TV - Serije

Različita čitanja ove epizode su naravno moguća, ali to ne umanjuje činjenicu da se scenarista poigrava odnosom homoseksualnosti i homofobije, što se najbolje vidi u sceni u kojoj Karl svom virtuelnom ljubavniku, koji mu je samo prijatelj, nakon pauze u igranju objašnjava da je sve pokušao, probao druge avatare, nepoznate ratnike, ali da ništa nije bilo dovoljno dobro jer ni jedan od njih nije bio Danny.

Rusija je još jednom u šoku zbog Černobila. Prorežimski mediji i čuvari domoljubne čistoće ne znaju što bi. Negoduju. Dogodio im se HBO-ov Černobil. Očekivala se još jedna zapadnjačka serija puna predrasuda i stereotipa o Rusima i SSSR-u. No, na opće iznenađenje, toga je ovog puta bilo u marginalnim količinama ili u stvarima koje ne utječu na radnju i suštinu onoga o čemu serija govori - katastrofi Černobila, tromoj birokratskoj i ideološkoj reakciji režima, improvizacijama oko sanacije te herojstvu ljudi koji su išli u sigurnu smrt kako posljedice ne bi bile još razornije

U četvrtoj epizodi mini serije “Černobil” mladi Pavel (Barry Keoghan iz “Ubojstva svetog jelena” i “Dunkirka”) unovačen je navrat-nanos i poslan u raščišćavanje zone dekontaminacije oko mjesta gdje je nedavno eksplodirala nuklearna elektrana

Očekivanje da emancipacija sa sobom nosi i potpuno odricanje od emocija zapravo je inherentno patrijarhalno. Emancipirana žena nije ona koja je muškoga uma u ženskome tijelu. Ona koja je uvijek racionalna, koja je sve svoje emocije ostavila iza sebe, neupitni narodni heroj bez trunka ega. Ima li ičega patrijarhalnijega od ideje emancipirane žene kao nepogrešive? Kao savršeno racionalne? Kao jednostavno savršene? Može li žena biti emancipirana i dalje griješiti a da je se ne proglasi ludom? I imaju li lude žene također pravo na emancipaciju?

Tri serije slične su i po tome što nisu izvikane; nisu postale planetarno popularne, niti svi trube o njima. Možda ih baš zato treba pogledati. Jedna je skandinavski produkt na tragu njihovih već dobro poznatih noir uradaka, druga klasični BBC mini dragulj, dok je treću teško definisati u bilo kom smislu. Može se reći da je u pitanju američka serija koja ne prati trendove. Što je u isto vreme i dobro i loše

U aprilu se navršilo deset godina od emitovanja prve epizode jedinstvenog sitcoma "Parks and Recreation". Bila je to serija koja je postajala sve bolja, za razliku od mnogih čiji kvalitet vremenom opada. Bila je to nimalo cinična, a i dalje urnebesna komedija koja vraća veru u ljude i život kao takav. To je serija koja se i dalje gleda i voli, čiji su likovi nezaboravni. Zato su se glavni glumci Amy Poehler i Nick Offerman, kao i autor serije Mike Schur ponovo okupili i nedavno za "The Guardian" napisali svoja sećanja na "Parks and Recreation"

Ryan O'Connell je kreirao kompletnog junaka – gej muškarca koji živi sa cerebralnom paralizom – što je dimenzija koja se u portretisanju kvir junaka može smatrati revolucionarnom.

Iza zidina i fasada odvijaju se male ljudske gadosti, žive isprazni životi, zaliva profesorska sujeta najjeftinijim laskanjem… I u tako oslikanim događajima i likovima zapravo je najveća vrednost ove serije. Kada te sitne, trule, a tako ljudske i svakodnevne priče ustupe mesta onoj mnogo većoj, težoj i stoga manje verovatnoj glavoj priči, serija unekoliko gubi na verodostojnosti i kvalitetu

I treća sezona nadnaravnog sitcoma The Good Place nastavlja pametnim humorom i uzbudljivom radnjom okupirati pažnju gledatelja, uz što onda pažljivo servira pop-filozofiju

Gervais je najbolji kada se zajebava sa svim i svačim, a toga u ovoj seriji ima u izobilju, ali ovdje je pokazao i drugu, ozbiljniju stranu, pa ako ste fan njegovog humora (ili dobrog humora općenito) obavezno ošacujte ovu seriju

Corporate je crnohumorna serija koja cijelo vrijeme barata otprilike istim omjerom humora i crnila. I može meni kao gledatelju biti malo žao što klackalica možda ne ide češće na stranu ha-ha humora (iako ide zadovoljavajuće često, da ne bude zabune!), ali to su samo moje preferencije, osobne gledateljske preferencije koje nemaju veze s onim čemu serija teži. I što sve bolje ostvaruje

„Znam ko si“ ruši sve iluzije, želje fokus grupa i običnih gledalaca. Nestabilne i korumpirane institucije neće volšebno početi da rade kako treba, neće se promeniti preko noći, baš kao ni ljudi koji ih čine i kojima se bave. Svi će ostati da gledaju svoje male sitne interese i jure za profitom i prestižom. Opstaće samo oni koji su svesni toga i koji vode igru

U ovomjesečnoj ponudi su tri odlične serije koje su po žanru komedije, premda bi dramedija bila bolji opis. Jedna je nova, ovogodišnja, a druge dvije su već u trećoj sezoni i ako ih do sada niste gledali, što čekate?

Nova cyber punk antologija Tima Millera drugačiji je pogled na budućnost, iako ponekad izgleda kao odjek iz prošlosti, te često zaliči na Heavy Metal iz 1981. Ako se na serijal pogleda kao na celinu, možda je najvažnije to što kultiviše ekstremnu ravnodušnost koja je postala glavna odlika čovečanstva, dok briše razlike između hvalospeva i krivice, budući da i jedno i drugo vode neminovnom kraju, i čoveka guraju u ruševine onoga što se jednom nazivalo civilizacijom.

Nepoznat netko podmetnuo je velike eksplozije u tri najveća poljska grada – Varšavi, Krakovu i Gdanjsku – koje su zemlju zavile u crno, vladajući komunisti, oporba iz Solidarnosti i crkva su se pomirili i ujedinili protiv zajedničke prijetnje te nije došlo do promjene vlasti, što je spriječilo i pad Berlinskog zida, SSSR se također nije raspao a Hladni rat i dalje traje. Komunjare i dalje vladaju, tajne službe i dalje špijuniraju svakoga, represija je gadna ali Poljska je krenula putem gospodarskih reformi kineskog tipa (ili jugoslavenskog u Vidojkovićevoj knjizi) koje su zemlju podigle na noge