West Balkan

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled

Uzeli su mi muža, uzeli su mi brata tu iz kampa UNPROFOR-a u Potočarima, u Srebrenici. Moj sin pokušao šumom se probiti, moj drugi brat pokušao se šumom probiti, moj djever - nijedan nije došao. A vjerujte kakva je neizvjesnost teška. Živjeti sad, ne znati gdje su. Ja dajem sebi za pravo da sumnjam, da su negdje zarobljeni, pa da pate, da se izrabljuju, da su gladni, da jedu ukiseo hljeb, da jedu... možda jednom dnevno, i da ne vide ni dana, ni sunca ni mjeseca, i da su negdje u nekakvim podzemnim tim kopovima gdje se kopaju rude i šta ja znam

Majku i baba su odveli, dolje na rijeku. Zaklali. Rahmet im duši, kome oni to šta skriviše? Zašto? Rekli, taj dan im bio loš, zaklali su „samo“ trideset i troje!? Na mostu! Dabogda se srušio već jednom! Kasnije je brojka samo rasla! Malog Dinu, trinest godina, iz komšiluka, nisu ni izveli, zaklali ga na pragu rođene kuće. I, tako redom... Samo sam ga slušao, plakao i bijeli bolnički čaršaf rukom stez´o. Od priče mi se srce steglo! Mislim da je tada u meni nešto puklo. Prelomilo se! Nema više, za vjeke-vjekova: brate, braco! Heeej, pa mi smo raja! Odrasli skupa! Nikad više! Ja više sebe tu ne vidim

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica

Niko iz vlasti, da ne govorimo o građanima (zaokruživačima, žiteljima, stanovništvu) nikada nije video ni jednu 'artiju vezanu za izgradnju Hrama svetog Save, račun, fakturu, potvrdu banke, predračun bilo kakvih radova, nekmoli tender za izbor najboljeg, a najjeftinijeg izvođača radova, prodavca robe po najnižim cenama. Niko nije tražio, svi su se ugrađivali, lagali, krali nezamislive svote novca. Knjižili kao “pomoć Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj”. Kakva Jovanjica, kakva državna droga i šverc oružja, vračarska je nakaza najveća perionica novca u ovom delu Evrope

Bakira Hasečić: Kada legnu u hotel Vilina vlas, oni koji nisu znali, neka sada znaju, da spavaju u sobama u kojima su žene silovane i mučene, gdje su ljudi ubijani, klani, premlaćivani. Neka se svako na svoj način pomoli tamo za mir duša nedužnih osoba koje su tu izgubile svoje živote

Nacija, to ti je, brale, Crkva, država, vojska, policija, kontraobavještajna služba, što će ti više. I ekonomija, dakako, zna se, to smo prvo jamili, ili kako bi braća marksisti kazali, prvobitno akumulirali

U Memorijalnom centru Potočari 10. i 11. jula bit će izložena postavka–nomadski spomenik „Što te nema“ sa 8.372 fildžana sa kafom za sve žrtve srebreničkog genocida

Autori i potpisnici od domaćih parlamenata i Evropskog parlamenta traže da prestanu da donose akte “kojima se nameće 'istorijska istina' i podobna interpretacija prošlosti, jer se time direktno uključuju u prekrajanje istorije i opasne manipulacije prošlošću”

U programu u kojem je Kiš sveden na minimum, a Pekića nema, sasvim je u redu „izbaciti Desanku“. Sudite mi, ne tražim pomilovanje! No, sve i da naprave program po mom ukusu, najvažnije je kako se gradivu pristupa. Ako se makar jedno delo obradi tako da đake zaintrigira, angažuje, pokrene, oni će sami poželeti da čitaju i istražuju dalje. Ako im se pokaže kako da pristupe poeziji i protumače samo jednu pesmu kako treba, umesto da čitaju na hiljade pesama površno, razumeće i glupu vest iz novina. Naučiće kako da pronađu vesti i teme koje ih se zaista tiču, a ne da okupiraju mozak i statuse svakom medijskom kvazisenzacijom

Blajburški mit je hrvatska varijanta kosovskog mita, slavljenje i komemoriranje poraza, inspiracija za osvetu i restauraciju izgubljene države. Najveća dostignuća najgorih među hrvatskim nacionalistima dolaze od imitiranja najgorih elemenata srpskog nacionalizma. Blajburški mit je mlađi od kosovskog ali skrojen po istoj matrici

Ono što može predstavljati ozbiljan hendikep antifašističkim borbama u postdejtonskom periodu, jeste njihov otklon od socijalnih pitanja, pa antifašizam prije da djeluje kao reakcionarni gadget etnonacionalizmima