Svet

U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom, a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosariom Murillo (koji de facto međusobno dijele vlast). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Unatoč tome ni u jednom trenutku ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007. godine na pitanje o odnosu svećeničkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Somozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatikanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista, a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista!” a 2012.godine, kada prima nagradu Premio Iberoamericano de Poesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna”

Znam kako su već dramatična ograničenja: nema više događanja, sajmova, koncerata i zasad nema više škola, nema univerziteta, vrtića, nema igara na igralištu. Znam koliko teško zatvaranja oko kojih su se savezna i državna vlada dogovorili utiču na naš život i naše demokratsko podrazumjevanje. To su ograničenja koja nikada nisu postojala u Saveznoj Republici. Dopustite da vas uvjerim: za nekoga poput mene, za koga je sloboda kretanja i kretanje teško osvojeno pravo, takva ograničenja mogu biti opravdana samo u apsolutnoj nužnosti. Nikad ih ne treba uzimati olako i samo privremeno u demokratiji - ali to su trenutno nezaobilazne mjere za spašavanje života

Valentina Vladimirovna Tereškova rodila se 6. ožujka 1937. godine, u selu Boljšoje Maslenikovo, u oblasti Jaroslav. Otac joj je bio poljoprivrednik, a majka tekstilka. Od najmlađih dana, zainteresiralo ju je skakanje padobranom, pa se učlanila u lokalni Aeroklub. Upravo zbog iskustva s padobranstvom, dospjela je u svemirski program

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Koronavirus izaziva kod ljudi kolektivnu pažnju, kakva npr. ne postoji kod činjenice da godišnje 4,6 milijuna ljudi umre od posljedica zagađenja zraka. Naravno, ta dva problema nisu ista, epidemija nekog virusa se razlikuje od problema zagađenja zraka, gladi u svijetu ili klimatskih promjena, ali ovdje se radi o sljedećem: koronavirus je pokazao da svijet ima kapaciteta kolektivno reagirati na probleme, samo ako postoji politička i društvena volja. Kad bi se u rješavanje problema zagađenja zraka ili gladi u svijetu uložilo 10% energije koja je uložena u borbu protiv koronavirusa, svijet bi bio puno ljepše mjesto

Biti woke, dakle, osjetljiv za društvene probleme ugroženih skupina i vlastite rasne/rodne/seksualne privilegiranosti, istiskuje ideju klasne solidarnosti praznom kulturnom simbolikom. Wokeness omogućuje članovima srednjeg sloja simboličko sudjelovanje u progresivnim pokretima. Sama namjera je možda uzvišena, suosjećanje s onima u goroj situaciji od vlastite i simboličko iskazivanje te empatije nije nužno pogrešan instinkt. No empatija ne može biti isto što i solidarnost – jedno je individualni osjećaj, a drugo svijest da svaka partikularna borba, bila ona na području radničkih prava, feminizma, antirasizma ili trans prava predstavlja važne pojavne oblike univerzalnih kontradikcija proizvodnih odnosa i društva

Čuvena pevačica Zdenka Vučković preminula je u subotu 7. marta, u 78. godini, nakon kraće i teške bolesti, objavljeno je na zvaničnoj Facebook stranici koja je pratila njen rad

Perite ruke i izbegavajte gužve, ljude koji kijaju i kašlju, ali istovremeno ne budite ni u zatvorenoj prostoriji jer to je idealno za širenje virusa. Ponašajte se normalno, ali ipak oprezno. Nema mesta panici, ali budite odgovorni. Izbegavajte javni prevoz, ali ipak nema razloga da ga ne koristite. Nosite maske ili nemojte, verovatno vas ne mogu zaštititi. Pratite svoje zdravstveno stanje, ali nemojte svaki čas trčati kod lekara i puniti čekaonice

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Prije nekoliko mjeseci, Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida. Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada Jessice Stern: ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim

Problematika neplaćenog kućnog rada ujedinjuje teme klase i roda, ukazujući da rodna diskriminiranost generira klasnu i obrnuto

O Michaelu Hutchenceu snimljen je neverovatan broj emisija, dokumentaraca, čak i igrani film. Svi su toliko žudeli za istinom da su počeli da liče na hibrid britanskih tabloida i kič sapunica. Film Mystify: Michael Hutchence Richarda Lowensteina ipak više od svega traga za čovekom i to je ono što ga razlikuje od prethodnika

Prije nego što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, njemačka posada od 18. siječnja 1945. nadiže logoraše i njih 60.000 tjera u marš prema zapadu, što mnogi neće preživjeti. Ne diraju samo bolesnike u stacionaru i kolonije umirućih. Čak ih niti ne likvidiraju. Jednostavno ih ostave. U sljedećih sedam do devet dana, prije nego što 27. siječnja u tri popodne sovjetske jedinice ne uđu u logor, od gladi, žeđi i bolesti umirat će i ti ljudi