miliona bića, bez čije smrti ostali svet ne može opstati (mada moram da primetim da ova misao sama po sebi nije mnogo velikodušna)
Fntm 12 S

Kad rode dođu

Priča o godini

Odjednom sinu svjetlo, kao da se sunce rasprslo, sijevajući i blješteći, sažižući sve oko sebe; a zatim opet tmina, ispunjena zaglušnom grmljavinom. Kiša ulila pljuskom, noć se izmjenjivaše s danom, tišina s orljavom. Mlada, gipka, smeđa trska na močalini po vijala se i zibala u dugim valovima, šumsko granje nestalo pod vodenom zavjesom; ukrstile munje, za sijevkom tama bivala, mir pa opet gromot. Trava i usjevi ležali povaljeni, bijahu kao izgaženi, kao da se nikad neće pridići
Cevipi 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (7)

Svi ćevapi moraju biti ravnopravni

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)