West Balkan

Većina srpskih medija tretira Crnu Goru u skladu sa postulatom velikosrpskog nacionalizma po kojem je Crna Gora zapravo srpska država, privremeno odmetnuta od matice. Aspiracije prema susednoj teritoriji se čak i ne kriju, već čine osnovu brojnih medijskih sadržaja. Nezavisnost Crne Gore se doživljava kao privremeni hir tamošnjeg stanovništva koje će se ubrzo otrezniti, Crnogorci će pre ili kasnije shvatiti da su Srbi i da im je ponovno ujedinjenje sa Srbijom jedina sudbina. Ako neće milom, tu su naši političari, intelektualci i mediji da im pomognu

Takva, spašena Crna Gora ne bi bila zemlja sa boljim standardom od Srbije, boljom spoljno političkom pozicijom od Srbije, generalno boljom perspektivom od Srbije, što su sve odlike sadašnje, nesretne Crne Gore. Napokon spašena Crna Gora ne bi ušla u EU, napustila bi NATO, kratko vrijeme bila bi srpska kolonija a potom, pod sloganom “Nikad više 2006” bila prisajedinjena Srbiji

Za mene je događaj godine u Crnoj Gori intervju predśednika Crne Gore, Mila Đukanovića, dat državnoj televiziji, u emisiji „Živa istina“, krajem godine. Fućka mi se što će o tome reći vajne „demokrate“ iz NVO sektora i „slobodnih“ medija, koji se redovno javljaju medijima u „demokratskoj Srbiji“ da objasne kako u Crnoj Gori ništa ne valja, ili umišljeni, nadnacionalni, nadrdani fakinčići u skupim odijelima i automobilima, koji su prevazišli moje priče o identitetu i koji znaju da je alfa i omega demokratije u Crnoj Gori da Đukanović „padne“. Da ih još više najedim, Đukanović sigurno spada u svjetski vrh političkih lidera po političkoj umješnosti i intelektu, što je dokazao i svojom transformacijom i uspješnom transformacijom tradicionalno naopakog naroda što se tiče političke i nacionalne orjentacije

Godinu dana nakon incidenta tokom kojeg je grupa nepoznatih lica najpre verbalno, a potom i fizički nasrnula na Hakiju Eminovića, poznatog aktivistu i borca za ljudska prava, i njegovog osamdesetogodišnjeg strica i nakon što je Eminović, tim povodom, uputio otvoreno pismo Predsedniku Srbije i ministru policije, epilog navedenog slučaja nije na vidiku. Umesto da policija postupi po nalogu nadležnog ministra i sprovede istragu, na terenu je došlo do opstrukcije od strane lokalne policije u Medveđi koja je Eminoviću, umesto na kućnu adresu, poziv za davanje iskaza u svojstvu svedoka uputila na adminsitrativni (granični) prelaz između Srbije i Kosova – Mutivode. Kako je taj poziv na graničnom prelazu stajalo duže od 10 meseci da bi mu, najzad, pukom slučajnošću bio uručen, Eminović je uputio novo pismo ministru srpske policije Nebojši Stefanoviću sa zahtevom za pokretanjem unutrašnje istrage o opstrukciji ovog slučaja unutar same policije, kao i za sprovođenje pune istrage o incidentu koji se dogodio pre više od godinu dana. Pismo poznatog borca za ljudska prava iz Medveđe prenosimo u celini.

Kažu da je Edit Pjaf na pitanje “šta je potrebno za sretan život” odgovorila: dobro zdravlje i loše pamćenje. Zato je Crna Gora zemlja sretnih ljudi. Zdravlje bi, doduše, moglo biti bolje, ali pamćenje je, hvala na pitanju, nikakvo. Svaki gadluk, nesojluk, svinjarija, ne od prije sto godina, nego od juče, ovdje će biti opravdana i uvijena u plašt vrline, a ako ne, onda zaboravljena kao da se nikad nije desila – izbrisana sa hard diska

Tokom nepune dve i po decenije postojanja Kraljevina SHS/Jugoslavija nije uspela da pronađe modus vivendi, kao ni minimum unutrašnjeg konsenzusa u međunacionalnim odnosima, u pitanjima državnog uređenja, demokratizacije, spoljnopolitičkog kursa, ekonomske politike, prevashodno jer su autoritarnost, nasilje i korupcija bili ključne političke determinante monarhističkog režima

Selvedin Avdić: Građani su svesni toga da neće biti bolje i znaju ko je za to kriv. Ovo što vidimo na ulicama su ljudi koji su savladali strah. Iskustvo porodice Dragičević je dobar primjer, a bilo ih je mnogo i ranije

Poslednjih 72 sata, Rajko Vasić, omiljena pudlica Milorada Dodika, provela je ispred kompjutera, obračunavajući se tviterom sa demonstratima u Banjaluci, nesrbima iz Srbije, obaveštajnim službama, majkom i ocem Davida Dragičevića, Srđanom Puhalom i ostalim neprijateljima. U nekom pospanom rakijskom trenutku obratio se vasceloj Srbiji pitanjem : „Ред Педера, Ред Лезбача и Тивтер Прегача - То треба да замијени Националну Србију?????“. Ako ništa drugo, sad znamo kako se pravilo čita Twitter: Tivter!

Dva puta su radnici Gradske čistoće uklanjali, a građani vraćali, sa Trga srce od cveća, sliku ubijenog Davida, drvenu statuu koja simbolizuje stisnutu pesnicu kao i posude u kojima su paljene sveće. Radnici su imali rešenje Komunalne policije o uklanjanju ove prepoznatljive scenografije protesta, što svedoči o temeljnoj pripremi intervencije vlasti protiv građana

Ako svi ističemo što ne valja, a nitko od nas nije spreman da ustane i uradi nešto po tom pitanju, kako mislimo napredovati? Zašto imamo i biramo da nas vode ljudi koji su za to nesposobni? Prosto, jer i oni (baš kao i mi) su uspješni u isticanju mana, prvenstveno svojih oponenata, a onda ako zatreba – osvrnu se i na svoje manjkavosti te nam obećaju da će se stvari promijeniti. Zanimljivo je, oni ne govore više da će oni promijeniti stvari, oni kažu da se stvari moraju promijenit na bolje ili da će se stvari promijeniti na bolje, usputno sebe izostavljajući iz tog proračuna

Teško je vjerovati da oni koji SPC smatraju institucijom od najvećeg povjerenja mogu biti nacionalni Crnogorci, a tek sumnjam da je takav stav spojiv sa privrženošću vrijednostima zapadne civilizacije, demokratskim i uređenim društvima. Imao sam prilike da se susretnem sa stavovima nekih, koji su slučajno bili članovi DPS-a, o tom nekakvom nacionalnom dvojstvu. crnogorskom i srpskom. Nivo njihovog razumijevanja nacionalnog pitanja dobrano govori da je ta tema morala biti predmetom ozbiljnih javnih naučnih elaboracija, jer njihova svijest nije mrdnula od političkih manipulacija iz vremena knjaza/kralja Nikole

Jedan od zapovednika JNA i krajiških pobunjenika na suđenjima bio je - kazaće presuditelj Slavko Lozina - vrlo korektan, a uz sve muke, verovatno i blagonaklonost cimera Dragana Vasiljkovića, uspeo je da pročita (nikad nije kasno), čak 500 do 600 knjiga