Stav

U ovom stadijumu suočenja s prošlošću bosanski Srbi, kao i oni nastanjeni u Srbiji, pokazuju znake iživljavanja, te obezglavljenog afektiranja, odbijanja realnosti u paranoidno-luzerskoj konfuziji, tražeći i nalazeći krivce za svoje saučesništvo u zločinima među drugima i drugačijima, najčešće među svojim žrtvama

Kako su turističku sezonu podigli propagandno na nivo vodvilja, možda misle da će oni što dolaze sa gajbama paradajeza, rolnama toalet papira, džakovima paprika, što prave roštilj na plaži, sunčaju se umotani u najlon, šire tepih na jednoj od najeksluzivnijih plaža na Mediteranu... dići BDP per kapita na nivo Luksemburga?

Šta bi, ako ne siromaštvo, jednu zemlju moglo natjerati da priželjkuje “invaziju”, zakrčene puteve, brda smeća na ulicama, buku do ranih jutarnjih sati? Šta bi, osim siromaštva, jednu zemlju moglo natjerati da svjesno zarazi vlastito stanovništvo, pošalje ga, koliko najesen, u bolnice i u rake, zato što je to jedini način da zaradi novac? Slažem se: novac se mora zaraditi, od nečega se mora živjeti. A i umrijeti. Samo kažem: bogati ga ne zarađuju tako. Bogati ne zarađuju tako što ugrožavaju zdravlje svoje, nego tako što gaze zdravlje tuđih porodica. Mi, koji smo sirotinja i od sirotinje, moramo drugačije: mi izdajemo ono što imamo, a to su zdravlje, tijelo, pamet, vlastiti domovi

Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni

Nacionalna uobraženost XIX veka donekle je razumljiva, vidi se iz aviona da je reč o najobičnijoj kompenzaciji. Hvalisanje sopstvenom umišljenom veličinom javilo se kao logična psihološka reakcija na ubogu stvarnost. Umesto da otvore oči i realno pogledaju svet oko sebe, da vide siromašno, nepismeno, zaostalo stanovništvo kao posledicu nesrećnih istorijskih okolnosti i vekovnog podređenog položaja i robovanja drugima, pa da onda razmisle kako to neveselo stanje menjati – naši su se intelektualci dali na nacionalno fantaziranje, na veličanje tog istog ubogog naroda koji od njih očekuje nekakvo rešenje, smernicu, viziju, putokaz u budućnost

Jergović o tekstu: Slijedi tekst Nikole Strašeka. Svaka je rečenica u njemu prilično skupo plaćena. Što to govori o tekstu? Ne znam. Strašek odlično piše. Njegove rečenice su lijepe. Sve je bolesno od tuge, ali nema one prazne sentimentalnosti. Nema narkomanskog samosažaljevanja. Još manje onoga vječnog i stereotipnog pretvaranja nevolje u umjetnost. Ovo je naprosto dobro, a preskupo plaćeno. I vrijedilo bi ljudima nuditi na čitanje. Zato što je toliko toga bliskog i prepoznatljivog. Čitatelj se identificira, taman da mu je mjehurić iz kokakole bio najteža droga u životu. Ta identifikacija je, bit će, književnost. Nadam se da će Strašek napisati mnogo ovoga, istog ovakvog.

Ne može svako da se nacionalno određuje kako mu se ćefne. Zato smo mi tu da unesemo malo reda u etno-haos. Sve je jednostavno: Bošnjaci su poturčeni Srbi, Hrvati su pokatoličeni Srbi, Makedonci su Srbi sa govornom manom, a vi ste Srbi na privremenom boravku u Milogorju. Šta tu nije jasno?

Ako je istina da život piše romane, mora se priznati da mu izrada književnih likova uopšte ne ide od ruke: nedostatak invencije, uboga mašta, manjak talenta, stvaralačka nemoć doveli su do masovnog stvaranja papirnatih, plošnih, jednodimenzionalnih likova u čije postojanje ni najnaivniji čitalac ne može da poveruje. To što su narečeni književni junaci naizgled trodimenzionalni ljudi od krvi i mesa samo ih čini još neuverljivijim

Kad pritisak nacionalističkih ideologa i državne represije popusti, ljudi zaborave na “patriotsku” obavezu da se međusobno mrze i sukobljavaju, pa nađu načina za rešavanje problema i sami smisle društvene modele koji im život čine podnošljivijim. Čak je i u nepovoljnim uslovima početkom XX veka na Kosovu, u sredini koja nije imala ozbiljnije kontakte sa prosvetiteljstvom i liberalizmom, lokalno stanovništvo samo otkrilo recept za normalniji život

Političari i dalje postupaju kao da je država njihovo osobno domaćinstvo ili gazdinstvo. Zarad kupovine socijalnog mira u kući rasprodaju bez kontrole banke, industriju, zemlju itd. Ekonomisti ne kritiziraju paradigmu pod čijim se nebom sve to događa, nego političare koji navodno rđavo gospodare privredom, kao da vrijeme gospodarenja nije minulo s feudalizmom i socijalizmom. Građani se još nisu navikli sami organizirati vlastiti život ili sami sebi (kroz invenciju) proizvesti radna mjesta, nego histerično galame na političare/gospodare i optužuju ih da su lopovi i banda (izdajnička), umjesto da traže od njih da ih prije svega i iznad svega oslobode svojega gospodarenja, svojega nadzora i skrbništva, svojega paternalizma, toga ”najgoreg despotizma koji se može zamisliti” (Kant dixit). U zemljama bivše Jugoslavije nisu se još pojavili ni ”kapitalistički lupeži”, nego samo oblaporni, nekompetentni tajkuni. A oni nisu nikakvi, u tržišnoj utakmici uspjeli, kapitalistički privrednici, nego politički protežirani arivisti

Zaista je farsično da današnja vlast misli da može na slici DPS-a i Mila Đukanovića kao monstruma i personifikacije zla vječito držati građane Crne Gore anesteziranim, dok im standard rapidno i strmoglavo ide naniže, dok se uništavaju preduzeća, rašćeruju strani investitori, postavljaju šalabajzeri na rukovodeća mjesta, dok su socijalne i nacionalne tenzije nabujale do pucanja

Nije čudo što se Ilić popišmanio baš na Ljuba Čupića, on je trn u oku svim četnicima, i onima iz Drugog svetskog rata, i ovim današnjim naslednicima kvislinških zločinaca. Uhapšen i mučen u četničkom zatvoru, “otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao sluge okupatora”, govoreći im da ih “prezire kao ljudska ništavila”. Tokom suđenja rugao se većnicima kvislinškog kvazisuda, a na gubilištu se dželatima smejao u lice. Čovek koji odlazi u smrt mirno stoji pred ubicama – sa osmehom na licu. Sa osmehom koji je stajao na njegovom licu kao znak pobede nad strahom od smrti, sa osmehom koji ni danas četnici ne mogu da podnesu

Metanisati ubicama, prizivati smrt ljudima, slavosloviti genocid i ratne zločine, klanjati se masovnim koljačima kakav je Ratko Mladić, morbidno lagati u ime Hrista – to se raznim imenima može nazvati, ali hrišćanstvom nikako i nikada, ni sad, ni u vekove vekova. To što se dotična gospoda deklarišu kao pravoslavni hrišćani nije čak ni providna varka, nego golo bogohuljenje. Oni se klanjaju jedino boginji nacije, s tim što ta nacija nema ama baš nikakve veze sa srpskim narodom, sa stvarnim ljudima koji su po nacionalnosti Srbi, već se radi o lažnom idolu, izmišljotini u čije ime bi da prinose ljudske žrtve, da mrze i da žive u laži. Jasno je da je reč o otvorenom služenju đavolskim silama, pa bi se njihov krvavi kult mogao nazvati, na primer, nacional-satanističkim

Pripisivanje ljotićevskih stihoklepotina Nastasijeviću spada upravo u red onih zabluda i mitova koje je Ristić u svojim knjigama kritikovao. Kao što je Miloš S. Milojević, da citiram Ristića, otkrio „samo njemu poznatu ‘činjenicu' po kojoj su srpski patrijarsi postojali i u razdoblju pozne antike, odnosno ranog srednjeg veka”, tako je i Ristić otkrio samo njemu poznatu „činjenicu“ da je Nastasijević pisao ljotićevske koračnice

Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta