Lifestyle - Travel

Da li ćemo se mi južnjaci ikad mentalno približiti Sloveniji, teško je u ovom trenutku reći. Ono što je sigurno je da ne moramo gledati daleko kako treba živjeti i kako brinuti o sebi i okolini

Nedostaju nam putovanja, pa maštamo o onima koja su se već dogodila. Prisećamo se nekih iskustava, omiljenih i manje omiljenih gradova, osećaja i lekcija koje su nam pružili...

Zahvaljujući sijalici, zalazak sunca odavno ne znači završetak društvenog života. Osvetljeni, građani do duboko u noć gledaju fotografije i snimke iz prirode, kao da je šuma preko sveta. Drveće je doduše ustupilo mesto asfaltu, ali je zelenilo tu, tek malo dalje od centra grada.

Svejedno – premda našem vremenu primjereno – zaključavanje vožnje u Grčkoj u Delfima nije značilo oproštaj od Grčke. Kad je brod iz Korintskog zaljeva zaplovio u Jonsko more, cjelina stare Grčke se preobrazila u jedan sam, protiv svih preostalih znanih i nepoznatih svjetova zaključen otok. Oproštaj od njega postao je njegovim došašćem. Što je došlo i sa sobom donijelo jamstvo njegova ostanka, bijaše spomenu se otvarajuće prebivanje odbjeglih bogova.

S palube broda promatram kako mrak pada na otok na kojem sam proveo ljeto. Nadolazeća noć ušuljava se među brežuljke, sve postaje tamno, visoke se neonske svjetiljke jedna po jedna pale i obasjavaju obalu mrtvačkim bijelim sjajem koji u ovoj mediteranskoj noći ima ulogu mjeseca. Dolazak i rastanak.

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu. Samo tri crvena kruga na zelenom. Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.

Raj tu ne prestaje – na dvadesetak minuta vožnje brodom se nalazi i ostvo Biševo, koje je ime dobilo po brojnim pećinama koje se u njega usecaju (L ‘ísola dei busi – otok rupa, crvotočina). Ukoliko more nije mirno, vožnja može da bude uzbudljiva, još više za one koji su jedva sišli s kopna. Talasima se sve ipak prašta kad se stigne na ostrvo, posebno do uvale Porat. Sve moguće plave nijanse se tamo mešaju sa smeđom bojom finog peska, a bez turističke euforije je taj doživljaj kao halucinacija.

Neki praznici nam stižu, neki su prošli, a prolećni mini raspust idealna je prilika da se prisetimo tek nekih dogodovština sa putovanja, jer sve i ne mogu da stanu u jednu epizodu

Kad prvi put ugledate usnuli i izmaglicom obavijeni Amsterdam, učini vam se na tren da ste zakoračili u sliku nekog starog holandskog majstora. Već sledeći kadar, oživljen vrevom, mnoštvom razigranog kolorita i pastelnom vedrinom neba uvodi vas u realni svet amsterdamskog jutra.

Za svetske kriterijume Beč nije preveliki grad: ima oko dva miliona stanovnika – sa predgrađima tri, podeljen je u 23 distrikta kružno raspoređena od centra ka periferiji, obilje velikih predivnih palata najrazličitijih arhitektonskih stilova, uglavnom pretvorenih u muzeje, galerije i sedišta nacionalnih institucija, ogromnim i lepo uređenim parkovima, šumama i baštama a genijalnost bečkog baroka ogleda se u spajanju raskošnog s intimnim

Nalazim se na jadranskim Filipinima. Američani ne mogu naći ljepšu vedrinu na Havajima nego ja ovdje. Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domaku Monte Gargana. I našao sam prije spontan, bolji nego da predstavljam svjetski PEN-club. Badava je to govoriti: Dalmacija, Jadran. Nego ovamo treba dohrliti, na Vis, kamo je stiglo dosta malo Čehoslovaka, i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagruž. Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka ljepota zavoljeti i blagosloviti

Iz tih putnika koji uživaju u samoći nastaju večiti putnici – lutalice. „Imati kuću, porodicu, prijatelje, imanje ili javnu funkciju, imati određena sredstva za život i biti koristan točkić u socijalnoj mašineriji, sve te stvari deluju kao da su potrebne, čak i neophodne ogromnoj većini ljudi, uključujući i intelektualce, uključujući čak i one koji o sebi misle kao o potpuno oslobođenima. A ipak su te stvari samo drugačiji oblik ropstva koji nastaje od dodira sa drugima, posebno od propisanog i produženog dodira“, pisala je švajcarska avanturistkinja i književnica Izabela Eberhart