West Balkan - Analiza

Mnoge iritiraju ove elite koje su prvo zavadile pa sad mire vjere i narode. To im izgleda kao farsa jer tragedija se već dogodila a pravedni i trajni mir se postiže samo shvaćanjem činjenice tragedije i suočavanjem s prošlošću. U teoriji to je točno. Ali u zbilji su na ovim prostorima danas mitovi cementirani u nove kolektivne identitete i uspješno suočavanje s prošlošću bi značilo da ovi narodi imaju postati nešto drugo od onog što su sad. K pomirenju dakle vode samo rituali kajanja i oprosta, pijetet za sve nevine žrtve i mirotvorna, normalna i pozitivna retorika „odozgo“ koja kultivira i liječi ranije zatrovane mase

Koje su svrhe i ciljevi negacionizma? Prvenstveno sljedeći: negiranje realnosti, odbijanje činjenica, poricanje istine, nepriznavanje krivice za počinjena zlodjela, osporavanje odgovornosti. Radi se o sastavnim i neodvojivim elementima genocida, unaprijed planiranog i svjesnog poduhvata istrebljivanja jednog naroda ili uništenja jednog njegovog dijela. Zamisao o istrebljenju je iracionalna, stalna, uvijek tinja i živi

Prošla je 25. godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a bliži se 25. godišnjica njegove formalne ratifikacije u Parizu. Uza sve poznate mane, vrijeme, evo, pokazuje da je riječ o sporazumu žilavijem nego je na prvi pogled izgledalo

Što se to u međuvremenu dogodilo da ovim nekadašnjim neobrazovanim agrarnim narodima koji su odlazili dirinčiti u čikaške klaonice, rudnike Pennsylvanije i pitsburške čeličane, omogući kvalitetnu odskočnu dasku na svjetski najprestižnijem akademskom tržištu kao što je američko? Odgovor je - urbanizacija, besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita i drugi aspekti modernizacije Jugoslavije iz socijalističke Titove ere. To je ono veliko i značajno što je genijalni bravar sagradio (a ovi poslije njega ne bi mogli ni okrečiti)

Kao potomak četnika i kao promoter i simpatizer četničke doktrine, srpski mitropolit Amfilohije je čitav svoj mandat posvetio iskrivljivanju istorijske slike. Radio je to na svakome ćošku: držao lažave, revizionističke propovijedi, iskopao svaku kost do koje je mogao doći, podizao crkve četničkim „mučenicima“, krečio i farbao freske nekom vrstom kriptočetničkog new wave pop-arta, proglašavao ratne zločince svečevima i držao im parastose

Nacija, to ti je, brale, Crkva, država, vojska, policija, kontraobavještajna služba, što će ti više. I ekonomija, dakako, zna se, to smo prvo jamili, ili kako bi braća marksisti kazali, prvobitno akumulirali

Autori i potpisnici od domaćih parlamenata i Evropskog parlamenta traže da prestanu da donose akte “kojima se nameće 'istorijska istina' i podobna interpretacija prošlosti, jer se time direktno uključuju u prekrajanje istorije i opasne manipulacije prošlošću”

Blajburški mit je hrvatska varijanta kosovskog mita, slavljenje i komemoriranje poraza, inspiracija za osvetu i restauraciju izgubljene države. Najveća dostignuća najgorih među hrvatskim nacionalistima dolaze od imitiranja najgorih elemenata srpskog nacionalizma. Blajburški mit je mlađi od kosovskog ali skrojen po istoj matrici

Maksimirski obračun danas? Podsećanje na to da su nacionalističke elite već konstruisale nove klaonice iz kojih su glasovi tame prizivali nove sukobe i podsećali na stare, one iz Drugog svetskog rata. Biće ih kad-tad, snevali su nacionalisti, naslućivalo se, ali i uveliko priželjkivalo u Beogradu i drugim nacionalnim centrima, nacionalna homogenizacija oficirski najmoćnijih i najbrojnijih Srba aktiviraće se u suicidnom hegemonističkom pohodu kao tandžara sa čehovljevskog zida. I pokazati da se, eto, može i drugačije

Nemaju dakle današnji Srbi i Hrvati koji već četvrt stoljeća održavaju neprijateljstvo i rehabilitiraju poražene iz Drugog svjetskog rata, puno veze s iskustvima Nijemaca i Francuza. Neka se ostave neprimjerenih usporedbi. Bolje bi bilo da se ugledaju na Afriku. Mladi Afrikanci dolazili su nekad u Beograd i Zagreb na studij, a danas bi Srbiji i Hrvatskoj mladi afrički lideri Abiy Ahmed i Paul Kagame mogli biti instruktori pomirenja i poratne obnove

Možda je najbolju sliku Dražine vojske dao upravo Stevan Moljević: “Za kralja i otadžbinu, je li tako? Prazno je to i šuplje, gospodo i braćo moja! (...) A ona druga 'Draža nas vodi pobedi i slobodi' dovela nas je, kao što vidite, u ovo tužno i maglovito bosansko bespuće (...) Šta smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante, koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, naša zastava (...) Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali!”

Iako su dokazani zločini u Prijedoru, Foči, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Sanskom Mostu i Ključu - Radovan Karadžić nije proglašen krivim za genocid na tim područjima. Presuda je izrečena, dolaze novi dani slave u Srbiji i negenocidnom entitetu Bosne i Hercegovine