Knjige - Preporuka

Azazelo koji se beše rastao sa svojim savremenim odelom, to jest sakoom, krutim šeširom, lakovanim cipelama, obučen kao i Voland u crno, nepomično je stajao nedaleko od svojega gospodara, kao i on ne otržući pogled sa grada

Najpoznatija je priča o kentaurima ona koja opisuje njihov boj sa Lapitima nakon svađe na svadbenom piru. Za kentaure je vino predstavljalo nešto novo; usred gozbe jedan je pijani kentaur uvrijedio nevjestu i prevrnuo stolove, pa je tako došlo do poznate kentauromahije, koju će Fidija, ili neki njegov učenik, ovjekovječiti na Partenonu, Ovidije opisati u XII knjizi Metamorfoza, i koja će inspirisati Rubensa. Pošto su ih Lapiti pobijedili, kentauri su morali napustiti Tesaliju. U drugom sukobu s njima, Herkules je pogubio gotovo čitavo pleme kentaura svojim strijelama

Glazbu se može izvrsno doživjeti ne samo slušajući je, nego i čitajući o njoj. Danas, nažalost, nema periodične publikacije koja bi slušateljima omogućavala da dublje proniknu u nečije glazbeno stvaralaštvo. Srećom, sve češće biografske knjige ipak će upotpuniti onu značenjsku dimenziju glazbe. Barem kod nas iznad 46

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok

Samoća, tuđina, i sreća poznog i dubokog zanosa hrabrile su ga, i nagovarale da dopusti sebi i ono što je čudnovato, ne stideći se i ne rumeneći; i tako se zbilo, kad se pozno večerom vraćao iz Venecije, da se zadržao na prvom spratu hotela, pred vratima lepog dečka, da je naslonio čelo na šarku, i dugo se nije mogao odvojiti, izlažući se opasnosti da ga zateknu i nađu u tako bezumnom položaju

Ptice pevaju, proli pevaju, Partija ne peva. Svuda na svetu, u Londonu i Njujorku, u Africi, Brazilu, u tajanstvenim, zabranjenim zemljama preko granice, na ulicama Pariza i Berlina, u selima beskrajne ruske ravnice, na trgovima Kine i Japana— svuda je stajala ta ista čvrsta, nepobediva prilika, čudovišnih oblika od rada i rađanja, koja radi od rođenja do smrti, a ipak peva

“Nikad neću zaboraviti taj strašni događaj!” - govorio čajnik kad je poslije pripovijedao o svome životu. “Nazvali su me bogaljem, gurnuli u kut, a sutradan me dali ženi što je prosjačila malko masti od pečenke. Pao sam u siromaštvo i stajao bez ikakve svrhe i vanjštinom i nutrinom. Ali se upravo tu počeo moj bolji život. Sad si jedno, sad opet postaneš nešto sasvim drugo, samo neprestana mijena vječno traje”

Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom

Ovako nikad neću stići kući; moja dobra praksa je upropaštena; moj naslednik me pokrada, ali bez koristi jer me ne može zameniti; u mojoj kući besni odvratni konjušar; Roza je njegova žrtva; neću da do kraja sve to zamišljam. Obnažen, izložen mrazu ove najnesretnije epohe, sa zemaljskim kolima i nezemaljskim konjima, ja, starac, lutam unaokolo

Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću

Proroka Grubera iz Welsa ubio je onaj prijevoznik kojemu je prorekao da će mu žena umrijeti još prije Nove godine. Pod izlikom da mu želi pokazati svoj novi stan, prijevoznik je Grubera namamio u svoju novogradnju u Lichtenau, usmrtio ga udarcem i vlastoručno zazidao u takozvanom mrtvom podrumskom hodniku. Pred sudom prijevoznik je priznao da je još u ožujku odlučio ubiti proroka Grubera ako mu žena preživi Božić

Tražite li nešto da ublaži kućni pritvor uzrokovan nevremenom, naišli ste na upravo ono što vam treba. Na ovaj smo popis ubacili tek mali dio humorističnih naslova, no naći će se ovdje humora za svačiji ukus: mračni, cinični, satira i parodija, politički korektni i malo manje korektni... s ovim naslovima nećete pogriješiti

Ima li u ovoj knjizi primitivaca koji su sada na vlasti u Srbiji? Naravno, samo bi u Davidov esej trebalo ubaciti imena i svakodnevne postupke vrha režima koji su bahata negacija zdravog razuma i civilizacijskih vrednosti. Ali i - neka svako odabere - pomirljivo ili nepomirljivo zaključiti da suština problema nije tek ohola, beskrupulozna i banditska vlast. Da će i svaka sledeća imati svoje bednike i primitivce, “zaštićene lopovskim kodeksom koji štiti vernike od zaraženih” (B. Štulić)

Od 1942. godine, kada je započelo sistematsko priređivanje i objavljivanje pesnikovih sabranih dela, koja danas broje preko trideset tomova, Pesoa kao da neprestano priređuje nova iznenađenja svojim tumačima i čitaocima. Iz već legendarnog drvenog sanduka, jedne od najdragocenijih relikvija portugalske književnosti, gde je pisac godinama odlagao i čuvao sve svoje rukopise, izlaze, kao iz neke čarobne kutije, novi heteronimi i nova svedočanstva o najrazličitijim vidovima Pesoinog literarnog stvaralaštva. Poslednje takvo veliko „otkriće“ dogodilo se 1982. godine, kada je prvi put objavljena „Knjiga nespokoja“, monološki roman, u formi intimnog dnevnika, koji je Pesoa, u fragmentima (a ima ih preko pet stotina) pisao od 1913. pa do kraja života. Fiktivni autor ove fiktivne „autobiografije bez događaja“ zove se Bernardo Soareš, a Pesoa ga je zamislio kao jednog anonimnog knjigovođu iz grada Lisabona, „čoveka bez svojstava“ koji živi svoju jednoličnu svakodnevicu samo zato da bi pisanjem svedočio o nemogućnosti življenja. „U večno oblačnom danu svog postojanja“, Soareš sa prozora svoje kancelarije, kao sa neke osmatračnice, posmatra život koji ne može (i ne želi) da dotakne, a prizor spoljašnjeg sveta za njega postoji samo kao unutrašnja, onirička i transcedentna realnost. Soareš, sanjar koji pati od nesanice, samotnjak koji razume osećanjima i oseća inteligencijom, ispisuje hroniku svog nespokoja, ispovedajući svoju veru u nemogućnost egzistencijalnog ostvarenja, i žudnju za jedinim mogućim smirenjem – povratkom u ništavilo nepostojanja. (Jasmina Nešković)

Radnici su naizgled bili isti, ali više nisu razgovarali, već komunicirali, umesto biografija pisali su si-vi, brinuli o svom imidžu, ništa nisu obnavljali, već sve revitalizovali, brinuli su o brendu firme, a u razgovoru bi im se i dalje kotrljala šangarepa, pemzija, biciklovi, infrakt, apateka, poluklinika, aperacija i obilje psovki. Hodnicima je odjekivalo ćaooo, o kej i vaaau; bili su u trendu, pravom tajmingu; sve je bilo in ili aut... Što su se više edukovali i mislili pozitivno, sredina ja postajala sve više kvarno-kikotava, puna podmetanja, zlobe, ismejavanja, lažne ljubaznosti...