Knjige - Preporuka

Autor nas spretno paralelno uvlači u najzanimljiviji dio bilo koje priče bazirane na kontrafaktualnom razmišljanju - opis nacističke Njemačke 1964. godine, kontekst njene egzistencije, kulture, arhitekture… Kriminalističkih radnji poput ove po nekom šabloniziranom principu možete pronaći na stotine, ali zaplete u ovakvom ambijentu rijetko. Čak i Beatlesi postaju sve popularniji među njemačkom mladeži!

Jednom pogrebnici, uvek pogrebnici. Crni čaršav jata kao da digne vetar, poleti pa se spusti uz graktanje, snažno, horsko slavlje zemaljske izdašnosti. Ko kaže da metafizika ne može biti očigledna nastava u prirodi.

Iznenađenje smo trebali biti mi. Prvi puta na sceni. I posljednji. S jednom jedinom pjesmom i bez imalo sluha. Čak i bez imena. Koncept bijaše nenadjebiv. Nitko ne zna svirati ni pjevati, izađemo na binu, počenemo zavijati s gitarama, malo zagrmimo na bubnjevima i oderemo nešto provokativno poput "Rusi dolaze", pa to ponovimo uz zaglušujuću buku desetak puta i – to je to

Na zasedanju svetog Sabora Srpske pravoslavne crkve doneta je odluka da se crkva odvoji od države. Episkopi su na ovaj čin bili potaknuti sramnom ulogom koju je crkva odigrala u novijoj istoriji, kada je prestala da služi bogu i okrenula se idolima nacije i države, šurujući sa svim vlastima koje su uspostavljene u Srbiji u poslednjih četvrt veka. Crkva se uključila u sveopšti grabež, stajući otvoreno na stranu moćnih i bogatih, a protiv sopstvenog vernog naroda, tako da joj je preostalo ili da se preimenuje u Srpska đavoslavna crkva ili da se vrati Hristu

Sultan je ležao na boku u tankoj strugotini, nepomično. Oči su mu bile tamnoljubičaste, bez zvezde u njima. Samo mu je na čelu još blistao srebrni polumesec.

I kao što se vrapcima bacaju mrvice, nahranio je jadne ljude koricama kruha koje je oteo siromašnima. Njegov je glas bio malo kričav, malo tih, ali uvijek hrapav. Galamio je o velikim vremenima koja dolaze, a onda je mekim glasom podučavao žene kako kuhati vrane i morske galebove. U međuvremenu, počeo se osvrtati iza sebe, kao da se boji da ga netko ne probode. A svakih je pet minuta uvjeravao publiku da će im uzeti malo, jako malo dragocjenog vremena.

One nisu idealne niti idealizirane, pune su mana i poroka. One nisu likovi koje želimo imati za uzor, no baš se zato i poistovjećujemo s njima jer smo i sami puni mana. Ne želimo biti poput njih, no ipak se prepoznajemo u mnogim njihovim postupcima. Znamo da njihovo ponašanje nije zdravo, no ipak ih razumijemo i suosjećamo s njima. I naravno, navijamo za njih jer ako se one mogu izvući iz kaljuže života, onda možemo i mi

“Poruka” je jasna: ni u obrazovanju, ni u radu, crni čovjek nema prava bijeloga. Mora se za njih boriti. Amerika kakvu je stvorio Ralph Ellison izaziva sličnu jezu kakvu, recimo potiču “Svi kraljevi ljudi” R. P. Warrena (1946). Demagogija koju je opisivao Warren stvorila je kontekst za rasizam o kome pripovijeda Ellison. Oba ova romana, od dvojice književnih znanstvenika i esejista, stvorila su otok u struji razvikanije proze 40-ih i 50-ih, prokazujući šupljine američkog sna što je upravo bujao

Korzo je dva dana prije Silvestrova bilo puno ljudi, a ja sam naoko besciljno tumarao razmišljajući u koju bi školu mogla ići moja riječka Annabella Lwin. Bilo je to vrijeme kada sam ludovao za pjevačicom grupe Bow Wow Wow, egzotičnom mulatkinjom savršene glave i čarobnog pogleda. Nevolja je bila samo u tome što moja Annabella ne samo što nije bila moja, već nisam znao ni kako se zove, ni u koju školu ide, ni ima li frajera. Znao sam da ima lijepu glavu, žive oči i da mora biti luda kao puška. Možda ide u Građevinsku?

Službeni glasnik objavio je knjigu „Veliki posvećenici“ Eduarda Širea u prevodu Mirka i Aleksandra Đorđevića. „Veliki posvećenici“ su imali neobičnu sudbinu. Do prvog izdanja ove knjige došlo je 1889. Ona je tada bila dočekana ledenim mukom štampe. Međutim, malo vremena iza toga, umnožila su se izdanja i iz godine u godinu sve ih je više bilo. Mnogim čitaocima su ideje ove knjige delovale kao iznenađenje. One su takođe izazvale nepoverenje Univerziteta i Crkve. Hladan doček i protivljenje koje su (kod nas) pokazale autoritativne i stroge sudije nisu sprečili evropski uspeh knjige. Knjiga je to postigla svojom snagom i nastavila je skromno ali sigurno svoj put kroz tamu. Imao sam dokaza o tome u porukama punim simpatije koje su mi stizale iz svih krajeva sveta. Bilo ih je sa svih pet kontinenata. „Veliki posvećenici“ su danas stigli do devedeset prvog izdanja. Pošto su nastavili svoj uzlazni hod i savladali sve prepreke tradicionalnih zabluda koje su joj prečile put, ja mogu da zaključim da u njenoj osnovnoj ideji postoji nesumnjiva vitalna moć. Ta misao je u jednom lucidnom i odlučnom približavanju Nauke i Religije čiji je dualizam podrivao osnove naše civilizacije, a to je ono što najavljuje još teže katastrofe. To se izmirenje može ostvariti samo kroz novu sintetičku kontemplaciju vidljivog i nevidljivog sveta, uz pomoć intelektualne Intuicije i psihičke Vidovitosti. Samo sigurnost besmrtne Ljubavi može biti solidna osnova zemaljskog života – samo savez velikih Religija, koje će se vratiti svom zajedničkom izvoru, može da obezbedi bratstvo među narodima i budućnost čovečanstva. Iz knjige prenosimo poglavlje o Isusu Hristu u nekoliko nastavaka

On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka, pa čak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mršav i sklon nazebu, malo je jeo i slabo spavao. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi, ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja.

Floki je, kažu, stigavši na ostrvo sa svojim robovima, našao zaliv prepun riba. Riba je bilo toliko za hranu, da je Floki zaboravio da pripremi hranu i za svoju stoku, pa mu je u dugoj zimi sva pocrkala. Jedva je, kažu, u proleće, izvukao živu glavu sa Islanda.

Svraćamo u radnju i ja kupujem pola litre votke. Nemam više para, samo nešto sitnine. Sve vreme pričamo o raznim stvarima i ja se odjednom prisećam da na podu u mojoj sobi leži mrtva starica. Osvrćem se prema svojoj novoj poznanici: ona stoji kraj tezge i posmatra tegle sa slatkim.

Službeni glasnik objavio je knjigu „Veliki posvećenici“ Eduarda Širea u prevodu Mirka i Aleksandra Đorđevića. „Veliki posvećenici“ su imali neobičnu sudbinu. Do prvog izdanja ove knjige došlo je 1889. Ona je tada bila dočekana ledenim mukom štampe. Međutim, malo vremena iza toga, umnožila su se izdanja i iz godine u godinu sve ih je više bilo. Mnogim čitaocima su ideje ove knjige delovale kao iznenađenje. One su takođe izazvale nepoverenje Univerziteta i Crkve. Hladan doček i protivljenje koje su (kod nas) pokazale autoritativne i stroge sudije nisu sprečili evropski uspeh knjige. Knjiga je to postigla svojom snagom i nastavila je skromno ali sigurno svoj put kroz tamu. Imao sam dokaza o tome u porukama punim simpatije koje su mi stizale iz svih krajeva sveta. Bilo ih je sa svih pet kontinenata. „Veliki posvećenici“ su danas stigli do devedeset prvog izdanja. Pošto su nastavili svoj uzlazni hod i savladali sve prepreke tradicionalnih zabluda koje su joj prečile put, ja mogu da zaključim da u njenoj osnovnoj ideji postoji nesumnjiva vitalna moć. Ta misao je u jednom lucidnom i odlučnom približavanju Nauke i Religije čiji je dualizam podrivao osnove naše civilizacije, a to je ono što najavljuje još teže katastrofe. To se izmirenje može ostvariti samo kroz novu sintetičku kontemplaciju vidljivog i nevidljivog sveta, uz pomoć intelektualne Intuicije i psihičke Vidovitosti. Samo sigurnost besmrtne Ljubavi može biti solidna osnova zemaljskog života – samo savez velikih Religija, koje će se vratiti svom zajedničkom izvoru, može da obezbedi bratstvo među narodima i budućnost čovečanstva. Iz knjige prenosimo poglavlje o Isusu Hristu u nekoliko nastavaka

On ponovo sede mirno, ruku prekrštenih na kolenu. Pre nego što su ga doveli u tu ćeliju, bili su ga bacili na neko drugo mesto koje je moralo biti običan zatvor ili privremena ćelija u koju su patrole zatvarale za prvo vreme. Nije znao koliko su ga tamo zadržali; u svakom slučaju, nekoliko sati; bez časovnika i dnevnog svetla bilo je teško izmeriti vreme. U ćeliji je bilo bučno i smrdljivo. Bila je slična onoj u kojoj se sad nalazio, ali neopisivo prIjava i večito prenatrpana.