Zahvaljujući sijalici, zalazak sunca odavno ne znači završetak društvenog života. Osvetljeni, građani do duboko u noć gledaju fotografije i snimke iz prirode, kao da je šuma preko sveta. Drveće je doduše ustupilo mesto asfaltu, ali je zelenilo tu, tek malo dalje od centra grada.
Svejedno – premda našem vremenu primjereno – zaključavanje vožnje u Grčkoj u Delfima nije značilo oproštaj od Grčke. Kad je brod iz Korintskog zaljeva zaplovio u Jonsko more, cjelina stare Grčke se preobrazila u jedan sam, protiv svih preostalih znanih i nepoznatih svjetova zaključen otok. Oproštaj od njega postao je njegovim došašćem. Što je došlo i sa sobom donijelo jamstvo njegova ostanka, bijaše spomenu se otvarajuće prebivanje odbjeglih bogova.
S palube broda promatram kako mrak pada na otok na kojem sam proveo ljeto. Nadolazeća noć ušuljava se među brežuljke, sve postaje tamno, visoke se neonske svjetiljke jedna po jedna pale i obasjavaju obalu mrtvačkim bijelim sjajem koji u ovoj mediteranskoj noći ima ulogu mjeseca. Dolazak i rastanak.
