TV

Michaela Coel ne samo da je napisala cijelu seriju o jednom tako traumatičnom događaju iz vlastitog života i ne samo da je koredateljica većine epizoda, nego je još i odglumila glavnu junakinju, i to vrhunski! To je talent kakav se ne sreće svaki dan, ona je jednostavno genijalka, a I May Destroy You je, jednostavno, serija godine. Neka vas ne uplaši njezina tema – ovo se ne propušta

Novinari The Telegrapha, ali i NME-a vide Daviejevu nakanu da očisti prostor medijske kuće od sadržaja kojeg on i njegovi suradnici smatraju ideološki lijevim, a to je u najvećem omjeru program humorističkog sadržaja. Da je kojim slučajem suprotno, Davie bi pohvalio kurs svog prethodnika Lorda Tonyja Halla, no očigledno misli da ga treba reformirati

Kad smo objavljivali ili kad god ponovo postavimo na Facebook stranicu našeg magazina delove feljtona „Najbolje ex-Yu pjesme koje niste čuli“, neko uvek napiše: „Jesmo!“ Verujemo tako da su mnogi gledali „Code of a Killer“, ali nama je promakla. Zato nikad nije kasno da pogledamo ili se prisetimo nekih odličnih serija koje su zahvaljujući hiperprodukciji i jurnjavi za novim, novijim i najnovijim ostale neprimećene. Reč je uglavnom o britanskim mini serijama koje retko ili gotovo nikad ne završe na trenutno najpopularnijim streaming platformama, a koje BBC, ITV i Sky objavljuju redovno, svesni da imaju najbolji dramski program i da im ne može niko ništa

Prisjećamo se serija koje smo voljeli u osamdesetima! Neke su se emitirale na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, neke su više ”trash” nego vrh, ali sve predstavljaju lijepu uspomenu na djetinjstvo i vrijeme kada smo imali samo dva programa

Gledamo žensku osobu koja istovremeno suši kosu, pere zube, stavlja maskaru i nogom riba pod, da bi nas sledeći kadar odveo u kuhinju, gde praktična žena kuva, sprema i zaliva cveće, a stiže i da, uz široki osmeh, nogom zatvori rernu

Koliko god političko-didaktički dio bio politički pohvalan, on je istodobno i teret, jer je deklamatorski, tezičan i dramski nezanimljiv. Fantastično-avanturistički zaplet kao da je više namijenjen “teen” publici. Osobito je problem što “Lovecraft Country” potpuno zataji kao horor. U seriji ima sva sila demona, prikaza i babaroga, no ni časa stvarne hororske atmosfere ili jeze

Jedan od fenomena našega doba je binge-watching – maratonsko gledanje nekoliko epizoda jedne serije za redom. U doba prije interneta, gledatelji su između pojedinih epizoda čekali tjedan dana na sljedeću. Serije su bile proizvod koji se konzumirao polako i postupno, kroz duži period vremena. Ipak, sam pojam binge-watchinga potječe iz kasnih devedesetih, kada se koristio za uzastopno gledanje nekoliko epizoda serije na DVD-u. Dolaskom širokopojasnog interneta, ilegalnog skidanja i on-demand servisa kao što su Netflix i Hulu, binge-watching je postao globalni fenomen i sasvim uobičajeni način gledanja serija

Dok je produkcija TV serija u opadanju zbog pandemije, predstojeća „letnja šema“, koju usvajaju nacionalne televizije i kablovski kanali, u svetu internet platformi, streaminga i gledanja „na zahtev“, srećom, ne važi. Avgust nam tako donosi nekoliko novih naslova, a ovoga puta prednjače dokumentarne serije, uz po jedan triler i horor

Znam da nije svima bilo po volji što su SF-ludorije s vremenom sve više istiskivale obiteljsku dramu, ali te ludorije su ono što osobno najviše volim kod Darka: što je bio zapetljaniji, meni je utoliko bio uzbudljiviji i bolji. A uzbuđenja nikada nije manjkalo, jer ovo je jedna izuzetno dinamična serija koja od početka drži nogu na gasu. I još je povrh svega uspjela privesti cijelu priču kraju na jedan jako zadovoljavajući način

Tvorci serije opisali su je kao "postapokaliptični katastrofalni triler pretočen u moderni ep" koji istražuje "što se događa s modernim ljudima kada se uruši tanki lak naše civilizacije". Emitiranje je umalo otkazano nakon što su šefovi TV kuće ZDF izrazili zabrinutost da bi se gledateljima to moglo učiniti previše stvarnim

Neke serije nikada ne opravdaju obećanje svoje uvodne špice, neke ih nadmaše, a ponekad se dogodi savršen spoj teme, stila i atmosfere

Godine 1995. Poljska je tek zakoračila u tranziciju, svi su odjeveni ružno, zapadna supkultura tek prodire među mlade, društvo je ljutito i kivno, a prvom prilikom van posuklja prigušeni antisemitizam. Godine 2020. to je već uspješna kapitalistička Poljska finih odijela, korporativno-medijske elite, poslovnih nebodera i solidne srednje klase. No, postoje jednaki i jednakiji, institucije se savijaju pod socijalnim ili pak novčanim kapitalom, a svak je krvav ispod kože i ima kosture u ormaru. Neki put, doslovno