Stav

Nije li najčešće praksa da država od vjerskih zajednica traži dozvolu (ponekad se to zove blagoslov) za ono što je naumila učiniti? Ono, države se u nas u principu bave samo pljačkanjem vlastitih građana. A za to su od vjerskih zajednica dozvolu dobile odavno

Stvar je u tome da nas Hrvate, jebi ga, nitko ne voli. Još nas otprije ne mogu u štampu vidjeti, a otkad smo uzeli i srebrnu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svi su se okrenuli protiv nas. Angela Merkel se probudi u dva u noći, pa se prevrće do četiri i onda napokon nazove francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i uzrujano mu reče: “Ma, slušaj, oni Hrvati...”, a ovaj je zaustavi: “Nemoj, znam šta ćeš mi reć, i meni su se popeli na kurac kako su bistri, talentirani, marljivi i u svemu drugome sto puta bolji od nas”

Crna Gora i Bosna i Hercegovina ostaju jezgra velikosrpskog projekta koji se posle poraza devedesetih i zbunjenosti posle 2000. sada potpuno reafirmisao, spreman da svoj “magnum crimen“ ponovi. Srpski nacionalizam nikada neće pristati na ravnopravnost u državama čije teritorije smatra “svojim“. Ako vlast i popusti, tu je opozicija da nastavi i pojača. Ako se i opozicija uspava, tu je provincijalna i do fanatizma zagrižena intelektualna elita kao “ čuvar vatre“

Jezivo je umrijeti u vrijeme facebooka. Svi o tome imaju mišljenje, svi hoće svojih pet minuta. Većini je ipak žao, već zbog same smrti, činjenice smrtnosti. Ali to nije osobito originalno, i mnogo je onih koji s tim nisu zadovoljni. Vrebaju, došaptavaju se. Ako stvar postave naglavačke, nešto će se lajkova iz toga već izvući

Gledali smo ga kao boga, slobodno se sada može reći, onako visokog i tada već zakosaćenog, s onim usko postavljenim semitskim očima, i kako mu je, dok zatvorenih očiju pjeva, već u prvoj-drugoj pjesmi košulja uvijek bila potpuno mokra, od vrućine reflektora, ali još više, oduvijek sam ovo osjećao, od neke unutarnje, neobjašnjive tenzije – i pitali se što nam zapravo poručuje iza nanosa, iza zastava s vjetrom svojih stihova, onako kako je Kiš opisivao Krležinu literaturu kao „zastavu u kojoj uvek ima nekog vetra“

Ja jesam mizantrop, ali moja se mizantropija ne odnosi na podbića o kojima vam danas pišem. Oni su za mene ontološko drugo. Za njih nemam mržnju, dakako ni ljubav, čak ni ravnodušnost. Odbijam ih smatrati žrtvom vremena i sistema, jer oni iz svog idiotizma crpe nemali užitak. Moglo bi se reći kako im želim sve najbolje, jer želim im da skupe novac koji Kajlici nedostaje za prvu milijardu. Onda im želim da joj skupe još jednu milijardu. Pa još jednu. Da prodaju kuće, daju se u ropstvo, stradaju, sve ne bi li joj skupili i još koju milijardu

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići

Shvaćate li kako smo beznadni? Osuđeni na siromaštvo, na očajne, loše plaćene i prljave poslove, ako ikakve poslove uopće nađemo. Jer, sve što doživljavamo važnim, o čemu govorimo većinu vremena, na što odlazi devet desetina naših skromnih intelektualnih kapaciteta, rasprave o Domovinskom ratu, o lustraciji, o udbašima i četnicima, tko se radovao srebrnoj medalji na Svjetskom prvenstvu, a kome je zbog toga uspjeha bilo krivo, kaže li se mineralna ili kisela voda, je li za dom spremni stari hrvatski pozdrav... sve je to izvan ove zemlje potpuno beskorisno.

Iz provincijskog cirkusa „Adria“ mog detinjstva niko nije nikada izašao ponižen, uvređen, namagarčen, popljuvan. U njemu najpre istrčavaju glupi avgusti, klovnovi... Slede dresure konja (sa cirkuskim jahačicama opevanim u baladi Bijelog dugmeta), lavovi skaču kroz zapaljene obruče. Na kraju, eto letača na trapezima i hodača po žici, a gledalištu zastaje dah. Sve umetnici za poštovanje, borci za hleb nasušni. Cirkus je uvek imao svoju etiku i lepotu

Razlika između režima i opozicije je što bi vlast u Srbiji, njene partije i intelektualne perjanice rat rado videle i pokrenule na zapadu, protiv Bosne i Hercegovine, ni Hrvatsku ne treba isključiti, a desna opozicija okupljena oko tajkuna Đilasa rat vidi na jugu, protiv Kosova i u perspektivi Crne Gore. Jedni se zaklanjaju iza teze o „brisanju granice na Drini“, a drugi iza narativa o „zamrznutom konfliktu“ i „zaštiti Srba u regionu“. U širem smislu, za razliku od pretežno ruralnog, demagoško-populističkog i sekularnog nacionalizma i šovinizma koji širi i podstiče režim, Srbija je sve izraženije suočena sa potencijalno mračnijom alternativom

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata

Najveći problem s nebeskim carstvom, kako je predstavljeno u epskoj pesmi, jeste to što se ono dobija u ratu, a to je u suštinskoj suprotnosti sa izvornim porukama hrišćanstva. U ranoj crkvi nema vojevanja, nema rata, nema bitaka, ima samo mučeništva. Ako strogo pogledamo, ono što se predstavlja kao kosovski zavet teško da može da se poveže s Hristom. Kosovski zavet nije čak ni jeres, već grubi falsifikat hrišćanstva. Ili čak đavolja obmana

Parastos Draži Mihailoviću je slavljenje: izdaje zemlje, kolaboracije, ideje velike Srbije, istrebljenja muslimanskog naroda, nestanka Crne Gore i nepostojanja Crnogoraca. Država i vlada koje to dopuste, dovode u pitanje razloge vlastitog postojanja. Pravo na religijska uverenja i princip verske tolerancije prestaju onoga trenutka kada jedna crkvena organizacija tako duboko zagazi u političko polje i postane “kišobran” za neofašizam, diskriminaciju i istorijski revizionizam

A sad, onaj prokleti The Day After. Doček u Zagrebu. Da udarim odmah u sridu, pošto svi znamo šta se tamo dešavalo. Ogromna masa, razdraganih ljudi, zastave, pjesma i veselje. Sve divno i krasno. Ali, koji će vam hakurik onaj ustaša u otvorenom autobusu, i na bini, braćo Hrvati? Samo mi sad nemojte: ma nije on takav, malo ih ponijelo… Koji će vam, na bivšem Trgu Republike, i on, i njegov šal “Vukovar”, i pjesma “Geni kameni”?

Osećam se prevareno kao čovek, izdano, ne zbog uložene energije prethodnih nedelja, nego što sam ispao budala pred onima kojima sam tvrdio da od Tompsona neće biti ni pomena na dočeku. Da je on potpuno nebitan u celoj priči. Izgleda da nije