Lifestyle - Travel

Za kormilom devetometarske jedrilice Alea, tuzlanski moreplovac Senad Švraka je prokrstario Mediteran, Crveno more i Indijski okean, kao prvi Bosanac kome je to pošlo za rukom. O toj nesvakidašnjoj avanturi, Senad je napisao zanimljivu knjigu takođe pod naslovom „Alea“. Od prvih nesigurnih izlazaka na more, savladavanja osnova jedrenja i navigacije, do borbe sa nevremenom na Jadranu, opasnog Crvenog mora, nadmudrivanja sa piratima u Adenskom zalivu i duge prekookeanske plovidbe koja je brod i skipera odvela čak do Tajlanda, Senad zanimljivim i pristupačnim stilom vodi čitaoca u egzotični svijet dalekih mora

Problem sa Brazilom je to što je toliko ogromna zemlja i što ima bezbroj sjajnih stvari da se vidi i doživi, da vas to prosto baca u očaj. Ukratko, sve što je u ovom tekstu napisano ne vredi ni pare u poređenju sa pravim zadovoljstvom koje se oseća u živom kontaktu sa Brazilom. Zato, samo hrabro, jednom se živi!

Najveća ljubav svakog Katalonca i Katalonke svakako je fudbalski klub Barselona. Ukoliko u društvu afirmativno govorite o Madridu ili o Realu, tu zamire svaka diskusija, a jezik oružja zamenjuje dijalog…

Stižem kod svojih srpsko-hrvatskih domaćina u Murskom Središću. Svi nasmejani i gostoljubivi. Pitaju me kako sam putovao. Problemi? Iako želim da mi brada zadrhti, da se požalim na hudu sudbinu i da ispričam kako su mi radnici na pumpi ili ljudi na ulicama pokazali mržnju, samo sležem ramenima i pomalo me sramota da se ništa loše nije dogodilo

Znao sam mnogo o tulpama kada sam se sa ekspedicijom uputio na Tibet. Znao sam da mogu biti odani i vjerni, mudri i pronicljivi, lukavi i zli, blagi i prostodušni... Znao sam mnogo o duhovnim bićima koja prema tibetanskim vjerovanjima noću obilaze daleke i usamljene budističke lamaserije, izazivajući među lamama zadovoljstvo i vedrinu, ali nerijetko i strah te mučninu. Znao sam da su tulpe sastavni dio tajanstvene tibetanske mitologije, ali i stvarnosti i, ne bez razloga, plašio sam se susreta s njima

Pijemo pivo u „Vinilu“; jedemo štrukle; probamo kafu kod „Čarlija“ i u kavani „Dubrovnik“; obilazimo Tkalčićevu, Ilicu, zavlačimo se po radnjama i – uživamo u Zagrebu. Ne gledamo narajcane tv kanale, ne čitamo tisak, ne pratimo dogovore dva gradonačelnika. Jebeš Palmu, jebeš Bandića; ako srpsko-hrvatski tj. hrvatsko-srpski odnosi stvarno zavise od njih dvojice, ne gine nam apsolutna impotencija tijela und duha

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi sedamdesepetogodišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob

Za mnoge je Japan potpuni SF, po svemu radikalno drukčiji od nas, što nam je bio dovoljan motiv da odletimo do Zemlje Izlazećeg Sunca, upijamo dojmove i prenesemo ih vama.

Nema na Zlarinu spotovske monaže atrakcija, nema brzine ni naglih rezova, lažnog glamura i potonjeg uvijek gladnih iznutra hladnih hordi, nema čak ni automobila. Uglavnom domaći, porijeklom domaći, njihovi uglavnom domaći gosti. Rijetko se toliko blizu dalmatinskom kopnu ljeti, samo što nije kucnuo Farragosto, čuje toliko našeg jezika. Sladoled sedam, gemišt jedanaest kuna, tri-četiri birtije sasvim domaćeg štiha. Borova šuma poharana pijavicom ali dovoljno gusta, nema potrebe da se podižu šatori. Gažerski bendovi sviraju Doorse, Brejkerse, Dina, regata latinskih jedara je, peku se bržole, toči bevanda

Stabilno uveren da mi je odmor vaistinu bio isti kao naslov pjesme „Mmm Mmm Mmm“ kanadske, a ne albanske grupe Crash Test Dummies, sasvim sam se opustio, čak sam sebi dopustio luksuz da malo pogledam domaću Trash Dummies Štampu, možda se u mom odsustvu nešto zbilja desilo u Srbijici Dobrice Ćosića. Na ravničarskom sajtu RTV Vojvodine ugledam upitni naslov koji kao da je pod uticajem „albanke“ smislio neko da nas prevede u opijatsko pleme: „Koliko se (ne)vole i (ne)poznaju Srbi i Albanci?“

Uvukao se u mene odjednom čudan osjećaj izmještenosti, nekog pogrešnog zgloba, geografske dislociranosti slike. I prostro se niotkud u srcu zalijeva Brooklyn, USA, podnevna šetnja u smjeru blokova Brighton Beacha. Ciglene dvokatnice, požarna stubišta, drvenjare i semafori na vjetru, a vi me, njujorška braćo, hipsteri i židovi Williamsburga, drveni indijanci Greenpointa, slobodno smatrajte ludim

Evo šta je autor teksta, poznati riječki književnik, nekadašnji rocker, basista grupe Grad, napisao na svom blogu juna 2015, nakon povratka iz Crne Gore u kojoj je prvi put boravio: “Nedavno sam na poziv Nezavisnog udruženja književnika Crne Gore s frendicom (i pjesnikinjom) Kristinom Posilović nekoliko dana boravio u Crnoj Gori. Ako zanemarim moj jednodnevni posjet Igalu u djetinjstvu, ovo mi je prvi put da posjećujem susjednu nam državu i upoznajem se s njezinim ljudima i običajima. Dojmova je previše pa ću po sjećanju nabaciti tek one najsnažnije”