Entertainment - Retro

Na predlog vlade Sjedinjenih Američkih Država, nepuna tri meseca nakon povratka sa Meseca, tročlana posada Apola 11 posetila je Jugoslaviju u okviru svoje prve velike turneje koja je obuhvatala 22 zemlje sveta na četiri kontinenta.

Pomahnitali šumadijski secesionisti, uz podršku svojih NATO-gazda, započeli su 2016. godine seriju terorističkih mitinga predvođeni ilegalnom organizacijom "Otpor"; prekomerna upotreba sile (fraza Novog Svetskog Poretka) bila je izgovor za novu NATO-intervenciju i bombardovanje Beograda. Herojski otpor našeg naroda okončan je Poveljom 1248, potpisanom u Kumanovu; od tad pa do danas - Uža Srbija u koordinatama Beograd-Požarevac-Valjevo-Mionica (200 kvadratnih kilometara; dva i po miliona stanovnika) živi mirno i slobodno, saradujući sa slobodarskim Irakom koji je u Beogradu preuzeo sve nekadašnje inostrane ambasade

Slušajući svoje lokalne rok-grupe, mladi Somborci su prvi put mogli da se uživo susretnu sa pesmama britanskog i američkog popa i rokenrola jer su na repertoaru ovih bendova (od kojih su neki, da bi dobili pravo na svirku i salu, morali da se podšišaju) bili The Shadows, The Searchers, The Beatles, The Rolling Stones (prvo živo izvođenje pesme „Satisfaction“ izazvalo je delirujum mladih Somboraca), Jimmy Hendrix, The Mamas & The Papas, Manfred Man, The Byrds, The Monkees, The Beach Boys, Creedence Clearwater Revival

„Ti ćeš mi mali napisat zadaću na maturi. Iz hrvatskoga“. Mene prpa. Kaj ću sada. Dečko mišićav. Nabildan. Opasnog izgleda. Stariji od mene tri godine. To je u tim godinama bila velika razlika. Jedan je razred ponavljal. I ja, od straha pred šamarom ili vritnjakom, pristanem. A on je već dobro u glavi složio cijeli scenarij i sve mi potanko objasnio

Živim u radničkoj obitelji, ali sam uvijek imao sve što sam htio. Išao sam i idem u školu i sve u svemu živio sam kao najnormalnije dijete. U svojim prvim domaćim intervjuima domaći “novovalovci” uglavnom spominju kao svoju glavnu frustraciju svađe u kući, ulične obračune…Kod mene je drugačije, sve je uvijek bilo normalno, doma je sve uvijek bilo u redu, nikada se nisam tukao. U sebi sam jednostavno uvijek imao nešto, barem po mom mišljenju, novo

Novinarsku ekipu odnosi rečna struja ka novim propalim događajima. Nema priloga za Srbiju danas, jebi ga. Ko će da plati frizera i psihoterapeuta? A ko da plati pivo? Jebena anonimna grupa. Purgeri, ili šta…? Slavko konačno izlazi iz sale. Tinejdžeri mu se osmehuju, sve je u redu, ali gledaju mu iznad ramena. Gde je Mladen? Slavko ih gleda kao usmrćenu mladunčad. Glupi Niš!

Priča se nastavila sa velikom poplavom u Zagrebu 1964. godine, kada se Sava razlila preko Vrbika. Možda sam u svojoj glavi taj dio priče malo preuveličao, ali djed je spomenuo kako je mladi Mlinarec sa balkona skakao u poplavljenu Savu, te kako bi nakon skoka zaronio i pod vodom otplivao nazad kroz ulaz od haustora do stepeništa. Ne znam da li se šalio, ali ja sam to prihvatio bez ikakve zadrške

Sa „povlaštenog položaja“ DJ kabine, godinama sam promatrao kako su se rađale simpatije, rađale ljubavi, kako su trajale ili nestajale, tko je koga istinski volio ili varao, tko će koga pozvati na ples. Znao sam kome je koja pjesma omiljena. Svi smo o svima znali sve. Čudno neko vrijeme. Gotovo nestvarno. Mnoge od tih veza održale su se i do današnjih dana i nekadašnji momci i cure, sada već djedovi i bake, imaju poneku izbljedjelu lijepu uspomena iz doba svojih, u discu rođenih, prvih ljubavi. I svoje priče po sistemu - „stara dobra vremena“. Kafića još nije bilo. Oni su došli kasnije, a u „Kapelu“ ili „Tri palme“ nisi mogal ni prismrdit. Sve što su mladi onda imali, bio je disco. Ovo je priča o njemu, o jednom sada već dalekom vremenu, uz nešto malo sličica

Bili smo odmorni, mladi, ne osobito intelektualno inspirativni, još manje kreditno sposobni, što je bilo karakteristično za cijelo onodobno društvo, pa smo putem do tamo i pjevali. Ne borbene, ne! Repertoar je bio od Električnog orgazma do Deep Purple i Dugmeta, od Čorbe do Parafa, a učitelji se nisu uopće protivili našim protusocijalističkim porukama

A moje je djetinjstvo, dopustit ću si pravo na subjektivan dojam, po mnogočemu jedna takova priča dostojna romana. Kad se samo sjetim svih tih zbivanja u "orahovoj ljusci", tih sjajnih starih ljudi kojih više nema i iskustava koja su me obogatila za cijeli život… Sve ono bitno o životu, moralnim i etičkim načelima, ljubavi, dobru i zlu iskusio sam u toj fazi, ono što je slijedilo tek je nadgradnja, cizeliranje ili ponavljanje gradiva u raznim varijacijama

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja

Zanimljivo da ta moja, uvjetno rečeno, nostalgija, obuhvaća baš vrijeme crno-bijelog tv-doba. S tim u vezi možda nije loše pitanje, ima li onda cb-slika kakve prednosti pred onom u boji? Mnogi će zasigurno reći, ne. Ili baš obratno. Ili možda utoliko koliko su npr. crno-bijeli film i umjetnička fotografija u najmanju ruku ravnopravni a često i superiorni onoj u boji, zato što odražavaju bit stvar i ne proizvode suvišne, opterečujuće i kičaste efekte. To je možda razlog što ponekad osjetim poriv prigušiti bezrazložno napadnu boju što curi s ekrana, što nekako sve rjeđe pregledavam brojne albume nagomilane šarenim (u novije vrijeme, digitalnim) slikama, a pažljivije zagledam one stare, požutjele, crno-bijele...