Stav

Prva stvar koju ujutro uzmemo u ruke je smartfon, a to je i posljednja stvar koju vidimo prije spavanja. Portali su načičkani tekstovima s provokativnim, nerijetko i debilnim naslovima koji nas privlače na klik iako često to uglavnom i nije tema koja nas zanima. Posao nas, s druge strane, tjera da neprestano odgovaramo na mailove: ne sljedeći tjedan, ne sutra, ne za sat vremena, nego odmah-sada-odmah! Pratimo sve društvene mreže na kojima imamo profil. Stalno nam stižu uglavnom nevažne notifikacije s Facebooka, Instagrama, Twittera, LinkedIna, Snapchata i drugih društvenim mreža i remete linearan tijek naših obaveza, odmora ili obroka

Pred osvit Nove 1993. godine, tata me je uslikao sa olimpijskim fotoaparatom. Na slici se nalazim u vaterpolo kapici beogradskog Partizana. Ta fotografija je bila deo jednog od mnogih pisama koje sam slao najbližoj familiji u opkoljenom Sarajevu. Bilo mi je dvanaest godina. I sanjao sam olimpijski san. Iste noći, 93 projektila su krenula na dugi put. Da razaraju, prkose i lome. Duše i tela

Vladajućoj SPS na čelu se nalazio jedan od lidera studentskog pokreta, Mihailo Marković (potpredsednik i glavni ideolog), dok su nacionalističku opoziciju predvodili Vuk Drašković (SPO), Dragoljub Mićunović i Ljubomir Tadić (DS). Slična je situacija bila i u manje uticajnim političkim, ali i intelektualnim i medijskim krugovima u Beogradu devedesetih (N. Popov, M. Životić, M. Ekmečić, M. Bećković, M. Danojlić, Lj. Ristić, itd.). Zbog navedene političke i intelektualne hegemonije šezdesetosmaša (od kojih je nesumnjiva većina konvertirala u nacionaliste i protagoniste ratne politike) sprečavani su pokušaji racionalnog i kritičkog istraživanja, saznavanja i interpretacije navedenih istorijskih događaja. Čini se, prema dominantnoj kulturi sećanja na pedesetogodišnjicu junskih zbivanja, ni danas, 2018. nije se dogodio iskorak od romantizacije i retuširanja istorije

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, jednom si vrijeđao njihove osjećaje kada su bili u Savezu komunista, pa si ih vrijeđao kada su postali domoljubi, branitelji, svaki kurac. Ustaške gnjide si vrijeđao, prijatelju moj, dok nisu od gnjida postali kokoši, pa ih sad bole vjerski osjećaji. Od nacionalnih, partijskih, domoljubnih, na koncu više nisu imali organa osjeta da se uvrijede pa im ostao još taj vjerski oca im jebem vjerskog

Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti

Irska je prošlog vikenda referendumom o legalizaciji pobačaja – točnije o promjeni osmog amandmana u Ustavu kojim je 1983. zabranila abortuse – pokazala da „svakoga trenutka u svakom pogledu sve više napreduje“. A – pa što god o tome mislili i irski i domaći katolibani – ukidanje rigidnog i anticivilizacijskog zakona o pobačaju kojim se on zabranjivao i žrtvama incesta i potencijalnim rodiljama djece s golemim deformacijama, svakako jeste napredak. Vrijedi podsjetiti da je za ukidanje bilo čak dvostruko više glasača nego li protivnika što je eto zoran pokazatelj promjene krvne slike irskog društva

Zapravo je Venecija istinska vodena republika, Krupa je samo njena smanjena replika. Mogao sam osjetiti jedinstvo svoje knjige o vodi sa ovim gradom u kojem je voda prodirala gotovo u dnevne sobe. Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga. Dovoljno je gledati u ovu iskonsku vodu da bi pomislio kako se začas možeš vratiti u formu vodozemca, a onda skroz do koloidnih kapljica iz kojih će se razviti sam život

A onda su koji kilometar dalje sagradili golemu novu zgradu Zračne luke "Doktor Franjo Tuđman", kojoj ni nakon godinu dana nismo otkrili smisao. To odvratno, dehumanizirano mjesto u predvorju ima tek nekoliko klupa, i to za invalide. Poželite li sjesti, morate usput naručiti i sendvič od sedamdeset pet kuna ili nešto drugo apsurdno skupo u aerodromskom kafiću. Beskrajni prazni prostori, deseci tisuća četvornih metara ništavila neobjašnjivo završavaju stazama od platnenih vrpci što se lome pod pravim kutem kao Meandri pokojnog Julija Knifera

Zajedno s njim umrlo je i jedno vrijeme. Vrijeme čovjeka i ljudskosti. Titovo vrijeme, ma kako paradoksalno zvučalo, bilo je istinski religiozno vrijeme. Vrijeme ateizma u kome niko nikome nije skrnavio groblja ni napadao na vjerske objekte. Niti vrijeđao vjere i nacije. Danas se sve to čini, smišljeno i politikantski ciljano. Nekadašnja sloboda vjeroispovijesti, zamijenjena je danas zloupotrebom vjere u nečasne svrhe. U ime tako shvaćene vjere svjedočimo međusobnom etno-ubijanju i mržnji. A ljudi su Božja djeca, zar ne? Svi ljudi.

Vezanost današnje dominantne Srbije za četničku simboliku je prevashodno odnos prema idejama velike Srbije, etničkog razgraničenja i čišćenja nesrpskih naroda i donekle antikomunizma. Sve tri karakteristike spadaju među konstitutivne za nacionalističku ideologiju kao ključnu legitimacijsku osnovu srpske politike poslednje, bezmalo, tri decenije

Zemlja gdje se otvoreno niječe genocid i nekažnjeno viče "Za dom spremni", a gradska vlast u Vodicama ispričava se da cvijeće na rivi nisu zasadili u obliku crvene zvijezde, iako se cijelo njihovo mjesto prije sedamdeset godina pod crvenom zvijezdom borilo protiv Talijana, Nijemaca i domaćih izdajnika, završila je u čudnom, ustaškom mjehuriću, s drugačijom poviješću i izvrnutim političkim vrijednostima. Ali već iza granice, kad prođete kroz prozirnu opnu od sapunice, svijet je ponovno normalan, nekadašnji antifašistički junaci ponosno nose odlikovanja na prsima, a članovi Hitlerjugenda srame se prošlosti

Očekujem, koliko ovih dana, da objavite neku Srećnu Psalm Poslanicu – na temu kako trošimo Lukovićevu penzionu donaciju; možda sve tri (2Cece + 1Psalm) svratite kod mene u redakcijski komšiluk, tu u Savamalu, tik uz voljeni Beograd na vodi; dozvolite da vam toplo preporučim ekskluzivnu večeru u Beton hali, gde možete da birate kao na gradskim izborima – Cantina de Frida, Ambar, Lavash, Promaja ili Papalada

Teorija o ravnoj Zemlji momentalno je postala veliki hit na političkoj desnici, važna, gotovo neizostavna sastavnica državotvornog mišljenja. Teško je kazati zašto, ali nećete zaista naći nijednog ljevičara, liberala, oficirsko dijete i jugonostalgičara iz miješanog braka da u to vjeruje. Kaže li vam netko da je Zemlja ravna, znatna je vjerojatnost da će mu iduća rečenica biti kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. I nijedan znanstveni autoritet, nijedan dokaz, toga neće uvjeriti u suprotno, ni za Zemlju ni za stari pozdrav

Priliku za nacionalističku homogenizaciju zloupotrebom kosovske mitologije ne propušta najveći bosanski manipulant, Milorad Dodik. U intervjuu jednom od opskurnih režimskih tabloida u Beogradu, od milja nazvani “šumski firer”, tvrdi da bi i manji bosanskohercegovački entitet trebalo uključiti u pregovore o Kosovu. Polazeći od lažne tvrdnje da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, Dodik nudi ponovno rasklapanje Bosne, pokušavajući da beogradsko priznanje kosovske državnosti uslovi prihvatanjem banjalučkih separatističkih namera. Opet teritorijalna namirenja i trgovine. Rat u najavi

Rasizam nije stanje ljudske duše, to je politika koja se vodi da bi se prigrabila vlast i imala lična korist. Zato kada se govori o endemskom rasizmu u Evropi treba potcrtati da ta sintagma označava jedino određeni politički kontinuitet – nekad na margini a nekad u centru - koji neprestano podgrevaju određeni krugovi politike. Manifestacije rasizma u medicinskoj praksi i odnosima srećemo u Sloveniji od 1991. do današnjih dana