West Balkan

Maksimirski obračun danas? Podsećanje na to da su nacionalističke elite već konstruisale nove klaonice iz kojih su glasovi tame prizivali nove sukobe i podsećali na stare, one iz Drugog svetskog rata. Biće ih kad-tad, snevali su nacionalisti, naslućivalo se, ali i uveliko priželjkivalo u Beogradu i drugim nacionalnim centrima, nacionalna homogenizacija oficirski najmoćnijih i najbrojnijih Srba aktiviraće se u suicidnom hegemonističkom pohodu kao tandžara sa čehovljevskog zida. I pokazati da se, eto, može i drugačije

Danas, u još uvek klasno raslojenom svetu, na jednom kraju planete razmatra se uvođenje šestočasovnog radnog vremena kao optimalnog perioda tokom kojeg se može efektivno raditi, dok se na drugom kraju izrabljuje najranjiviji i najmlađi deo stanovništva u nehumanim uslovima, tokom radnog vremena koje ne poznaje granice, a sve kako bi stanovništvo razvijenih zemalja nekako ispunilo ona dodatna dva sata slobodnog vremena. Negde između je prekarijat - srećan što ne šije majice u Bangladešu, a nedovoljno bogat da ih reklamira ili s gnušanjem odbija

Imamo li mi ikakve osnove da vjerujemo kako HDZ-ovi ministri prilikom donošenja odluka u kriznoj situaciji zaista prvenstveno misle na zakonitost i blagostanje stanovništva? Tijekom posljednjih triju predugih decenija hrvatskog političkog života, gotovo da nije bilo osobe zaposlene u strukturama izvršne i zakonodavne vlasti koja nas nije uvjeravala kako je crno u stvari bijelo i kako je situacija u području gospodarstva, medijskih i građanskih sloboda ili obrazovanja sasvim zadovoljavajuća, a ako i nije, tu su tekovine Domovinskog rata i uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije. Istovremeno s neoprostivom gospodarskom stagnacijom su rasle kvadrature privatnih stanova i vikendica, konjaža automobila te privatne kolekcije umjetničkih djela ljudi zaposlenih na javnim funkcijama. Dociranja takvog društva o humanizmu i solidarnosti te nadmena upozorenja kako neće biti zaboravljeno kako se tko ponašao u vrijeme krize je bolje slušati na prazan želudac

Teško je poreći da se, makar u usporedbi s drugim zemljama, hrvatska vlast dobro nosi s pandemijom koronavirusa – nije se povela ni za zapadnjačkim neoliberalnim "tko-preživi-preživi" modelom koji je kulminirao u Americi apelom zamjenika guvernera Teksasa Dana Patricka starijim osobama da se žrtvuju kako bi spasili njihovu nakaradnu ekonomiju utemeljenu na prekarijatu i ugovorima o radu na nula sati, a ni za istočnijim primjerima poput Rusije gdje je izbor ostajanje kod kuće ili zatvor

I onda se dogodilo, kao što se moralo dogoditi. Bilo je to neizbježno. Naprosto suđeno. Fiksni je telefon zazvonio usred noći. Zvonio je dugo jer su svi zaboravili kako zvoni, trebalo je vremena da bunovni shvate koji je to zvuk. Zvali su iz Druge policijske na Bačvicama. Davor nije najbolje razumio šta mu dežurni službenik govori

Glavni štab agresije bio je u Beogradu, odakle je pružana logistika ratnim pohodima i odakle su stizala naređenja za mobilisanje oficira JNA i kriminalaca na privremenom patriotsko-pljačkaškom angažmanu. Rat je finansiran novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Nisu - ogromna većina - rekli da im je žao

Vikali su na mene u kući, dok sam odmarala, glasovi sa ekrana televizora, više ne znam, da li već 14. III, ali u nedelju: 15. III, sigurno jesu. Vikali su žestoko, da žešće, mislila sam, ne može biti, jer virus odjednom više nije bio smešan

Valja se pokloniti precima koji su imali snage i upornosti uzdignuti se iznad bijede, prljavštine i neukosti. Zahvaliti im da su ustajali nakon svake nevolje, preživjeli i ratove, i poplave, i suše, i gladi, i zaraze gore od koronavirusa i potrese snažnije od onoga jučer ujutro.  Da su napokon došli u razbijenim cokulama i zakrpljenim kaputima iz provincije u glavni grad, da su se zaposlili u tvornicama, školovali se, da su stjecali i napredovali, pošteno i teško, mic po mic, selili iz vlažnih podstanarskih rupa u prostrane, svijetle stanove u Novom Zagrebu, kupovali automobile, zidali klijeti u Zagorju i vikendice na Šolti

Nisu znali da će tlo drhtati, izvještaj Kriznog stožera je tek u 9.00, ali kao da su nešto čekali. Svi oni poznanici koje sam nazvala te nedjelje, da čujem kako su. I u Zagrebu i u varošici u kojoj prebivam, udaljenoj 80-90 kilometara od epicentra. Internetske veze nisu radile, tek sam navečer shvatila zašto: ne bih znala ono što sad znam

Osokoljena brojnošću litija, SPC u Crnoj Gori pokazuje očite ambicije da od Crne Gore napravi svetosavsko utočište, svetu srpsku zemlju, ili, kako reče najpoznatiji ratni profiter u jednoj opskurnoj beogradskoj televiziji, „nebeskom srpskom Spartom“, sa najbrojnijim vjerskim objektima po glavi stanovnika i „vjerujućim narodom“ kao najuzvišenijim idealom. Sve ono što oni smatraju svojim uspjehom, to je poraz Crne Gore i njene budućnosti

Labinsku republiku su proglasili pobunjeni istarski rudari koji su ustali protiv nadolazeće talijanske fašističke politike. Labinska republika bila je kratkotrajna samoupravna republika rudara. Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom na svijetu. Danas je taj dan, 2. mart, međunarodni dan rudara

Gotovo svakodnevno bi čovjek morao da reaguje i dekonstruiše obmane koje se plasiraju iz tog carstva laži, falsifikata, eskapizma i izmišljanja nepostojećih stvari i događaja. Samo se nižu suze bogorodice, krilato dijete, kosti Rastkove, Nemanjin grad, ukazanje Amfilohijevo, osam stoljeća nečega što je bilo pola milenijuma dio osmanskog carstva i obnovilo se ispočetka tridesetih godina XIX stoljeća. Kao na fabričkoj traci. Manjak istorije i trajanja nadoknađuje se krađom i bezgraničnom maštom