West Balkan - Bosna i Hercegovina

Srebrenica

Pijetet, tuga i veselje

Suljagić: Ne mogu da vjerujem da neko ko ima iole zdrave pameti može da ispostavi srpskom narodu nedela Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševća. Ko god to radi srpskom narodu najviše mrzi srpski narod od njegovog postanka. Nemci se 80 godina ograđuju od zločina nacista, ovi trče u zagrljaj Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Pa, to je suicidno!

Muharem Omerović

Narodu nije ništa, a sve ga boli

Omerović je bio humorista i šeret i vragolan – narodni čovjek, takoreći, napisao je Jovo Nikolić. Govorio je da je narodu teško odrediti dijagnozu, jer mu nije ništa, a sve ga boli, da političari s pravom ubjeđuju pisce da je bolje pričati nego pisati bajke, potkrepivši to iskustvom da je na promociji jednog poznatog pjesnika biblioteka bila puna – knjiga. ''Kad je kritika na mjestu, mjesto promijeni onaj koji kritikuje'' – govorio je Omerović

Ferid Čehić

Ljudska ljepota u logorskom paklu

Gospava me nije pitala za ime

Ovo je jedna od priča Ferida Čehića, novinara, pjesnika i romanopisca, objavljena je njegovoj knjizi ''Ljudi s tri rijeke'', koji je 20. aprila ove godine preminuo u Upsali u 86. godini. Ferid Čehić je radio u ''Borbi'', ''Glasu komuna'', ''Večernjim novostima'', ''Oslobođenju'' i sarajevskom ''Svijetu''. Objavio je dvije knjige pjesama: ''Crni kabare'' i ''Mostovi Firisona'', dva romana: ''Zablude gospodina R'' i ''Nema više, fajront'' i knjigu reportaža, priča i zapisa ''Ljudi s tri rijeke''. Bio je zastupljen u nekoliko antologija poezije i proze u Bosni i Hercegovini i Švedskoj
Adivj 01 S

In memoriam: Jovo Divjak (1937 - 2021)

General ili srodstvo po ljubavi

Otišao je Jovo Divjak, vojnik široko lica i smirujućeg osmeha, čovek koji je komandovao odbranom zlostavljanog grada, vlasnik neiscrpnih rezervi ljubavi i tolerancije; sebe je smatrao “tek jednim” od brojnih Sarajlija, oni njega za svog najbližeg; pozdravljali su ga svakog dana, želeći da baš sa njim podele uspehe i brige, da mu stegnu ruku, da dotaknu hodajuću istoriju i vrate sećanje na teške, nezaboravne dane. Ko je s Jovom Divjakom prošetao bar komadom Ferhadije, od Vječne vatre ka Čaršiji, upoznao je jednu od najdužih ulica na svetu. Tuguje Sarajevo, onako kako je, nažalost, naviklo da žali najbliže. U Beogradu tuguje ona Srbija koja se, rečima Radomira Konstantinovića. “ne miri sa zločinom”
Sarajevorat 09 S

Najlepše pevaju zablude

Smrt u Sarajevu 1994.

Te noći smo nas troje, majka otac i ja, u tuđim zimskim kaputima u tuđem stanu šutjeli: svako od nas imao je svoje misli, svoju molitvu za mrtve i za žive, svoju unutarnju tugu i saznanja o užasu života i smrti. I o ljepoti života i smrti
Lepa Radić

Ime i prezime slobode

Dan kad je obešena Lepa Radić

Neko bi sad mogao da postavi pitanje da li je Lepina žrtva bila uzaludna, s obzirom na sve što se dogodilo u poslednjih tridesetak godina. Takvo pitanje ipak nije na mestu, jer je Lepina borba za slobodu, pravdu, ravnopravnost i bolje društvo vrednost po sebi koju niko i ništa ne može uništiti. Nije Lepa uzalud poginula, nego mi uzalud živimo, jer nismo uspeli da sačuvamo ono za šta je Lepa dala svoj život. A čvrsto smo obećali, polažući pionirsku zakletvu, da ćemo „voleti našu domovinu, samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, čuvati bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, i ceniti sve ljude sveta koji žele slobodu i mir“
Vesna Pusić

Anketa iz 2003: Ko su u BiH najpopularnije ličnosti iz Srbije i Hrvatske

Mesić, Konstantinović, Luković, Pusić...

Pod brižnim naslovom “Nema dobrog Srbina”, beogradski “NIN” od 3. januara 2003, bavio se anketom “Slobodne Bosne” koja se obratila tridesetorici uglednih javnih radnika, političara, profesora, privrednika iz cijele BiH pitajući ih koju bi ličnost u Hrvatskoj i Srbiji izdvojili kao najdražu i najpozitivniju osobu
sarajevo novo

Sjećanje: Izbori u Bosni i Hercegovini 1990.

Glasanje po nacionalnom ključu

Prije tri decenije, 18. novembra 1990, u BiH su održani prvi demokratski izbori nakon Drugog svjetskog rata. Prvi i posljednji u nekad jedinstvenoj ex-jugoslavenskoj republici. Već u aprilu 1992, započeo je rat koji je bio direktna posledica zlokobnih retultata na izborima...
Mostarr 02 S

Hronologija beščašća

Nasilje nad Veležom, uvod u rušenje reprezentacije

Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet Republika Srpska sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije. Nema ničega. Da to možda i nije krajnji cilj?
Ilustra 03 S

Krivi su (nam) svi osim nas

Pandemija kakvu zaslužujemo

Ni Bil Gejts, ni sve njegove milijarde, ni Mikrosoft ni Epl ni 4G, 5G ili bili kakav G ne mogu opravdati neumoljivu bahatost domaćeg čovjeka u postupanju na sopstvenu štetu, što je manje bitno, ali niti u postupanju na štetu drugih, što je daleko bitnije
Srebrenica

Četvrt veka srebreničkog genocida

Spomenar neljudskosti

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled
Asreb 12 S

Svedočanstva o Srebrenici

Ne znam kako sam sve to preživjela

Uzeli su mi muža, uzeli su mi brata tu iz kampa UNPROFOR-a u Potočarima, u Srebrenici. Moj sin pokušao šumom se probiti, moj drugi brat pokušao se šumom probiti, moj djever - nijedan nije došao. A vjerujte kakva je neizvjesnost teška. Živjeti sad, ne znati gdje su. Ja dajem sebi za pravo da sumnjam, da su negdje zarobljeni, pa da pate, da se izrabljuju, da su gladni, da jedu ukiseo hljeb, da jedu... možda jednom dnevno, i da ne vide ni dana, ni sunca ni mjeseca, i da su negdje u nekakvim podzemnim tim kopovima gdje se kopaju rude i šta ja znam
Srebrenica

Istinita priča iz Srebrenice

Put bez povratka

Majku i baba su odveli, dolje na rijeku. Zaklali. Rahmet im duši, kome oni to šta skriviše? Zašto? Rekli, taj dan im bio loš, zaklali su „samo“ trideset i troje!? Na mostu! Dabogda se srušio već jednom! Kasnije je brojka samo rasla! Malog Dinu, trinest godina, iz komšiluka, nisu ni izveli, zaklali ga na pragu rođene kuće. I, tako redom... Samo sam ga slušao, plakao i bijeli bolnički čaršaf rukom stez´o. Od priče mi se srce steglo! Mislim da je tada u meni nešto puklo. Prelomilo se! Nema više, za vjeke-vjekova: brate, braco! Heeej, pa mi smo raja! Odrasli skupa! Nikad više! Ja više sebe tu ne vidim
srebrenica

Iskustva djece tokom genocida u Srebrenici

Samo mi je bilo žao umrijeti žedan

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica