Stav

Ta Goranova šala tih kasnih osamdesetih, zapravo je prvi put da sam čula riječ peder. I da sam, tu i tamo, počela razmišljati o njenom značenju.

Puno je Srba u Hrvatskoj kojima je dobro. Nisu svi ludi pa da se nikad nisu opredijelili. A još su manje ludi da ne bi znali kako se dobro može živjeti na državnoj sisi, pa nek' je i mrskim kunama oblijepljena. Sve je umijeće u pravovremenom snalaženju. Pa ih eto u organizacijama, strankama, udruženjima građana, društvima, agencijama, eto ih na listama koje osiguravaju prihod, u državnim tijelima koja garantiraju plaću, od najvišeg do najnižeg nivoa, mijenjaju se boje, strane, ekipe, golovi, napada na mjesta na kojima zakon nalaže manjinsku zastupljenost

Pogledaj ovu rijeku bez života, pogledaj i ti, čovječe iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja, Modriče i vidjećeš u toj prljavoj i zatrovanoj vodi ubicu, svog ubicu i ubicu svoje djece. Za sve ovo nikoga ne možeš kriviti, nego samo sebe. Jeste, moraš kriviti prije svega sebe, i nije za utjehu što oko tebe ima mnogo krivaca. Ili bolje rečeno: mi smo na svakom koraku na Balkanu, tu, da zagadimo životnu sredinu, pošto smo nacionalizmom i mržnjom već zagadili i sami sebe

Vjerujte u što god hoćete i spaljujte što god želite, ali imajte obraza barem djecu poštedjeti tih vaših stavova, barem njih pustite još malo izvan svih tih, za njih, gluposti, jer kako stvari stoje, imat će i više nego dovoljno vremena se s njima susresti kada budu malo stariji

Nitko ne želi razgovarati o tome zašto se, naprimjer, krstio sa četrdeset, pedeset godina, kakva se potreba za tim činom ukazala i što mu je on donio. Možda nezaposlenom posao, bolesnom ozdravljenje, slijepom vid, nemoćnom snagu, možda su nestale metastaze, izrastao amputirani ud ili je po volji božjoj rođeno dijete

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Naš narod, našu vojsku, našu borbu, naš nesavladivi duh - Nemac ne poznaje i ne razume. U njegovoj glavi nema uopšte mere za veličinu naših podviga. On ne zna kako da se probije ni u našu dušu, ni u naš uvek pomični raspored. On godinama, neumorno, zadrto, svaki put poslednji put, baca letke kojim poziva partizane da se vrate kući, ako neće da budu konačno, munjevito uništeni. On ih uporno poziva da se vrate na domaće ognjište, koje opisuje kao raj; a ti ljudi su u šume, koje on opisuje kao pakao, otišli dobrovoljno, svojevoljno, svesno — zato baš što nisu više mogli da podnesu pakao domaćeg ognjišta pod fašističkom okupacijom. On uverava partizane da ih politički komesari mitraljezima gone u borbu. Narode kojima je pred očima sve oduzeo, od slobode do hleba, on ubeđuje da im ie doneo blagostanje. Taocima koje vodi na vešanje tumači da ih spasava od boljševičkog terora

Ujedinjeni narodi su 27. siječnja proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta. U sjećanje na žrtve stravičnog nacističkog zločina i s namjerom da se o njemu educiraju novije generacije, u pristojno uređenim državama se vodi računa da se taj dan dostojno obilježi. No ne i u državama u kojima dijelom vladaju političari koji, unatoč navodnom zdravom razumu, danas favoriziraju fašiste, naciste i njihove saveznike, te negiraju vlastitu časnu antifašističku povijest. Naš suradnik, povjesničar Diego Han, prije dvije godine je napisao tekst (Ne)obilježavanje Holokausta: Sretan vam Dan zaborava! u vezi (ne)obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust. Javio nam se ponovno s drugim dijelom, ‘s obzirom da se stvari nisu baš promijenile’, kako smatra…

Nedavno se na sajtu NSFM koji uređuje Đorđe Vukadinović pojavio senzualni tekst izvesnog Igora Ivanovića o duhovnoj potrebi Srbalja da u glavnom gradu dobiju Čičin monument u dragom metalu. Nismo odoleli. Odmah smo započeli samodiskusiju sa elementima samokritike…

Da predupredimo nevolju: vreme je da još jednom apelujem na čitaoce, naročito na one koji nam do sad nisu pomagali, da doniraju XXZ magazin čije tekstove slobodno čitaju; po svom nahođenju, sumom po želji; da li će to biti deo mesečne ili godišnje pretplate, svejedno je; važno je da obezbedimo sebi bar neku budućnost i sigurnost koja je još krhka, a to upravo zavisi od vas – od ljudi koji nas prate i koji žele da opstanemo ovakvi kakvi jesmo

Proslijedila sam mu jutros link prepun prevelike tuge. Usnimljene na 31 fotografiji. I evo njega za sat vremena na mojim vratima: nisam popio kavu, ne ide mi se sa dečkima, nego, bi li ti u Sarajevo. Čujem kako mu srce lupa, ruke pomalo drhte, a nije alkoholičar i nema PTSP

Samo 72 sata nakon smrti Predraga Lucića, nepokolebljivo hrabri Ćirjaković Zoran rešio je da se obračuna s mrtvim urednikom “Ferala” i s “Feralom” uopće; kakav monstrum od skotine treba da budeš pa da u prvoj rečenici retko nebuloznog, očigledno bolesnog teksta pominješ  tek okončanu “montipajtonovsku sahranu”, pitanje je na koje samo neka duševna bolnica zna odgovor ketaminskom injekcijom

Upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Kad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ''Rjabinjuška'' morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo to k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu ponovo prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ''knedlu u grlu''. Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha i dobrog prijema đačke operete koja je poslije Doboja s uspjehom prikazana i u Derventi. ''Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku'', napisao je Panković u svojim memoarima

I Rusija i Srbija, tj. režimi u Kremlju i Beogradu, idu ka tome da odnose dveju zemalja u savremenosti svedu na rang iz 1838. godine. Ideal (pro)ruske gubernije – poluzavisna balkanska državica koja se u svemu drži uz skute velikog ruskog brata. Da nije tako, neko bi se u Srbiji dosetio da je ove godine i sedamdeseta godišnjica jednog mnogo važnijeg događaja koji se, takođe, tiče odnosa Beograda i Moskve. Godišnjica Rezolucije Informbiroa i raskola Jugoslavije i Staljina, retka je godina u našoj prošlosti koja je imala planetarni i svetskoistorijski značaj

U časovima svojih nevolja, uvijek sam razmišljao o Mati Parlovu kao nekom nepoznatom i dalekom rođaku kojega ću pozvati i koji će hitro doći, i sve moje dušmane srušiti na zemlju tek jednim zamahom svoje blistave i nepobjedive šake. Svijet kojemu smo mi pripadali bio je ljepši od ovoga današnjega, jer je bio osvijetljen idealizmom i plemenitošću jedne utopije