Stav

Vinogra 01 S

I klerici su samo ljudi

Ako nema Boga, da li je Irineju i Amfilohiju sve dozvoljeno?

Nije problem u tome što jerarsi SPC-a u Boga ne veruju, već u tome što ne veruju ni u Božje zapovesti, ni u elementarne etičke postulate, ni u empatiju, ni u to da se prema ljudskim bićima ne treba odnositi kao prema krpama. Ukratko – problem je u tome što ne veruju ni u šta. Osim, eventualno, u sopstveno blagoutrobije i lično zadovoljstvo, u luksuz, skupa kola, posede i ostale ovozemaljske tričarije. I u boginju Naciju koja im dostavlja sve te nepotrepštine u ogromnim količinama
Acce 12 S

Korijeni na Balkanu

Nacionalni savet crnogorske manjine i priključenija

Srbija bi trebalo da se preispita kakve su to okolnosti unutar nje dovele do tog nivoa asimilacije jednog naroda, jer nemam sumnje da bi zvečalo do neba da se to dešava srpskom narodu u nekoj drugoj zemlji. Vjerovatno su u pravu oni koji govore da se mnoge stvari u Crnoj Gori dešavaju na nivou provizorijuma, da se mnoge stvari formalno „trse“ i da se veoma malo pozivaju na odgovrnost ljudi koji se bave nekim stvarima, a nijedan problem ne rješavaju
Aaretr 15 S

Esej iz 2010: Sećanje na Momu Kapora

Čovek bez moralnog kompasa

Kada su, ubrzo po raspadu Jugoslavije, do mene počele da stižu vesti kako se Momo svrstao na stranu nekih gnusnih predstavnika srpskog nacionalizma, bilo mi je, naravno, žao, ali, ponovo, nisam bio iznenađen. Sve što sam ikada znao i mislio o Momi činilo se da ukazuje na to kako će on postati šlag-demagog. Lepršava proza mogla se sada pretvoriti u lepršavu propagandu o “njima” i “nama”. Da li je mogao da se izdigne iznad nacionalističke magle i da pokuša da sagleda stvari malo jasnije? Naravno da nije, jer to bi ga obavezalo da pliva uz struju i ugrozilo njegov status miljenika kafanskog društva. Čak pretpostavljam da je, u dubini duše, znao da ono što čini nije ispravno, ali previše hvale kojom su ga nekritički obožavaoci obasipali prethodnih tridesetak godina bilo je uništilo ono malo preostalog kritičkog smisla koji je možda još uvek posedovao
Cege 01 S

Nakon presude za pokušaj državnog udara u Crnoj Gori

Đavolje kočije

Neko im je sugerisao „da je zrelo“ čim su na taj način ušli u avanturu, jer se vlast niđe nije rušila komandosima sa strane, već urušavanjem iznutra. Oružje i naoružani ljudi su tu samo da podrže i ubrzaju procese. Miloševića nije mogao NATO da obori sa vlasti, ali zato jeste goloruki narod i urušavanje policijskih i vojnih struktura. NATO je u toku napada samo doprinio homogenizaciji Srba oko Miloševića. Stoga su tupave priče koje pokušavaju omalovažiti proces i presudu ismijavanjem i ironičnim predstavljanjem optuženih iz Srbije kao komandosa
Aameat 01 B

O prirodi i društvu

Civilizacija je klanica iz koje ne možete pobjeći

Svaka ideologija i svako zakonodavstvo koje prikrivaju zločine na kojima su utemeljeni država-nacija, kultura i civilizacija, i sami su zločinački. Alternativa tome je slaba, no silna u svojoj slabosti – umjetnost koja neće ući u kanone i u škole, umjetnost koja rastemeljuje
Acce 20 S

Šizofrena medijska situacija u Crnoj Gori

„Nevinost“ bez zaštite

Imamo šizofrenu situaciju da evropski i drugi zapadni fondovi politički i materijalno subvencionišu one koji, u najmanju ruku, predstavljaju logistiku političkim opcijama suprotnim evroatlanskoj orjentaciji Crne Gore. Iako crnogorske bezbjednosne službe svoj posao ne obavljaju kako treba, pa se informacije u finansiranju političkih i medijskih subjekata kreću u zoni poluinformacija, skoro da je izvjesno da te iste medije finansijski pomažu i iz izvora koji Crnu Goru vide kao dio interesa Rusije i Srbije
Solis 01 S

O vođama i sledbenicima

Kult ličnosti - glava paranoika s telom u metastazi

Na  preteško pitanje samo retki pojedinci uspevaju da nađu za njih zadovoljavajuci odgovor. Svima ostalima odgovor osvetljava antički plamičak: govoriti istinu, činiti dobra dela i težiti lepoti. Kult ličnosti je negiranje svega toga, direktno poništavanje života. Zato, kad neko veliča silu i vapi za čvrstom rukom, zapravo otkriva mekanost svojih misli koje se razlivaju kao meduza u moru i razgolićuje cežnju za životom u majmunskom čoporu
Teveev1

Doba u kojem je sve bitno i u kojem su svi bitni

Borba za zdrav razum

Godinama nemam televizor. Pretenciozan početak? Možda, ali to ne mijenja činjenicu da doista godinama nemam televizor. Vijesti ne čitam, a informiram se jedino kroz kolumne autora koje volim čitati. Nekoć sam opsesivno gutao vijesti i stavove svih onih nekoliko hrvatskih mainstream portala. Od varljivog leta 2018. godine, to sam prestao raditi i osjećam da se osjećam bolje.
Valentin Inzko

Šta je zajedničko Valentinu, Momiru i Sokratu?

Otvoreno pismo poštovanom Inzku

Velepoštovani, u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima
Atak 02 S

Tekst iz e-novina o Vedrani Rudan povodom terirističkog napada u Parizu 2015.

Vedranina osveta: Rafal za rafal, smrt za smrt

Ne dešava se često da pomahnitala Hrvatica postane sex-ikona svakog srpskog desničara, četnika-koljača ili hard-core nacionalnog idiota; ali, u slučaju Vedrane Rudan, blogerke i samozvane književnice, sve je moguće. Ta masa od tzv. ženskog roda podržava svaki teroristički napad; Mumbai, New York, Paris – svejedno; dragi su joj Šumnjaci, posebice Ratko Mladić, a Rašo Karadžić još draži; mrzi Jevreje, voli ISIS, Al Kaidu, sve što nosi bombu, naročito atomsku. Trenutno, pijana od sreće, proslavlja stotinak mrtvih u Parizu. I proklinje dan kad su se rodili Obama, Merkelova, Hollande – jer je ona chic, ne voli ni Hrvatsku, samo joj ljubav teče ka Olji Bećković i Oljinom tati, krv se metkom prepoznaje
Atak 01 S

Slučaj Notre-Dame: Divljaštvo turbo-folk vjernika i turbo-folk nevjernika

Vedrana Rudan, prostakuša zaljubljena u mržnju

Istina, Vedrana Rudan nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji
Sarajevo opsada

Zvanične i nezvanične nagrade

Počasni sugrađanin reisa Cerića, Cace i Fahrudina Radončića

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?
Milljacka 02 S

Za Alminu, Lejlu, Merimu i Minu

Kafa i šećer u kocki

Kad bi bilo općeljudske pameti u političara Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije (abedeom), proglasili bi Dan žalosti u „svojim“ državama. Da onda lakše i sa manjim opterećenjem njima tobože vladaju. Onima u tim državama koji danas ne žale za Alminom, Lejlom, Merimom i Minom… samo se takvima može vladati
jajce

O ljudima i volovima

Ima li Bosanaca u Bosni?

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni
Sarajevo

Podsećanje: Devet godina od dodele nagrade grada Sarajeva Petru Lukoviću

Počasni i nečasni

U onom krupnom i važnom – a to je ono što ostaje iza nas, ako ikada i ikako smemo biti tako pretenciozni da pomislimo da nešto iza nas ostaje – Petar je Luković svih onih (a i ovih) Strašnih Godina bio nepogrešivo na Boljoj Strani. Ne, ta se strana ne iskazuje ni etnički ni geografski; ali, da, u izvesnim situacijama i na određeno vreme, može se do neke mere iskazivati i tako. Recimo, kada Sarajevo gori, kada ga vezanog šutiraju, moralo bi se biti hulja i cinik pa izigravati "neutralnost" – koja nije drugo nego sekundiranje zločinu – ili glumatati da si nekako iznad situacije. Luković to nije činio, naprotiv: urlao je koliko ga grlo nosi. Urlik nije uvek suptilan, je li, poneka Lepa Duša može od njega i da se zanesvesti, ali dok gori, urlati se mora