TV

Oni građani kojima je Čeda 2007. bio „ekstreman“ (jer je između ostalog podržavao nezavisnost Kosova) i nekako su više naginjali DS-u, sada su građanski, fino i pristojno prihvatili Boška Obradovića pod parolom „pa, nema veze, ne možemo svi biti isti“. U stvari, sve se tu uklapa i vrlo je logično – otvorenim ili tihim pristalicama politike DS-a iz 2007. više odgovara ovakav Boško nego ovakav Vučić ili onakav Čeda

„Znam ko si“ ruši sve iluzije, želje fokus grupa i običnih gledalaca. Nestabilne i korumpirane institucije neće volšebno početi da rade kako treba, neće se promeniti preko noći, baš kao ni ljudi koji ih čine i kojima se bave. Svi će ostati da gledaju svoje male sitne interese i jure za profitom i prestižom. Opstaće samo oni koji su svesni toga i koji vode igru

U ovomjesečnoj ponudi su tri odlične serije koje su po žanru komedije, premda bi dramedija bila bolji opis. Jedna je nova, ovogodišnja, a druge dvije su već u trećoj sezoni i ako ih do sada niste gledali, što čekate?

Nova cyber punk antologija Tima Millera drugačiji je pogled na budućnost, iako ponekad izgleda kao odjek iz prošlosti, te često zaliči na Heavy Metal iz 1981. Ako se na serijal pogleda kao na celinu, možda je najvažnije to što kultiviše ekstremnu ravnodušnost koja je postala glavna odlika čovečanstva, dok briše razlike između hvalospeva i krivice, budući da i jedno i drugo vode neminovnom kraju, i čoveka guraju u ruševine onoga što se jednom nazivalo civilizacijom.

Nepoznat netko podmetnuo je velike eksplozije u tri najveća poljska grada – Varšavi, Krakovu i Gdanjsku – koje su zemlju zavile u crno, vladajući komunisti, oporba iz Solidarnosti i crkva su se pomirili i ujedinili protiv zajedničke prijetnje te nije došlo do promjene vlasti, što je spriječilo i pad Berlinskog zida, SSSR se također nije raspao a Hladni rat i dalje traje. Komunjare i dalje vladaju, tajne službe i dalje špijuniraju svakoga, represija je gadna ali Poljska je krenula putem gospodarskih reformi kineskog tipa (ili jugoslavenskog u Vidojkovićevoj knjizi) koje su zemlju podigle na noge

Prvu skupinu čine horori u kojima se javljaju rubne ili izolirane kuće na kraju grada, naselja, ulice, kuće koje su tajanstvene te pobuđuju strah i zazor okoline, napose zbog ljudi koji u njima žive ili su živjeli te događaja koji su ih obilježili. Najbolje je opisuje tagline na plakatu manje poznatoga filma majstora horora Wesa Cravena Ljudi pod stubama (People under the Stairs, 1991): u svakom susjedstvu postoji jedna kuća o kojoj odrasli šapuću, a djeca prelaze ulicu da je zaobiđu. Upućuje se na kontekst govorkanja i izopćavanja iz zajednice onoga što je drugačije ili neobično, ali sažima i preokupacije različitih urbanih mitologija.

Unatoč mračnoj temi, riječ je o iznimno zabavnoj i duhovitoj seriji koja čak i u motivima smrti uvijek uspijeva naći nešto zabavno. Ali glavni razlog je glavna glumica, Natasha Lyonne, poznata iz odlične serije „Orange is the New Black“; sa svojom kovrčavom kosom, hrapavim glasom i opakom jezičinom Nadja je tipična cinična Njujorčanka, prodorna poput buldožera, koju ni smrt (doslovno!) neće spriječiti da dođe do posljednje, najmanje lutke i otkrije koji kurac joj se događa

Iako je radoznalost dublja od ljubavi prema dobrom zapletu, za seriju je zapravo odlično to što nemamo odgovore na sva pitanja. Ostajemo uskraćeni za onaj najvažniji – da li je Alec Wilson propalica, monstrum i patološki lažov bez trunke savesti, ili je ipak bonvivant i šarmantni prevarant, koji se istakao kao vojnik u Drugom svetskom ratu i u krajnjoj instanci umeo da razlikuje dobro od zla, dok je neko drugi za njega pleo mrežu

Šokantne scene i preokreti neophodni su da pažnja prosečnog omladinca koji serije ionako prati dok skroluje po Instagramu ne bi stopostotno pripala toj društvenoj mreži. Kako serija odmiče, ti šokantni obrti postaju donekle predvidivi, jer se matrica po kojoj se dešavaju ponavlja. Stalker tako gubi na slojevitosti i postaje još jedan manijak u nizu koji ne može da odoli krvoločnom instinktu. Naravno da nema ljubavi u uhođenju, niti romantike u opsesiji. Sociopate potpuno drugačije poimaju osećanja svojstvena normalnom i (donekle) socijalno adaptiranom pojedincu. Međutim, koliko smo svi mi normalni, prilagođeni i u stanju da se uklopimo?

Serija se i dalje bavi nostalgijom za 80-ima, kada nismo imali puno toga, no svijet je izgledao uzbudljiv i lijep. Iako je prva epizoda donijela gorak pogled na kraj priče pa su događaji iz 1984. godine povezani s onima s početka 90-ih, ova serija Gorana Kulenovića ipak se nastavila u revijalnom tonu evocirajući glavne toponime toga doba - od pojave aerobika, vladavine Stipe Šuvara, epidemije radničkih bolovanja, kupanja na Jarunu, pojave prvih zagrebačkih butika, kupovine benzina na bonove...

Prva sezona serije Homecoming, trilera o psihologinji koja radi u programu resocijalizacije američkih vojnika, toliko je zaokružena da se najavljeni nastavak čini nepotrebnim

Prošla godina je donijela ogroman broj novih TV serija, ali nekako imam dojam da je kvantiteta pojela kvalitetu… Je li došao kraj zlatnom dobu televizije? Možda je prerano tvrditi takvo što, ali sve mi se čini da balon polako puca. Prošle godine imali smo rekordnu produkciju TV serija otkako ih je Netflix počeo štancati k’o nespašen, a negdje sam pročitao da se sveukupno samo na anglosaksonskom teritoriju emitiralo više od 500 naslova. Alo ljudi, 500 serija, pa tko to može pohvatati?