Knjige - Preporuka

Dostojevski

Ispovest samrtnika: Ipolit Terentjev

Zašto se traži od mene da hvalim ono što me je progutalo?

Religija! Večni život priznajem, i možda sam ga oduvek i priznavao. Neka je ljudska svest i zapaljena voljom najviše sile, nek je ta svest pogledala ovaj svet pa rekla: ,Ja postojim!' i nek je toj svesti najednom najviša sila naredila da se uništi, jer to tamo zbog nečega — a najzad i bez objašnjenja zbog čega — treba, dobro, neka — sve to dopuštam, ali ipak je tu još uvek večito pitanje: čemu je tu bila potrebna i moja smirenost? Zar ne mogu biti progutan onako jednostavno, a ne da se traži od mene da još hvalim ono što me je progutalo? Zar će se tamo zbilja neko naći uvređen što neću da pričekam još dve nedelje? Ja u to ne verujem; a i mnogo bi tačnije bilo kad bi se pretpostavilo da je tu prosto zatrebao moj ništavni život, život atoma, radi popunjavanja neke opšte harmonije i celine, radi nekog plusa ili minusa, radi nekog kontrasta i slično, isto onako kao što su svakodnevno potrebne žrtve nekoliko miliona bića, bez čije smrti ostali svet ne može opstati (mada moram da primetim da ova misao sama po sebi nije mnogo velikodušna)
Fntm 12 S

Kad rode dođu

Priča o godini

Odjednom sinu svjetlo, kao da se sunce rasprslo, sijevajući i blješteći, sažižući sve oko sebe; a zatim opet tmina, ispunjena zaglušnom grmljavinom. Kiša ulila pljuskom, noć se izmjenjivaše s danom, tišina s orljavom. Mlada, gipka, smeđa trska na močalini po vijala se i zibala u dugim valovima, šumsko granje nestalo pod vodenom zavjesom; ukrstile munje, za sijevkom tama bivala, mir pa opet gromot. Trava i usjevi ležali povaljeni, bijahu kao izgaženi, kao da se nikad neće pridići
Cevipi 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (7)

Svi ćevapi moraju biti ravnopravni

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Azgrr 08 S

Kratka priča

Kada Zagreb izranja iz sna

S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat
Arive 05 S

Odlomak iz romana "Što na podu spavaš"

Otkud ovaj rat

Djed je, pred smrt, buncao: otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu
Sara Omar

Sara Omar: Kupačica mrtvih

O pounutrenju verskog totalitarizma ili – jedan oslobodilački roman

Ovo je oslobodilački roman s hepiendom utoliko što je autorka preživela, osvojila novi jezik i uspela da ispriča svoju priču. Ovo je i primer kako je to biti angažovan i posle, kako je to kada nastaviš da se boriš i za prava drugih i kako je to dirati u tabu teme, u nešto što će versko ludilo i samouverena dogma da proglase direktnom izdajom i razlogom za smaknuće
Eva 02 S

Duhovito štivo

Knjige koje vraćaju osmijeh na lice

Vrijeme nije nešto što ćemo u budućim knjigama opisivati kao "laganini godine", ali zato su tu knjige koje i najvećim mrgudima pomaknu ono nešto hormona humora
Pisanje

Stranice koje mirišu i greju

Spomenar

I eto mene, kćeri pećara, u pećarskoj kući. Istina, nema mirisa gline od koje se u kalupima prvo formaju , potom suše, pa glaziraju kaljevi, nema ni peći u kojima se ti kaljevi peku, nema ni Deda Mraza, nema ni roditelja…
Pokris 15 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (6)

Mir je kratko trajao

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
fernando pessoa

Godina smrti Rikarda Reiša

Da li se pjesnik pretvara da je čovjek ili se čovjek pretvara da je pjesnik

Nemojte biti nezahvalni, kako vi znate koja je to žena, ta Lidija iz vaših oda, ako prihvatimo da ona postoji, taj nemogući zbroj pasivnosti, mudra tišina i čist duh, Zapravo je neizvjesno, Toliko neizvjesno koliko i postojanje pjesnika koji je napisao ode, To sam ja, Dopustite mi da izrazim svoje sumnje, dragi Reise, vidim kako čitate detektivski roman s termoforom pod nogama, očekujući sluškinju koja će vam ugrijati ostalo, molim vas da se ne ljutite zbog okrutnosti jezika, i hoćete da ja povjerujem da je to čovjek koji je napisao Smireno promatrajući život na udaljenosti, vrijeme je da vas pitam gdje ste se nalazili kada ste gledali život na toj udaljenosti
DArk 01 S

Ostala je pesma moja

Vidanje duše

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović
Aapo 33 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (5)

Kad srp otupi, a čekić zameni puška

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Meksička hrana

Kulinarska proza

Ukusni put oko svijeta

Do dobrih recepata danas znatno manje dolazimo putem knjiga, ali romani, putopisi, priče koje hranu imaju u središtu svoje radnje su ona originalna vrijednost koja nikada neće nestati. I nevjerojatno su ukusne
Sarajevo opsada

„Prvo, bitno“, nova knjiga Predraga Fincija

U ratu je sve bilo ugroženo

Fincijeva knjiga „Prvo, bitno“ je pisana jasnim, preciznim jezikom. Puna je zanimljivih, gotovo filmskih opisa, duhovitih anegdota o filozofima i lijepih, promišljenih tvrdnji. Knjiga koja je sprega poetskog i refleksije. „Prvo, bitno“ je lijep uvod u rane početke filozofiranja i autorov pristup velikim filozofskim i našim životnim pitanjima
Malala

Priče žena u 25 naslova

Istinite, iskrene i ne tako lagane

Autentična, iskrena, često bolna, ali produbljujuća iskustva nalaze se na stranicama ovih knjiga koje obilježavaju i pišu žene