Katolička crkva zabranila film zbog manjka seksa
Kuća u kojoj je Kazan želeo da snima datirala je iz Građanskog rata i potpuno se raspadala. Ali Kazan je želeo baš tu kuću. Želeo je zato što je bila otvorena s obe strane; drugim rečima, s prednjih vrata si mogao direktno da vidiš zadnja vrata. To je bio izgled koji je odgovarao priči; bila to je kuća čiji su stanari bili ranjivi od strane uljeza, u gradu u kome je svako znao svačiji posao. Trebalo je veoma mnogo posla i oko deset hiljada dolara (pristojna suma novca za tako mali film u to vreme) da bi doveli kuću u red.
Kada su nam se Eli i Kerol pridružili, čitali smo scenario naglas, svaki dan po nekoliko sati, samo da bi „osetili“ dijalog. Imao je ritam i poeziju Tenesija Vilijamsa. Mislim da je film Bejbi Dol imao neke od najboljih dijaloga koje sam imao prilike da izgovorim. Ima li boljih replika od ove:
Bejbi Dol: „Rekao si gomilu laži mom ocu kako bi me dobio.“
Arči Li: „Da te dobijem? Nisam te još dobio.“
Ne mogu da se setim da li je Gadž predložio da posmatramo naše likove kao klasične prototipove italijanskog tradicionalnog pozorišta komedije delarte ili smo do te teorije zajedno došli. Kako god, usvojili smo je. Moj lik, Arči Li, bio je klovn u velikim pantalonama. Zbog takvog zaključka, počeo sam da jedem kao svinja minut pošto sam dobio ulogu. Pio sam milkšejk uz svaki obrok. Do trenutka kada smo počeli snimanje, imao sam blizu sto kilograma. (Ne treba reći da skidanje kilograma posle završetka snimanja nije bilo tako zabavno.) Posle Dokova i uloge detektiva bio sam ushićen što sam imao šansu da radim nešto drugo. Arči Li, taj tragičan, smešan, jednostavan lik, s pantalonama koje su pravljene po narudžbini.
Kerol je bila Pijerete, delikatna balerina. I, da bi se upotpunio trougao komedije delarte, Eli je bio vodnik. Kako vodnik uvek sa sobom nosi mač, Tenesi je Elijevom liku – Silva Vakaro, dao bič. Eli se njime veličanstveno igrao.
Pretpostavljam da smo svi znali da će biti hladno kada smo snimali Dokove, ali niko od nas nije bio pripremljen za ledeno vreme koje nas je dočekalo u novembru i decembru u Misisipiju. Barem smo na Dokovima imali svoju zimsku odeću; ali nije trebalo da izgleda kao da je hladno u vreme snimanja Bejbi Dol. Jadna Kerol provela je pola svog snimanja u letnjoj haljinici, a drugu polovinu u negližeu.
Kada su Kerol i Eli snimali scenu na staroj drvenoj ljuljašci u dvorištu, umotali su Karol u električno ćebe od struka nadole. Da bismo izbegli da nam se vidi dah, morali smo da sisamo kocke leda između snimanja scena kako bismo spustili naš dah na temperaturu vazduha.
Dok sam čekao na moju scenu, Gadž me je uposlio da prolazim kroz tekst sa brojnim meštanima. Bilo je samo pet profesionalnih glu-maca u tom filmu, dok su ostali bili ljudi iz grada. Pravi šerif je „igrao“ šerifa, i kada je, u jednoj sceni, pozvao crnu konobaricu da peva pesmu u piceriji, bila je to u stvari prava konobarica koja je inače pevala tu pesmu svake noći u istoj piceriji.
Kao i u Dokovima, rad s ovim glumcima učinio je da budem iskren kao glumac. I više od toga, meštani, i beli i crni koji su živeli i osećali razlike, značili su puno za realnost lika koji sam igrao. Arči Li je bio siromašno belo đubre i jedina stvar koja je hranila njegov slab ego bila je činjenica da je, bez obzira na sve, uvek mogao da veruje da je on (mada bez bilo koje druge prednosti osim boje kože) imao viši status nego crnci. Priča je imala mnogo veze s malim gradom na jugu pedesetih, i bio je to upravo jug koji je Kazan odlučno želeo da snimi.
Takođe, to je bio jug koji nam se jednog dana opasno približio.
Naša kompanija je angažovala crnog noćnog čuvara da čuva opremu.
Jedno posle podne, kada nije bio na dužnosti, ušetao je u grad gde ga je zaustavio sudija koji je želeo da mu naplati kaznu za neki izmišljeni prestup. Šerif (koji je, kao što sam rekao, glumio u filmu) izveo ga je na neki navodni sud u zadnjem delu gradonačelnikove kancelarije i uperio pištolj u njega. Jadni čovek se uspaničio, zgrabio pištolj i pobegao... nazad na naš set. Na svu sreću, bili smo baš na granici države tako da nisu mogli da ga diraju. Ostao je tu do kraja snimanja filma, ali nikada nismo saznali šta se sa njime desilo kada smo završili posao. Naš crni čuvar ne bi preživeo da su ga zatvorili u zatvor za belce, jer nisu imali drugi zatvor, već samo sobicu bez prozora, veličine samo 1,8 sa 1,8 metara.
To je bio jug koga se Tenesi Vilijams gnušao i verovao je da ga je ostavio za sobom. Ali, čak i posle početka snimanja, borio se s krajem scenarija, pa ga je Kazan nagovarao da dođe na našu lokaciju par puta. Očigledno je mrzeo to mesto. Završio bi tako što bi nažvrljao dve-tri brze prepravke, bilo mu je odmah dosta svega i otišao bi što je brže mogao. Kazan je napravio kompilaciju Tenesijevih završetaka, kombinujući malo više akcije, a malo manje govora, ali kada je došao trenutak da se snimi kraj filma, sve se svelo na instinkt i improvizaciju. Kada smo završili, nismo bili sigurni čak ni da li će se film zvati Žmurke ili Bejbi Dol.
Možda nismo bili sasvim zadovoljni završetkom, ali mislili smo da smo napravili dobar i skroman film. Kao i uvek, nadali smo se da će imati publiku. Nismo znali da će kardinal Spelman, iz katoličke crkve, biti naš PR čovek. Jedne nedelje kardinal je stajao za propovedaonicom u katedrali Svetog Patrika u Njujorku i proglasio film „prezrivom praksom prirodnog zakona“, zabranjujući katolicima da gledaju film „pod bolom greha.“ Njegov razlog? Objavio je da se film protivio prirodnim zakonima, pošto brak Arčija Lija i Bejbi Dol nikada to nije bio u pravom smislu reči. Drugim rečima, zbog manjka seksa Katolička crkva je zabranila film.
Verujem da je to bio samo izgovor. Mislim da je Spelman ugledao bilbord za film i osetio da mora da uradi nešto povodom toga. Bilbord je, koliko mogu da se setim, pokrivao skoro ceo blok preko Brodveja, između Četrdeset pete i Četrdeset šeste ulice. Na njemu je bila Karol Bejker, koja je razbarušene kose ležala na starom krevecu, nedovoljno velikom za nju, sisajući svoj palac praznog pogleda, uspavanih očiju.
Teško je poverovati da je tako slatka slika prouzrokovala toliku senzaciju, ali to je bila godina u kojoj su prikazivani fimovi poput Put oko sveta za 80 dana, Ringišpil i Visoko društvo. Čak i teške drame koje su se bavile pitanjima, kao što je ubijanje deteta (Loše seme) ili prokleti slikar (Žudnja za životom). Ništa poput devetnaestogodišnje zavodnice koja se rasteže u krevecu od kovanog čelika. Tih dana bi sav „loš“ publicitet verovatno privukao publiku u bioskope u velikom broju, ali 1956. kupci karata su slušali autoritativne ličnosti, barem katolici. Film je imao jednu fenomenalnu nedelju i onda je posao propao. Pored toga, crkva je bila toliko moćna da je čak plašila Džeka Vornera – Neustrašivog. Doneo je odluku – povukao je film.
Sve se završilo srećno. Taj film postao je kultni. Svakih par meseci uključio bih Amerikan muvi klasik tv kanal i ugledao bih Arčija Lija, Silvu i Bejbi Dol kako igraju svoju smešno-tragičnu malu dramu.
Loša vest je bila da me je snimanje Bejbi Dol odvojilo od kuće za Božić. Mona je pokušala to da nadoknadi time što su se pokloni za Milu i Karlu protezali od jelke pa kroz celu sobu. Mona mi je rekla kako je devojčicama trebalo dosta vremena da sve poklone otvore, sve dok nisu postale umorne, opijene od papira za uvijanje i mašnica. Video sam slike Mile, koja je grlila svoju novu punjenu životinju, i Karle, koja oblači novi crveni kaputić svom Doktoru Dentonsu. Ali ja nisam bio tamo. Karla je još uvek bila mala, tako da je par meseci bio veliki deo njenog života – bilo mi je strašno kada sam pomislio da me neće prepoznati kada dođem kući.
Očigledno da je moj plan da radim počeo da daje rezultate. Neko je morao da podnese lošu stranu tog dogovora i ispostavilo se da je to moja porodica.
Dok nam je snimanje filmova pomagalo da pokrivamo troškove, dok sam čekao da dobijem dobru ulogu, sve se brzo smenjivalo i vreme je prolazilo. Snimanje Bejbi Dol bilo je potpuno zadovoljstvo, od početka do kraja, i dve godine su prošle nakon Očajnih sati pre nego što sam se vratio na Brodvej. Nisam ni sanjao da će moja sledeća predstava biti i poslednja.
Jednoga dana dobio sam poziv od Ejba Lastfogela iz „Vilijama Morisa“:
„Karl, pojavila se predstava koju ćeš da radiš.“ „Koja, Ejbe?“
„Intelektualac.“
Intelektualac je bila nova predstava koju je Moli Kazan, Gadžova žena, upravo završila. Rekao sam Ejbu da sam tekst već pročitao, i iako sam mislio da je dobro napisana, nisam mislio da je uzbudljiva. Bila je teza, ne drama.
Ejb mi je rekao: „Postoji vreme kada moraš da uradiš nešto za prijatelja, a ona je tvoj prijatelj.“
Nije morao ništa više da kaže. Bio je apsolutno u pravu i ja sam se odmah predao predstavi.
Moj dragi prijatelj, i briljantan glumac Hjum Krounin, našao se u sličnoj sitaciji kada je potpisao ugovor za režiju predstave. Sastali smo se pre nego što je proba počela i on mi je rekao:
„Ne mislim da će biti hit, ali ona nas je zamolila da to uradi-mo i mi ćemo to uraditi.“
Moli Kazan je toliko mnogo značila mnogim ljudima, kao što je i meni značila. Čak sam čuo i da se moje ime u šali izgovaralo u Kazanovoj kući. Moli me je toliko dobro promovisala da je došlo dotle da kada bi Gadž dobio novi projekat, rekao bi joj odmah: „Ne, tu nema ništa za Karla“, pre nego što bi ona dobila šansu da počne da ga nagovara da mi da ulogu. Kada je verovala u osobu ili ideju, verovala je u to bez rezerve. Na neki način, njena predstava je trpela zbog te potpune posvećenosti.
Intelektualac je bila intelektualna vežba o tome kako profesora može nasamariti student. Nije bilo čudo što je Moli oblikovala njenu i jedinu predstavu u akademskoj areni. To je bilo mesto u kome se osećala udobno; njen deda bio je predsednik Jejla (čuvenog univerziteta). Takođe, nije bilo iznenađenje ni to što je poruka predstave bila komunizam. Profesor brani svog studenta od optužbi da je komunista, a onda se ispostavi da je student zaista komunista. Na kraju, Moli pita: „Šta ima veze?“ Naravno, imalo je mnogo veze s Molinim životom budući da su različiti odgovori na to pitanje progonili njenog muža godinama do tada.
Kada sam prihvatio ulogu, bio sam manje zabrinut za politiku predstave nego za lični izazov, zapravo strah. Ideja da ću igrati profesora s koledža plašila me je i, kao magnet, izvlačila na videlo sve moje stare nesigurnosti o akademicima. Poverio sam se Moli. Rekla mi je: „Ne brini zbog toga. Oni su samo ljudska bića, kao i svi ostali.“ Da bi dokazala poentu toga, odvezla me je do koledža u Masačusetsu, gde smo proveli produženi vikend, družeći se sa intelektualnom elitom.
Na putu kući, Moli me je pitala: „Zar ti nisam rekla? Oni su ljudi kao i svi drugi.“
Nisam mogao da joj priznam da sam i dalje osećao razliku između mene i tih ljudi koji su proveli ceo svoj život u svetu ideja i reči, razlika za koju nisam bio siguran da mogu da je savladam, pa čak ni kao glumac u ulozi.
Kada sam nastavio da radim na ulozi, odlučio sam da sve što sam mogao da uradim, kako bih smanjio razliku između tog profesora i mene, jeste da ga igram kao običnog čoveka, učinivši ga više svakodnevnim za mene, kako me ne bi plašio njegov lik. Približio sam se liku kad sam shvatio da bi ulazak u lik mogao da otkrije nešto neočekivano o njemu. Predstava je zahtevala da on uđe u priču posle igranja fudbala. Shvatio sam da je sve ukazivalo da je reč o fizički jakom čoveku koji je uživao u sportu. A-ha! Nešto s čime bih mogao da se poistovetim. Odlučio sam da se taj intelektualac razlikuje od stereotipa, kako bi bio interesantniji.
Zbog Molinog stila pisanja postojali su drugi problemi koje je takođe trebalo prevazići. Bila je odličan kritičar; mogla je da pronikne u rad drugih ljudi s neverovatnim razumevanjem, ali joj je, pretpostavljam, taj kritičar, dok je pisala, sve vreme bio prisutan u glavi. Njeno pisanje ličilo je na nju. Bila je visoka, vitka žena, elegantnog i rezervisanog ponašanja. I u pisanju se suzdržavala od pokazivanja emocija, radije je zauzimala stav. Hum, režiser, imao je svoj rad tačno po meri. (Gadž uopšte nije bio uključen u produkciju. Možda je prisustvovao nekim probama, ali ništa nije rekao. Hum je bio šef.)
Sećam se jednog posebnog trenutka koji je za mene bio poput preskakanja prepreke. Profesor (moj lik) priča sa svojom porodicom i citira Ruzvelta: „Nemaš ničega da se plašiš, osim samog straha.“ Nisam mogao da naučim kako da rečenica prirodno teče u razgovoru, šta god da sam pokušao. Svaki put samo bih stao kao ukopan, a to je bio čovek čije se postojanje vezivalo za lakoću reči.
Jednog dana žestoko sam se žalio na tekst ispred cele ekipe. Hum je odmah viknuo: „Ručak!“ Onda me je zgrabio za ruku – sa svojih metar i šezdeset pet santimetara, koliko je imao – i rekao: „Čekaj.“ Odvukao me je na stranu i pošteno se izdrao na mene. „Treba da budeš primer drugima. Ako se tako osećaš, onda dođi kod mene tiho. U suprotnom, ostatak ekipe će početi da se žali na sve i svašta u predstavi.“
To je za mene bilo prvi put, mislim, da je moje ime u naslovu bilo ispred svih, a nisam naučio sve lekcije koje to prate. Hum me je tog poslepodneva naučio važnoj lekciji. Odmah sam znao da je u pravu. Ali, na kraju krajeva, Hum je uvek u pravu.
Nakon prva dva ili tri izvođenja na turneji, Moli je konačno shvatila da taj citat mora da otpadne, ali tek nakon nebrojnih sati diskusije, tokom kojih je strasno branila taj tekst. Moli Kazan nikada nije lako odustajala. Rečenica je bila izbačena, ali moje divljenje prema njoj samo je raslo. Završio sam govoreći joj: „Moli, ako ikada bude došlo novo pionirsko vreme i ako budemo morali da idemo na dug put karavanom, želeo bih da idem sa tobom.“
Sa citatom ili bez citata, predstava je imala samo devet izvođenja. Bio sam razočaran – uvek si razočaran – ako ne iznenađen. Međutim, nije ukidanje predstave ono što sam želeo da pamtim. Bila je to premijera.
Bio sam u garderobi Pozorišta „Etel Barimor“ (moje omiljeno pozorište pošto sam tamo imao samo hitove) kada je Moli ušla, stavila malu kutiju na moj sto, okrenula se i izašla iz sobe. Gadž je ušao pet minuta kasnije i rekao: „Znam da ti je Moli nešto donela. Šta je to bilo?“
Bio sam zauzet i rekao: „Ne znam. Pogledaću kasnije.“ „Ne“, on je insistirao. „Otvori kutiju sada.“ Otvorio sam je i unutra je bio njen Fi Beta Kapa ključ. Gadž je bio zadivljen; očigledno se nikada ranije nije čak ni potrudila da ga naruči. Na ključu je bila posveta: „ZA KARLA, INTELEKTUALAC 1957“. To je bio nekako jednostavan, klasičan gest koji je bio nešto prirodno za Moli i ja se samo nadam da je znala koliko mi je značio.
Šest godina kasnije Moli će umreti. Do tada sam živeo u Los Anđelesu. Kada sam primio poruku da je umrla, odmah sam sredio da odletim nazad na njenu sahranu. Dik Vajdmak mi je ponudio da budem u njegovom stanu dok sam u Njujorku. Kada sam stigao tamo, otkrio sam da Volt Vriston, moj stari prijatelj iz Piter Kupera, sada živi u istoj zgradi.
Mnogo toga se promenilo. Ja sam živeo u Kaliforniji, a Volt se preselio u Bikam Plejs, njujorška adresa koja je simbolična za one „koji su uspeli“. Bio sam zatečen saznanjem koliko smo svi mi, stara grupa iz Piter Kupera, odjednom porasli. Volt, koji je bio blagajnik u banci u vreme kada smo zajedno šetali svoju decu u kolicima, sada je bio na putu da postane predsednik Siti banke. I pretpostavljam da mora biti da sam i ja, posle svega, izabrao pravu profesiju. Ja, koji sam se mučio kroz školu, uspeo sam da steknem Fi Beta Kapa ključ.
(Nastaviće se)