Stav

Zemlja gdje se otvoreno niječe genocid i nekažnjeno viče "Za dom spremni", a gradska vlast u Vodicama ispričava se da cvijeće na rivi nisu zasadili u obliku crvene zvijezde, iako se cijelo njihovo mjesto prije sedamdeset godina pod crvenom zvijezdom borilo protiv Talijana, Nijemaca i domaćih izdajnika, završila je u čudnom, ustaškom mjehuriću, s drugačijom poviješću i izvrnutim političkim vrijednostima. Ali već iza granice, kad prođete kroz prozirnu opnu od sapunice, svijet je ponovno normalan, nekadašnji antifašistički junaci ponosno nose odlikovanja na prsima, a članovi Hitlerjugenda srame se prošlosti

Očekujem, koliko ovih dana, da objavite neku Srećnu Psalm Poslanicu – na temu kako trošimo Lukovićevu penzionu donaciju; možda sve tri (2Cece + 1Psalm) svratite kod mene u redakcijski komšiluk, tu u Savamalu, tik uz voljeni Beograd na vodi; dozvolite da vam toplo preporučim ekskluzivnu večeru u Beton hali, gde možete da birate kao na gradskim izborima – Cantina de Frida, Ambar, Lavash, Promaja ili Papalada

Teorija o ravnoj Zemlji momentalno je postala veliki hit na političkoj desnici, važna, gotovo neizostavna sastavnica državotvornog mišljenja. Teško je kazati zašto, ali nećete zaista naći nijednog ljevičara, liberala, oficirsko dijete i jugonostalgičara iz miješanog braka da u to vjeruje. Kaže li vam netko da je Zemlja ravna, znatna je vjerojatnost da će mu iduća rečenica biti kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. I nijedan znanstveni autoritet, nijedan dokaz, toga neće uvjeriti u suprotno, ni za Zemlju ni za stari pozdrav

Priliku za nacionalističku homogenizaciju zloupotrebom kosovske mitologije ne propušta najveći bosanski manipulant, Milorad Dodik. U intervjuu jednom od opskurnih režimskih tabloida u Beogradu, od milja nazvani “šumski firer”, tvrdi da bi i manji bosanskohercegovački entitet trebalo uključiti u pregovore o Kosovu. Polazeći od lažne tvrdnje da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, Dodik nudi ponovno rasklapanje Bosne, pokušavajući da beogradsko priznanje kosovske državnosti uslovi prihvatanjem banjalučkih separatističkih namera. Opet teritorijalna namirenja i trgovine. Rat u najavi

Rasizam nije stanje ljudske duše, to je politika koja se vodi da bi se prigrabila vlast i imala lična korist. Zato kada se govori o endemskom rasizmu u Evropi treba potcrtati da ta sintagma označava jedino određeni politički kontinuitet – nekad na margini a nekad u centru - koji neprestano podgrevaju određeni krugovi politike. Manifestacije rasizma u medicinskoj praksi i odnosima srećemo u Sloveniji od 1991. do današnjih dana

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali

U podne je bura donijela zvuk crkvenog zvona iz doline. Dvije stare udovice, jedine preostale stanovnice dinarskog sela, onda su se umile, sjele za stol, kratko pomolile Gospodinu i ručale skromno varivo. "Sanaderova je vlada donila jedan obilati poticaj", sjetila se Janja kaciolom puneći tanjur. "Petsto kuna za treće i četvrto dite"

Novoj teoriji zavjere poučio nas je ove srijede Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i trenutno prvi čovjek Hrvatske biskupske konferencije. Na zasjedanju HBK koje je održano u srijedu u Zagrebu on je ukazao na ključnu prijetnju suvremenom čovjeku i civilizaciji - na šaptače zmijama. Ti šaptači - rekao je Puljić - “služe se emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije”. Oni “nude brza i jednostavna rješenja, a u svojoj obmani igraju na kartu ljudske ispraznice i taštine”. Ti šaptači zmijama dolaze naivnim i lakovjernim ljudima, pokušavajući ih uvjeriti da se ovdje, na zemlji, a ne samo na nebu vrijedi boriti za bolji život, više slobode, više ravnopravnosti i manje straha

I hrvatski pravaši i srpski radikali jednako se ponose Trumpom, a od Trumpa bi eventualno dobili samo mlohavim penisom u čelo

Ako vam treba brzopotezno objašnjenje nekog društvenog fenomena u Hrvatskoj najisplativije se latiti sintagme: “socijalistički mentalitet”. U čemu je tajna uspjeha tog pojma? Što nam govori o našim intelektualnim elitama, a što o političkom trenutku?

Dočekali ste, Vesna, čestitam, da o vama pišu pisci, književnici, pesnici ili publicisti, malo li je to za osobu poput vas koja veruje da se Stanislav vaistinu prezivao Binaver, kako piše ćirilicom u vašoj presudi?

Presuda Vesne Sekulić je drugačija, naša sutkinja ide korak dalje – ona zabranjuje književni žanr, po njoj samo pisanje parodije predstavlja kršenje zakona. A ni to joj nije dovoljno, već u presudi propisuje i kako treba pisati, kako koristiti i plasirati informacije, koja osećanja su zakonom dozvoljena a koja nisu, ima tu reči i o skrnavljenju umetničkog dela i još trista čuda od istog brašna

Naravno da je dobro ratificirati dokument prema kojemu se potiče još snažnija zaštita onih potencijalno ugroženih slojeva društva, no dok nam Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku na nasilje jednog istaknut člana trenutno najjače političke stranke u Hrvatskoj reagira pozivajući se na gotovo „prirodno“ stanje unutar hrvatske bračke zajednice (vidi: muž može tu i tamo opalit ženu), ne pomognu nam ni tisuće ratifikacija

Amfilohije je već gospodin u godinama, bliži mu se čas susreta s poslodavcem (ne sa Tvorcem, već sa onim drugim kome verno služi tolike decenije), pa je rešio da ne ode tek tako sa ovog sveta, već da iza sebe ostavi zaveštanje u vidu novog Ustava SPC-PP. Najavljenim promenama Amfilohije čini koliko je do njega da oteža razlaz Srbije sa Kosovom, uspostavljanje dobrosusedskih odnosa sa Kosovom i Crnom Gorom, te da zagorča život budućim generacijama žitelja ove nesrećne zemlja koja, pored svih samoskrivljenih zala, ima i ovakve crkvene jerarhe. U neku ruku, Ustav SPC-PP je Amfilohijev politički testament. Kakav jerarh, takva i oporuka

Ilegalci su javno govorili na trgovima grcavim od užarenih talasa. Oko podne se čulo da su pušteni zatvorenici sa Ade, iz Glavnjače. Sećam se zanosa, pesama, grljenja sa nepoznatima. Zar je bilo nepoznatih toga dana? Svi su se voleli, znali. U svakom si čoveku prepoznavao sebe. Koliko se ljudskih istina pronašlo tog buntovnog, slobodnog, jasnog, herojskog martovskog dana, kad se činilo da je prvi put sagledano sunce otvoreno nad glavama, shvaćena vedrina koja se disala, otkriven smisao krvi što je tekla kroz žile kao nikad dotle, tukući damarima, pored svoje stare bodlerovske budilničke kantilene: “Remembeг! Souviens-toi” i jednu drugu apsolutnije ritmovanu melodiju, sudbinskiju od prolaznosti martovske svetlosti: istinu o istorijskoj trajnosti tog trenutka