Stav

Odrastati u jednom ratničkom društvu prožetom tugom koju gaje pobjednici, jer za pobjedu su nužne velike žrtve, nije bio nimalo lak zadatak. Zato sam se okrenuo prirodi. Društvo me nikad nije previše zanimalo. Iako smo u školi imali predmet Poznavanje prirode i društva. Ne sjećam se šta se izučavalo u udžbenicima tog predmeta. Htio sam upoznati prirodu. Ona me stalno zvala k sebi

Teško iznervirana što je odvratni Vučić za premijerku predložio Anu B, kad je imao priliku da izabere Vesnu P, koja jedva čeka da se vrati na televizijske ekrane (“Stalno su me pozivali u tv duele”), borkinja za Vukadinovićeva prava rešila je da krene od master-zločinca, od Tita, preko Vučića, pa do nesrećnice Ane   

Piscu ovih redova ostaje nejasno zašto je u trećem izdanju knjige u predgovoru i recenziji profesora Milenka Đukanovića rečeno da je knjiga''Logor smrti'', izdana 1970. godine, štampana u nepovoljnim političkim okolnostima. Autor knjige je napravio briljantnu novinarsku karijeru, a Milenko Đukanović je završio fakultet i bio profesor u školi. Knjiga je sve vrijeme bila u slobodnoj prodaji

Mishrina knjiga je u Velikoj Britaniji izazvala kontraverzne reakcije. Nije ni čudo. Ona, naime, temeljito preispituje, pa i u mnogo čemu dovodi u pitanje na cijelom Zapadu prihvaćenu priču o britanskoj “benevolentnoj kolonizaciji” i docnijoj “inteligentnoj predaji moći” domaćim vođama. Tu bajkovitu wishful thinking sagu, Mišra tako vješto demontira da na kraju od nje ostaje tek gola istina. Ona o zapadnjačkim kolonizatorima kao notornim sebičnjacima pod čijom je čizmom cvilio cijeli Bliski, Srednji i Daleki Istok

Mi, Jugoslaveni, smo bili sportska nacija. Nenadmašni u ekipnim sportovima, gdje smo najveće bitke vodili sa Sovjetskim savezom, i nerijetko ih pobjeđivali u košarci, rukometu, vaterpolu, i nogometu. Svugdje smo bili uspješni osim u fudbalu. Posjedovali smo prokletstvo "jugoslavenskog psihičkog sindroma", a on se sastojao u tome da nismo imali disciplinu ni upornost kakva je krasila Nijemce ili Engleze

Nejasno je koja je korist od pića koje će upristojeni neonacist popiti s crnom feministicom; hoće li ga to usputno, inscenirano druženje spriječiti u nastojanju da ženama onemogući pristup abortusu? Hoće li ga uvjeriti da žene nisu hodajući inkubatori, a crnci inferiorna rasa? Heineken to ne zna, Heinekenu to nije ni važno. Važno je biti pristojan i uljudan, važno je razumjeti da smo u očima korporacija svi jednaki – svi potrošači

Tijekom ovih četvrt stoljeća, pjevač koji je akronim uzeo po skraćenoj strojnici, odsvirao je stotine i stotine koncerata od Australije do Vodica i od Njemačke do Lašve. No - eto - baš ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se pojavio netko sa zastavom duginih boja ili znakom “peace”. Ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se ljudi raznih naroda i kultura prijateljski bratime. Zapravo, ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se ljudi različitih naroda pojave. Jer, iz nekog misterioznog razloga, nehrvati nisu skloni masovnije pohoditi koncerte čavoglavskog pjevača…

Neki od nas, koji se ni danas toga ne srame i ne boje se priznati, posljednji takav trenutak stopljenosti sa nepoznatim ljudima oko sebe doživjeli su prije 37 godina kad je umro Josip Broz. Jesu li Talijani možda veći licemjeri od bivših Jugoslavena pa će se za dvadeset-trideset godina zaklinjati kako to nisu oni uplakani na slikama koje su obišle svijet – to će možda nekad biti tema historijsko-sportskih analiza i stručnih tumačenja koja će se truditi dokazati da suze nisu uvijek suze. Možda će biti nužno i potvrditi da Francesco Totti nikad nije postojao ni igrao nogomet

Tada u našem internom jeziku nije postojala riječ: raja, zato su postojali Humljani, Zahumljani, Mahaljani itd. Mi smo živjeli u Jugoslaviji, eksteritorijalno u odnosu na Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naš identitet je bio jugoslavenski, ne bosanskohercegovački

Kolikogod farmaceutska industrija utječe na proglašavanje običnih boljki bolestima s opasnim posljedicama ako se ne koriste odgovarajući lijekovi, isto toliko obični pacijenti jačaju i razvijaju tu industriju jer samo traže i traže, nadaju se i nadaju. Doktori su samo logistika u lancu ovisnosti. A sve bi se moglo riješiti – čokoladom

I eto, nekako su Bosnu na kraju dokrajčili sami "Bosanci"... Dokrajčili su je i svi političari koji uzimaju glasove na nacionalizam, uništili su je jeftini i nepismeni mediji, uništila ju je sva ona raja koja sat u životu njoj nije pružila, uništena je od ovih mlađih generacija koje sjede po čitav dan, ispijaju kafe, a beknut o Bosni ne znaju. Eh to je sramota...Džaba ti nezavisnost i sve što dođe uz nezavisnost ako ti ne brineš o Bosni, ako ne radiš na razvoju iste, ako ne učiš mlade o zdravom patriotizmu, ako nisi spreman da se boriš za Bosnu. I ne mislim oružjem, majmune. Ovo sve što sam napisao je možda (100%) obojeno emocijom i nekim osjećajem dužnosti da kažem nešto, da odbranim Bosnu od nacionalizma, maloumnosti i mržnje. Ali u vremenu kad svako drži ono pametno za zubima i gleda svoje interese, u vremenu kada se ovakvi tekstovi (o Danu nezavisnosti) pišu, eto, samo tako, da to izgleda lijepo, a niko ne unese ni 1% sebe u tekst, ja se kao Bosanac osjećam uvrijeđenim za nemar prema mojoj Bosni. Ma i tvojoj, i njegovoj

Nastavljajući svoj potpuni moralni i profesionalni sunovrat koji je eksponencijalno dobio na ubrzanju od trenutka kad je dirigentsku palicu glavnog urednika preuzeo Dragoljub Draža Petrović, listu „Danas“ je pošlo za rukom da dostigne granice koje su užasavajuće čak i za ovdašnje medijske prilike. Poslednji ispad dogodio se u sedmici tokom koje je obeležavan Dan pobede nad fašizmom kada su u „rubričici“ (kako je sami nazivaju) „Budi Danas pametan“ iz dana u dan objavljivane odabrane izjave vodećih zločinaca nacističke politike Trećeg Rajha, valjda kao citate koji su najprikladniji velikom događaju. Kao šlag na nacističkoj torti koju je Draža Petrović pripremio u čast proslave Dana pobede nad fašizmom, objavljena su i dva citata samog Adolfa Hitlera...

Ljudi žive za djecu jer je to jedini način na koji vlastitu budućnost uopće mogu zamisliti. Ono što pri tom zaboravljaju jest da se preko djece u budućnost ne protežu samo oni, već i opasna ideja da je roditeljstvo jedni ispravan način da budućnost mislimo i da volimo. Pro-life inicijativa ne crpi, dakle, svoju snagu iz ideje da ženama treba zabraniti pobačaj, već iz inercije po kojoj majčinstvo prihvaćamo kao najveću i neupitnu ljubav. Ako ljubav majke prihvatimo kao ideal, logično je da žene koje majčinstvo odbijaju postaju slika i prilika mržnje

Šta znači “nećemo da budemo jeftina radna snaga” osim da čovek nije vlasnik svog rada pa time ni vlasnik samog sebe, već moli gospodara za malo više sledovanja. Kakva je razlika između njega i onog što je glasao za sendvič? Razlika je samo cena za koju možeš da ih kupiš i to je sve. Čini se da je spor između vlasti i protestanata na ulicama samo cena za koju ovi drugi žele da budu prodati

Nemačka započinje svoje iskreno suočavanje sa prošlošću ali tek dolaskom socijal-demokrata na vlast, početkom 70-ih godina, dakle punih 25 godina nakon završetka rata. Japanu, čiji zločini nad korejskim i kineskim civilima po svojoj brutalnosti ne zaostaju gotovo ni malo za nacističkim je trebalo čitavih 50 godina da izda zvanično izvinjenje. Kada će se i da li će se to dogoditi u Srbiji još uvek je neizvesno. Mislim da se tome ne treba ni nadati, a ako nekada do toga i dođe biće ionako isuviše kasno i besmisleno