Stav

I Rusija i Srbija, tj. režimi u Kremlju i Beogradu, idu ka tome da odnose dveju zemalja u savremenosti svedu na rang iz 1838. godine. Ideal (pro)ruske gubernije – poluzavisna balkanska državica koja se u svemu drži uz skute velikog ruskog brata. Da nije tako, neko bi se u Srbiji dosetio da je ove godine i sedamdeseta godišnjica jednog mnogo važnijeg događaja koji se, takođe, tiče odnosa Beograda i Moskve. Godišnjica Rezolucije Informbiroa i raskola Jugoslavije i Staljina, retka je godina u našoj prošlosti koja je imala planetarni i svetskoistorijski značaj

U časovima svojih nevolja, uvijek sam razmišljao o Mati Parlovu kao nekom nepoznatom i dalekom rođaku kojega ću pozvati i koji će hitro doći, i sve moje dušmane srušiti na zemlju tek jednim zamahom svoje blistave i nepobjedive šake. Svijet kojemu smo mi pripadali bio je ljepši od ovoga današnjega, jer je bio osvijetljen idealizmom i plemenitošću jedne utopije

Prije trinaest godina nisam znala da je jutro toga 2. januara posljednje koje gledaš iz bolesničkog kreveta, smještenog, nasreću, u našoj dnevnoj sobi, i cijeli si dan imala pogled uprt prema prozoru, onda povremeno okrenut meni, znala si, do zadnje minute disanja, što se događa i tvoja posljednja suza, oko 19.00 sati, nije bila suza tvoga odlaska nego moga ostanka. Proročanska suza

Zajebano je biti živ čovjek u Sarajevu, a još je zajebanije biti živ insan u Bosni i Hercegovini. Pogotovo je zajebano vratiti se u Sarajevo nakon dužeg boravka u nekom recimo Berlinu; kakav je to krah iluzija o životu uopšte kada se nakon mjesec dana bivanja u Berlinu survaš u ovu našu kotlinu. Ili kada se vratiš iz Poznana, iz kojeg prvo odeš za Istanbul da pojačaš očaj i depresiju prilikom slijetanja na fildžanski sarajevski aerodrom

Cenjeni jugoslovenski šef diplomatije i jedan od najumnijih ljudi koje je Srbija imala na svom čelu, Marko Nikezić, govorio je da živeti na Balkanu, a ne smatrati imperijalnu Rusiju ključnom opasnošću po vlastiti politički integritet, znači samo dve stvari – ili vam ništa nije jasno, ili se nalazite na drugoj strani. Svaka destabilizacija Evrope dar je s neba za režim u Kremlju, a Evropa se, istorijski je potvrđeno, najlakše destabilizuje preko Balkana. U tu svrhu i poslednji ovde citirani Dačićev stav: Srbiji je potrebno novo Načertanije ili Memorandum. Intencije teško mogu biti jasnije – Memorandum SANU je bila i najava i priprema rata koji će srpski nacionalizam povesti na razvalinama federativne Jugoslavije, koju je sistematski potkopavao, neskriveno priželjkujući njen slom još od kraja šezdesetih godina 20. veka. Dakle, Srbiji je potreban novi ekspanzionistički dokument, svojevrsni ratni plan za drugo poluvreme, poručio je prvi potpredsdnik vlade Srbije

Čedomir Antić spada u red onih istoričara koji ne robuju činjenicama, o čemu rečito svjedoči njegova knjiga “Srpska istorija”. Antić kaže da se naziv Crna Gora prvi put u dokumentima pominje tokom prve polovine 15. vijeka, a i ime je dobila po jednom toponimu u Zeti “oblasti u granicama srpske despotovine”. Da ova konstatacija nema veze sa istinom, ne treba posebno elaborirati. I osnovci znaju da se naziv Crna Gora prvi put pominje još krajem 13. vijeka, da bi se tokom druge polovine 14. vijeka to ime ustalilo u mletačkim, dubrovačkim i kotorskim izvorima

Nekad se plaše, možda čak stvari nevelikih i nevažnih, ali kada trebaju stati pred kameru, izaći izvan svoje sigurne zone, izađu. Jer za njih ima izaći. I taj njihov izlazak u drugoj polovici ove godine, dok smo je lagano kao grudvu za Snješka, kotrljali kao njenom kraju, zaslužuje i fanfare, i vatromet. I prime termin na lokalnim TV kanalima.

S obzirom na Majdansku građansku revoluciju koja ja imala podršku većine ukrajinske populacije, može se reći da Putinovom režimu nije puno u interesu da se slave revolucije. Boljševici i Lenjin su bili uglavnom finansirani „sa strane“, to jest od tadašnje njemačke vlade. Takav narativ i činjenica idu nasuprot političkoj komunikaciji koja se vrši od strane Putina i drugih političara kada se radi o suverenosti države i unutrašnjem integritetu

Zapravo bi trebalo izaći iz distopije i ući u utopiju. U utopiji bojažljive dečake ne nazivaju seka-persama niti se onim slabijim govori da šutiraju, trče ili udaraju kao devojčice. Podneti nešto junački nije isto što i muški podneti. Žigolo ili jebivetar nema nimalo bolji status od kurve ili sponzoruše. Baba-devojka nije ništa gora od večitog mladoženje. „Bezdetna“ žena nema čega da se stidi, baš kao ni muškarac koji ne želi da postane otac

Glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti drugačiju sliku vlastite Hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima njihovog zla

Danas, kad se svojski trudimo da nadvladamo i nadmašimo bližnjega nam u moći i bogatstvu, kad je uspješan svatko tko umije i uspije drugoga podrediti sebi gradeći neravnopravan odnos u kome jači gura slabijega sve bliže ponoru izgubljenog ljudskog dostojanstva, potrebne su i nove riječi za nova stanja. Kad bi netko ad hoc testirao posjetioce dobrotvornih priredaba i televizijske gledaoce koji telefonskim pozivom daruju neki novčić u dobrotvorne svrhe (a da prije toga nisu provjerili koji postotak njihovog priloga ide na račun organizatora, učesnika i telefonske kompanije) i upitao ih što znači riječ: empatija, procjenjujem da njih 80 posto ne bi dalo pravi odgovor. Za simpatiju i antipatiju bi svih 100 posto

Upravo preživljavamo, ko je te sreće ili nesreće da je još živ, žalosni "jubilej" - 1000 dana zatočeništva građana i njihovog grada. To što smo odavna "prevalili" najduže svjetske blokade, ne znači da je s ovom našom gotovo. Nažalost, u ovom morbidnom postavljanju rekorda ne postoji svjetski sudija koji bi digao zastavicu s riječima: "Dosta!" Tako Sarajlije idu dalje, ne bi li posljednji preživjeli ipak ispričali svijetu koliko opsade, uopšte, mogu da traju

Godinu dana prije odlaska u penziju. Milan Andrić napisao je tekst ''Sarajevo, svjetski rekord patnje'' povodom filma Šukrije Omerovića ''Suzana u podrumu'' i njenog dnevnika. Mlada medicinarka Suzana Rajić u svom dnevniku i ovo je zapisala: ''Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Nijemca. Ma, nije važno za koga, samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman, Hoće li me iko gledati kao osobu koja nešto znači u ovom životu? U ratu smo svi mi brojke. Samo brojke''. A na kraju svog teksta Milan Andrić piše: ''Naših hiljadu dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti…''

Svim državama prema kojima je srpski nacionalizam u prošlosti pokazivao (i do danas pokazuje) pretenziju, smatrajući ih delovima imaginarne velikosrpske tvorevine, ne može biti ostavljeno da samostalno donose odluke koje se tiču važnih pitanja. Indikativno je da se navedeni opseg srpske pretenzije poklapa i sa ruskim poimanjem interesnih sfera na Balkanu

Svaka se presuda počela doživljavati ili kao najveća pobjeda božje pravde, ili poput najpokvarenijeg sotonskog udarca ispod pojasa. U prvom slučaju, heroji bi se dočekivali na najvećim trgovima, s najvećim zastavama i najdomoljubnijim pjesmama, u drugom, proklinjala bi se svjetska konspirativna masonska elita koja se između jednog sastanka o sudbini svijeta i drugog, onako u pauzi za cigaretu, strašno okomljivala nad jednim cijelim nevinim narodom. Tekle su godine i s njima i presude, a situacija se nije mijenjala, ponekad je postajala čak i gora