Stav

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići

Shvaćate li kako smo beznadni? Osuđeni na siromaštvo, na očajne, loše plaćene i prljave poslove, ako ikakve poslove uopće nađemo. Jer, sve što doživljavamo važnim, o čemu govorimo većinu vremena, na što odlazi devet desetina naših skromnih intelektualnih kapaciteta, rasprave o Domovinskom ratu, o lustraciji, o udbašima i četnicima, tko se radovao srebrnoj medalji na Svjetskom prvenstvu, a kome je zbog toga uspjeha bilo krivo, kaže li se mineralna ili kisela voda, je li za dom spremni stari hrvatski pozdrav... sve je to izvan ove zemlje potpuno beskorisno.

Iz provincijskog cirkusa „Adria“ mog detinjstva niko nije nikada izašao ponižen, uvređen, namagarčen, popljuvan. U njemu najpre istrčavaju glupi avgusti, klovnovi... Slede dresure konja (sa cirkuskim jahačicama opevanim u baladi Bijelog dugmeta), lavovi skaču kroz zapaljene obruče. Na kraju, eto letača na trapezima i hodača po žici, a gledalištu zastaje dah. Sve umetnici za poštovanje, borci za hleb nasušni. Cirkus je uvek imao svoju etiku i lepotu

Razlika između režima i opozicije je što bi vlast u Srbiji, njene partije i intelektualne perjanice rat rado videle i pokrenule na zapadu, protiv Bosne i Hercegovine, ni Hrvatsku ne treba isključiti, a desna opozicija okupljena oko tajkuna Đilasa rat vidi na jugu, protiv Kosova i u perspektivi Crne Gore. Jedni se zaklanjaju iza teze o „brisanju granice na Drini“, a drugi iza narativa o „zamrznutom konfliktu“ i „zaštiti Srba u regionu“. U širem smislu, za razliku od pretežno ruralnog, demagoško-populističkog i sekularnog nacionalizma i šovinizma koji širi i podstiče režim, Srbija je sve izraženije suočena sa potencijalno mračnijom alternativom

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata

Najveći problem s nebeskim carstvom, kako je predstavljeno u epskoj pesmi, jeste to što se ono dobija u ratu, a to je u suštinskoj suprotnosti sa izvornim porukama hrišćanstva. U ranoj crkvi nema vojevanja, nema rata, nema bitaka, ima samo mučeništva. Ako strogo pogledamo, ono što se predstavlja kao kosovski zavet teško da može da se poveže s Hristom. Kosovski zavet nije čak ni jeres, već grubi falsifikat hrišćanstva. Ili čak đavolja obmana

Parastos Draži Mihailoviću je slavljenje: izdaje zemlje, kolaboracije, ideje velike Srbije, istrebljenja muslimanskog naroda, nestanka Crne Gore i nepostojanja Crnogoraca. Država i vlada koje to dopuste, dovode u pitanje razloge vlastitog postojanja. Pravo na religijska uverenja i princip verske tolerancije prestaju onoga trenutka kada jedna crkvena organizacija tako duboko zagazi u političko polje i postane “kišobran” za neofašizam, diskriminaciju i istorijski revizionizam

A sad, onaj prokleti The Day After. Doček u Zagrebu. Da udarim odmah u sridu, pošto svi znamo šta se tamo dešavalo. Ogromna masa, razdraganih ljudi, zastave, pjesma i veselje. Sve divno i krasno. Ali, koji će vam hakurik onaj ustaša u otvorenom autobusu, i na bini, braćo Hrvati? Samo mi sad nemojte: ma nije on takav, malo ih ponijelo… Koji će vam, na bivšem Trgu Republike, i on, i njegov šal “Vukovar”, i pjesma “Geni kameni”?

Osećam se prevareno kao čovek, izdano, ne zbog uložene energije prethodnih nedelja, nego što sam ispao budala pred onima kojima sam tvrdio da od Tompsona neće biti ni pomena na dočeku. Da je on potpuno nebitan u celoj priči. Izgleda da nije

Mene je pred demokratskim dijelom svijeta sramota što se u autobusu s osvajačima visoko cijenjenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu satima vozio neobrazovani, polupismeni, nacionalizmom zatrovani kvazipjevač Thompson, a vozio se samo zato što to jest. I ni jednoj osobi u tom otvorenom autobusu koji je pet sati gmizio od aerodroma do Trga, s istinskim, ljudskim pravom na ponos i veselje, nije palo na pamet da jednostavno iskorači iz busa

Kad su srpski tabloidi slavodobitno “otkrili” da je Danijel Subašić sin Jove, svi hrvatski kolumnisti, blogeri i komentatori prionuli su tome da kolege nauče kako aršin roda i krvi ne pripada suvremenom svijetu. Lijepo je to, ali tu postoji jedan problem. Problem je što te iste vrednote hrvatska javnost, politika i građani ne primjenjuju na sve sinove Jove. Te im vrednote najednom postanu mile tek onda kad Srbin zna braniti, kad dobije Nobela ili izmisli izmjeničnu struju Kad su 90-ih na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj se komunikaciji isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna općekorištena fraza. “Prije se”, kazivala je ta fraza, “nije znalo tko je tko”

To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik. Male su, nepostojeće, šanse da će se neko od njih američkom predsjedniku suprotstaviti, a još manje od toga da će se usuditi provocirati ga

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga

Ratna rana ne da im spavati, cijele se noći prevrću u krevetu tražeći položaj u kojemu ih neće boljeti, i sve džaba. A ne treba biti džaba jer država plaća, Ministarstvo Tome Medveda otkupljuje braniteljsku muku za više nego pristojnu cijenu. I muka ne ide u zastaru. Nikad ne zacjeljuje. Dođe branitelj s flasterom na bradi pred komisiju, a predsjednik pita: “To vam je jutros od brijanja?”, a branitelj kaže: “Nemojte me, molim vas, gospodo, vrijeđati, to sam ja na Baniji devedeset pete, u akciji Bljesak dobio.” Pažljivo skine flaster i pokaže gdje ga je mrski neprijatelj strefio mitraljezom, a liječnici stave naočale na noseve i uglas se slože: “A jest, jest, sad vidimo. Rana je još svježa”

Koliki su put prevalili i odakle su stigli, to njihove tenisice ne govore, one u kojima su krenuli iz nekadašnjih domova, trajno ostavljenih, bačene su u nekoj usputnoj državi, na sporednoj prometnici koja povezuje dva nepoznata grada, u nečije more prisvojeno dogovorom nekoliko ljudi prije više stoljeća, more se ne može osvojiti nijednom bitkom, ono momentalno rastapa svaku granicu, pridavljuje u visinu podignute stjegove s imenima država-vlasnika mu, tek iskorakom na tlo vlasnik tenisica saznaje gdje je prispio