Stav

Glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti drugačiju sliku vlastite Hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima njihovog zla

Danas, kad se svojski trudimo da nadvladamo i nadmašimo bližnjega nam u moći i bogatstvu, kad je uspješan svatko tko umije i uspije drugoga podrediti sebi gradeći neravnopravan odnos u kome jači gura slabijega sve bliže ponoru izgubljenog ljudskog dostojanstva, potrebne su i nove riječi za nova stanja. Kad bi netko ad hoc testirao posjetioce dobrotvornih priredaba i televizijske gledaoce koji telefonskim pozivom daruju neki novčić u dobrotvorne svrhe (a da prije toga nisu provjerili koji postotak njihovog priloga ide na račun organizatora, učesnika i telefonske kompanije) i upitao ih što znači riječ: empatija, procjenjujem da njih 80 posto ne bi dalo pravi odgovor. Za simpatiju i antipatiju bi svih 100 posto

Upravo preživljavamo, ko je te sreće ili nesreće da je još živ, žalosni "jubilej" - 1000 dana zatočeništva građana i njihovog grada. To što smo odavna "prevalili" najduže svjetske blokade, ne znači da je s ovom našom gotovo. Nažalost, u ovom morbidnom postavljanju rekorda ne postoji svjetski sudija koji bi digao zastavicu s riječima: "Dosta!" Tako Sarajlije idu dalje, ne bi li posljednji preživjeli ipak ispričali svijetu koliko opsade, uopšte, mogu da traju

Godinu dana prije odlaska u penziju. Milan Andrić napisao je tekst ''Sarajevo, svjetski rekord patnje'' povodom filma Šukrije Omerovića ''Suzana u podrumu'' i njenog dnevnika. Mlada medicinarka Suzana Rajić u svom dnevniku i ovo je zapisala: ''Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Nijemca. Ma, nije važno za koga, samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman, Hoće li me iko gledati kao osobu koja nešto znači u ovom životu? U ratu smo svi mi brojke. Samo brojke''. A na kraju svog teksta Milan Andrić piše: ''Naših hiljadu dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti…''

Svim državama prema kojima je srpski nacionalizam u prošlosti pokazivao (i do danas pokazuje) pretenziju, smatrajući ih delovima imaginarne velikosrpske tvorevine, ne može biti ostavljeno da samostalno donose odluke koje se tiču važnih pitanja. Indikativno je da se navedeni opseg srpske pretenzije poklapa i sa ruskim poimanjem interesnih sfera na Balkanu

Svaka se presuda počela doživljavati ili kao najveća pobjeda božje pravde, ili poput najpokvarenijeg sotonskog udarca ispod pojasa. U prvom slučaju, heroji bi se dočekivali na najvećim trgovima, s najvećim zastavama i najdomoljubnijim pjesmama, u drugom, proklinjala bi se svjetska konspirativna masonska elita koja se između jednog sastanka o sudbini svijeta i drugog, onako u pauzi za cigaretu, strašno okomljivala nad jednim cijelim nevinim narodom. Tekle su godine i s njima i presude, a situacija se nije mijenjala, ponekad je postajala čak i gora

Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine! Ruanda, njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo društvo, bolje, okrenuto dobru za sve

Hrvatska vojska bila je u BiH i tamo ratovala, i to je notorna činjenica. Slobodan Praljak i čete haaških advokata pokušavaju opovrgnuti tu notornu činjenicu već puno desetljeće, ali im to ne uspijeva jer čak ni preplaćeni diletanti u Haagu nisu tako glupi

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli

Jednom sam, prošle godine, neveseo sjedio pored jedne velike crkve u Zugu, u Švicarskoj, čekao autobus kojim bih došao do voza, pa onda na aerodrom u Zürich. Busa nije bilo. Pored mene je prolazio jedan džip, zaustavio se, suvozačeva vrata je otvorila žena i pitala da li trebam prevoz. Onda je rekla da je vidjela da sam u problemu i odvezla me na kolodvor. To su ti mitski “stranci” koji su navodno hladni, a naši ljudi biva topli sa otvorenim slavenskim dušama

Jedna od priča tipičnih za kaznenu politiku Lekarske komore Slovenije je ova koju sam čuo od hirurga koji je bio na rukovodećem položaju u Vojnoj bolnici u Ljubljani i koji je ostao privržen svom lekarskom pozivu tj. nije podlegao pritiscima politizacije: nakon proglašenja samostalnosti Republike Slovenije, zatražio je od Lekarske komore da mu izda licencu za rad. Uprkos tome što je formalno pravno njegova specijalizacije važila u novoj državi (kao i kod svih drugih), i uprkos svom hiruškom iskustvu od nekoliko decenija rada, i uprkos tome što je na visokoškolskim ustanovama predavao hirurgiju, bio je upućen od strane Lekarske komore Slovenije da ponovo polaže specijalistički ispit, verovatno kod svojih učenika. Naravno da na to nije mogao pristati

Budući da zbog jezičke barijere nisam bio u stanju da zađem u sitna danska predizborna crevca, pitao samo moje domaćine da li su danski političari nekakvi uzori samozatajnosti i istinoljubivosti, na šta sam dobio odgovor, da to uopšte nisu, da su, štaviše, temperamentni i kvarni maltene kao i naši, ali da se - za razliku od naših - uzdržavaju od prejakih reči, pogotovo ako ne mogu da ih potkrepe neoborivim dokazima

Kao i godinama unazad, najsnažnije izložena neprijateljskoj vatri iz Moskve bila je Crna Gora. Uzrok je jasan. Institucije Crne Gore pokazale su se stabilnijim od makedonskih, a odlučnost vladajućih struktura da ne dopuste režimu iz Kremlja da utiče na političke odluke, veća od bilo koje druge zemlje na Balkanu. Osujećivanje pokušaja državnog udara i izazivanja nemira u izbornoj noći i suđenje organizatorima i izvršiocima toga čina, nije samo poraz ruskih vlasti, već je hapšenje i razotkrivanje optuženih ruskih agenata, kao i hitni dolazak šefa ruske tajne službe u Srbiju da odvede pohapšene vinovike, dokaz teške blamaže kojom je Crna Gora izložila zvaničnu Rusiju

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ''Gorki pirinač'' gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom svojih grudi, prošetala korzom

Danima nesanicom fokusiran na zasluženo nasledstvo koje je trebalo da primim iz Južne Afrike, neki sitniš od tričavih milion i po dolara, ali raspoređen u čak 375 rata, sasvim sam zanemario dokazanu inteligenciju, vekovnu visprenost i poslovni talenat mojih voljenih sunarodnika Srba, nismo mi bez razloga, a u razuzdanoj sreći iskovali multietničku kovanicu blisku svakom Hrvatu: “Pričaj srpski da te ceo svet Binatrexom razume”…