Stav

Ertha 01 S

Za ravnu ploču – spremni!

Niti je zemlja okrugla, niti se u Jasenovcu ubijalo

Teorija o ravnoj Zemlji momentalno je postala veliki hit na političkoj desnici, važna, gotovo neizostavna sastavnica državotvornog mišljenja. Teško je kazati zašto, ali nećete zaista naći nijednog ljevičara, liberala, oficirsko dijete i jugonostalgičara iz miješanog braka da u to vjeruje. Kaže li vam netko da je Zemlja ravna, znatna je vjerojatnost da će mu iduća rečenica biti kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. I nijedan znanstveni autoritet, nijedan dokaz, toga neće uvjeriti u suprotno, ni za Zemlju ni za stari pozdrav
Konfer 12 B

Srpsko-albanski odnosi u balkanskom kontekstu

Čuju li zapadni kabineti Dodikove ratne bubnjeve?

Priliku za nacionalističku homogenizaciju zloupotrebom kosovske mitologije ne propušta najveći bosanski manipulant, Milorad Dodik. U intervjuu jednom od opskurnih režimskih tabloida u Beogradu, od milja nazvani “šumski firer”, tvrdi da bi i manji bosanskohercegovački entitet trebalo uključiti u pregovore o Kosovu. Polazeći od lažne tvrdnje da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, Dodik nudi ponovno rasklapanje Bosne, pokušavajući da beogradsko priznanje kosovske državnosti uslovi prihvatanjem banjalučkih separatističkih namera. Opet teritorijalna namirenja i trgovine. Rat u najavi
Bolnic 02 S

Evropski endemski rasizam iz ugla globalne medicine

Kriminalizacija izbrisanih i migranata

Rasizam nije stanje ljudske duše, to je politika koja se vodi da bi se prigrabila vlast i imala lična korist. Zato kada se govori o endemskom rasizmu u Evropi treba potcrtati da ta sintagma označava jedino određeni politički kontinuitet – nekad na margini a nekad u centru - koji neprestano podgrevaju određeni krugovi politike. Manifestacije rasizma u medicinskoj praksi i odnosima srećemo u Sloveniji od 1991. do današnjih dana
Marijj 96 S

Ponos i sramota: Muke mladih evropskih pisaca

Život u malom stanu bez grejanja, sa tušem u kuhinji

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali
starice

Kako su posljednje dvije udovice u selu na Dinari dočekale demografsku strategiju

Da su meni davali pet stoja za dite…

U podne je bura donijela zvuk crkvenog zvona iz doline. Dvije stare udovice, jedine preostale stanovnice dinarskog sela, onda su se umile, sjele za stol, kratko pomolile Gospodinu i ručale skromno varivo. "Sanaderova je vlada donila jedan obilati poticaj", sjetila se Janja kaciolom puneći tanjur. "Petsto kuna za treće i četvrto dite"
Snakk 06 S

Nova teorija urote zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića

Ljudskom poviješću upravlja dosad nepoznata sekta – šaptači zmijama

Novoj teoriji zavjere poučio nas je ove srijede Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i trenutno prvi čovjek Hrvatske biskupske konferencije. Na zasjedanju HBK koje je održano u srijedu u Zagrebu on je ukazao na ključnu prijetnju suvremenom čovjeku i civilizaciji - na šaptače zmijama. Ti šaptači - rekao je Puljić - “služe se emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije”. Oni “nude brza i jednostavna rješenja, a u svojoj obmani igraju na kartu ljudske ispraznice i taštine”. Ti šaptači zmijama dolaze naivnim i lakovjernim ljudima, pokušavajući ih uvjeriti da se ovdje, na zemlji, a ne samo na nebu vrijedi boriti za bolji život, više slobode, više ravnopravnosti i manje straha
HSP

Parada crnokošuljaša u Zagrebu

Na ljutu fleku, ljut deterdžent

I hrvatski pravaši i srpski radikali jednako se ponose Trumpom, a od Trumpa bi eventualno dobili samo mlohavim penisom u čelo
Aarad 01 S

Proizvodnja skrivenih unutrašnjih neprijatelja

Socijalistički mentalitet: objašnjava sve, ne znači ništa

Ako vam treba brzopotezno objašnjenje nekog društvenog fenomena u Hrvatskoj najisplativije se latiti sintagme: “socijalistički mentalitet”. U čemu je tajna uspjeha tog pojma? Što nam govori o našim intelektualnim elitama, a što o političkom trenutku?
Brasteff 12 S

Moje prvo i poslednje pismo sutkinji Vesni Sekulić

Dozvolite da vas parodiram

Dočekali ste, Vesna, čestitam, da o vama pišu pisci, književnici, pesnici ili publicisti, malo li je to za osobu poput vas koja veruje da se Stanislav vaistinu prezivao Binaver, kako piše ćirilicom u vašoj presudi?
Cenzura

Istorijska presuda Petru Lukoviću

Kako je sudskom odlukom zabranjena parodija kao književni žanr

Presuda Vesne Sekulić je drugačija, naša sutkinja ide korak dalje – ona zabranjuje književni žanr, po njoj samo pisanje parodije predstavlja kršenje zakona. A ni to joj nije dovoljno, već u presudi propisuje i kako treba pisati, kako koristiti i plasirati informacije, koja osećanja su zakonom dozvoljena a koja nisu, ima tu reči i o skrnavljenju umetničkog dela i još trista čuda od istog brašna
Aanas 04 S

Kaj te muči Njofra?

Istanbulska konvencija, apokalisa tisućljetne hrvatske države

Naravno da je dobro ratificirati dokument prema kojemu se potiče još snažnija zaštita onih potencijalno ugroženih slojeva društva, no dok nam Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku na nasilje jednog istaknut člana trenutno najjače političke stranke u Hrvatskoj reagira pozivajući se na gotovo „prirodno“ stanje unutar hrvatske bračke zajednice (vidi: muž može tu i tamo opalit ženu), ne pomognu nam ni tisuće ratifikacija
amfilohije radović

Novi Ustav SPC kao Amfilohijev politički testament

Zapišavanje teritorije svetom vodicom

Amfilohije je već gospodin u godinama, bliži mu se čas susreta s poslodavcem (ne sa Tvorcem, već sa onim drugim kome verno služi tolike decenije), pa je rešio da ne ode tek tako sa ovog sveta, već da iza sebe ostavi zaveštanje u vidu novog Ustava SPC-PP. Najavljenim promenama Amfilohije čini koliko je do njega da oteža razlaz Srbije sa Kosovom, uspostavljanje dobrosusedskih odnosa sa Kosovom i Crnom Gorom, te da zagorča život budućim generacijama žitelja ove nesrećne zemlja koja, pored svih samoskrivljenih zala, ima i ovakve crkvene jerarhe. U neku ruku, Ustav SPC-PP je Amfilohijev politički testament. Kakav jerarh, takva i oporuka
27 mart

Godišnjica: Pismo Aleksandru Vuču

Sećaš li se 27. marta?

Ilegalci su javno govorili na trgovima grcavim od užarenih talasa. Oko podne se čulo da su pušteni zatvorenici sa Ade, iz Glavnjače. Sećam se zanosa, pesama, grljenja sa nepoznatima. Zar je bilo nepoznatih toga dana? Svi su se voleli, znali. U svakom si čoveku prepoznavao sebe. Koliko se ljudskih istina pronašlo tog buntovnog, slobodnog, jasnog, herojskog martovskog dana, kad se činilo da je prvi put sagledano sunce otvoreno nad glavama, shvaćena vedrina koja se disala, otkriven smisao krvi što je tekla kroz žile kao nikad dotle, tukući damarima, pored svoje stare bodlerovske budilničke kantilene: “Remembeг! Souviens-toi” i jednu drugu apsolutnije ritmovanu melodiju, sudbinskiju od prolaznosti martovske svetlosti: istinu o istorijskoj trajnosti tog trenutka
Sshow 03 S

Pre 18 godina: CZKD predstava „Očešljana pevačica“ zatvorila „Lukovićeve dane“

Kad je Luković igrao Miloševića

Tri dana uoči predstave shvatimo da - nema predstave. Niko neće da igra Nikolu Šainovića, a kamoli Miru Marković! U očajanju, rediteljka Ana Miljanić setila se Ramba Amadeusa, ali je on bio u Crnoj Gori. Više ne znam kako, ali nekako se desilo da je neko pomenuo moje ime, moguće da sam i sam poželeo da dohvatim vrhove srpskog glumišta i komandujem scenom dubokim dramskim umećem. Da li si ikad glumio? Odmahujem glavom. Ni u školi? Ni u školi, ni na fakultetu, ni u Domu zdravlja, nigde. Je l' možeš da upamtiš tekst? Ne. A, da li bi mogao da glumiš Miloševića? Naravno, kažem, toliko sam o Miloševiću pisao da ga osećam kao dvojnika.
Plukovic 01 S

Zataškani jubilej: 18 godina od promocije knjige „Godine raspada“  u CZKD

Izgleda šašavo: U vreme Miloševića postojali „Lukovićevi dani“

Sve ovo, priznajem, izgleda kao fantastika; niko me te 2000. nije tužio, Slobodan Milošević i njegovi sudovi nisu ni znali za mene (a danas, kad uđem u Viši sud, pozdravljaju me portiri i obezbeđenje usklikom „Opet vi, Lukoviću!“); Borka Pavićević, šefica CZKD, bila je jedna od mojih najboljih prijateljica, uostalom – bilo je to prvi i poslednji put da imam „Lukovićeve dane“ u nekoj kulturnoj instituciji, ne računajući decenijske „Sudske Lukovićeve dane koji se pretvaraju u godine“ sa šezdesetak tužbi od strane onih koji duševnu bol leče tužbama i zahtevom za upad na celokupnu imovinu