Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (79)
Ammonte 01 S

Sentimentalno putovanje iz rane mladosti: Kemal Monteno

Photo: Rudi Belinger

Kemal Monteno: Prirodan kao mlijeko

Dilema - fudbal ili muzika: Kemal MontenoPo sasvim ličnom priznanju, drug Kemal Monteno nikako nije trebalo da postane pevač. Umesto što smo ga poslednjih dvadesetak godina gledali i slušali kako svojim romantičnim pesmama lomi srca nevinih šiparica i zrelih, napaljenih gospođa u najopasnijem erotskom klimaksu – Kemo bi, da je bilo pravde, trebalo da bude fudbalska zvezda tipa Safeta Sušića. Za potencijalnu karijeru između dva gola, Monteno je imao sve uslove: budući da se nikad nije isticao visinom, onako kompaktan, sitan, bio je predodređen da se kao šilo zabija u protivničku odbranu. Fudbalski bogovi hteli su da se Kemal rodi „pet metara od stadiona Koševo", u bolnici „Jezero", a da stanuje baš na stadionu, kod svlačionica, jer mu je otac, inače Italijan, udružio fizički rad sa FK „Sarajevom". Muvao se oko Ferhatovića i Lovrića, tadašnjih sarajevskih fudbalskih zvezda, a u svlačionici je znao da zapeva posle još jedne pobede, zajedno sa ekonomatom, igračima i rukovodstvom. Iz pionirskog tima „Sarajeva", kao viđen talenat, brzo je prekomandovan u podmladak gde je u timu igrao sa Vahidinom Musemićem, Šljivom, Acom Ristićem. Montenu škola baš nije išla od ruke: kad je to video njegov trener Franjo Lovrić, perspektivnom desnom krilu preporučio je da ide u pevače. Uz pesmu, škola neće toliko da trpi!

Povređenu fudbalsku sujetu brzo je smirio prvi muzički uspeh. U školi se organizovalo pevačko takmičenje, a glavni konkurent Montenu bio je - Ranko Rihtman, koji je, na kraju, ispred Kemala osvojio prvo mesto. Ranko je, seća se Monteno, pevao tad popularnog „Malog Gonzalesa", dok je Kemal za sebe odabrao totalni sentiš: pesmu „Ciganska violina" iz filma „Majko, slušaj moju pesmu", koji je - da bi zapamtio melodiju - video bar deset puta. Iduće godine održavalo se takmičenje „Mladi pevaju proljeću": Monteno je zauzeo deveto mesto, iza perspektivnog Đorđa Novkovića koji je bio osmi. Novković je, već tad, uživao određeni muzički respekt, možda i zbog toga što je u Montenovoj školi predavao muzičko obrazovanje i spremno se odazivao na „druže profesore".

Debitant u Subotici

Zvezda muzičkog Sarajeva: Kornelije Kovač (prvi sleva), kao član grupe IndexiIpak, glavna muzička zvezda tadašnjeg Sarajeva bio je Kornelije Kovač. O njemu je brujalo na sve strane, pa je, logično, Monteno pomislio da to mora da je nekakav tip u penziji, iskusan, bez kose, i prilično zadrt. Kad je Kovača konačno upoznao na audiciji u Radio-Sarajevu, Kemal se zamalo nije onesvestio: drug Kornelije bio je samo pet godina stariji od njega, imao je bujnu kosu, i bio vrlo prijazan. Budući da je na idućem takmičenju „Mladi pevaju proljeću" pobedio, Montenu je Kornelije predložio da se pojavi na Subotičkom festivalu: Kovačev otac bio je direktor festivala „Omladina 66", tako da oko učešća nije bilo frke.

Mladom Montenu zapale su dve pesme: jedna je bila „Želim da znaš" kompozitora Pere Bahuna iz Novog Sada, a druga “Serenada” Lasla Španga. Kad je stigao u Suboticu, u kratkim pantalonama uputio se u dvoranu na probu. Čuvari, prirodno, nisu hteli da ga puste unutra. Već im je preko glave bilo dece koja umišljaju da su pevači! Na jedvite jade Monteno je ušao u dvoranu, na probi otpevao svoje, a Kornelijev otac, oduševljen mladim grlom iz Sarajeva samo je dobacio: „Da sam ja Krešo Oblak, ti bi meni pevao na ‘Opatiji’...”

Te godine na „Omladini '66" konkurencija nije bila naivna: u muzičku igru ubacili su se Vjekoslav Jut, Zlatko Golubović, Josipa Lisac. Monteno je bio iznenađenje. Svi su ga tapšali po ramenima, govorili mu kako ima najbolju pesmu (“,'Ajd, meni drago, jebi ga!”), ali kad je došlo stani-pani, Kemal se nije plasirao ni u finale!

Ipak, nije hteo da propusti finalno veće, mada je učinio sve da pokaže da mu do toga nije stalo. Opet je obukao kratke pantalone i iz protesta ostavio par dlaka na licu, što su ozbiljniji ljudi zvali bradom. Izgledao je nezainteresovano, a suze je ostavio u hotelu, gde je plakao kao kiša, jer nikako nije mogao da shvati kako da najbolja pesma ne bude u finalu! Dok je iz prikrajka gledao starije kolege, prišao mu je kompozitor Aca Korać i zapanjen upitao: „Što se ti mali nisi obukao? Kako ćeš da pevaš?". Ispostavilo se da je pesma Pere Bahuna dobila prvu nagradu stručnog žirija, a druga melodija “Serenada” nagradu “TV Novosti"!

- Dok sam u Subotici pjevao, slikaju me neki filmskom kamerom. Zaboravim na to, vratim se u Sarajevo, i jednog dana krenem u kino „Romanija". Kad u filmskom žurnalu - ja! Cijela pjesma! Jebo te bog, ja na platnu! Jooj, a mene stid, reći će raja doš'o da sebe gleda. Al' sam zato svaki dan lš'o u kino, sve dok su prikazivali taj žurnal!

Kredit za festivalsko odelo

Uspjeh za uspjehom: Kemal Monteno, s festivala na festivalKratkotrajna pevačka slava nije bila nikakva garancija za budućnost, pa se Kemal prihvatio mnogo konkretnijeg posla: sa svojim prijateljem Rešom Hadžovićem, pesnikom, čistio je tribine koševskog stadiona posle utakmice. Kako je u međuvremenu već dobio gitaru i naučio nekoliko akorda - od kojih su najkomplikovaniji bili E mol i C dur - Monteno je na stadionu, dok je udarnički mlatio metlom, raji pevao svoju prvu pesmu, komponovanu u čast subotičkog uspeha. Tekst nije imao, pa mu je Rešo predložio da se zove „Lidija", baš kao curica u koju je Kemo tad bio zaljubljen. Napravili su zajednički tekst i odlučili da „Lidiju" pošalju na iduću „Suboticu". Ali, kad je Esad Arnautalić čuo pesmu, ubedio je Montena da melodiju ostavi za „Šlager sezone" koji se baš te godine prvi put organizovao.

U to vreme, po propozicijama „Šlagera", pesme su se sedam dana ranije emitovale preko radija, kako bi publika, već unapred, mogla da ošacuje šta joj se sviđa kad dođe na finalno veče. Kuponi za glasanje izlazili su u sarajevskim „Večernjim novinama", a Kemal je sa svojom rajom silazio s Koševa i zauzimao mesto kraj kioska za štampu: kupcima „Večernjih novina" kuponi su oduzimani na šarm i molbu, i zatim, hitro ispunjeni za Kemala i njegovu „Lidiju", slati Festivalu. Naravno, Monteno se bez problema probio do finala i tamo ubedljivo - pobedio. Glavni konkurenti na „Šlageru" su mu bili Dragan Stojnić i „Indeksi", tad na vrhuncu uspona.

Davorina Popovića (u istoriji Sarajeva poznatijeg kao „Pimpeka" ili „Daču") Monteno je upoznao na nekoj partiji karata kod zajedničkog prijatelja. Već tad se govorilo da neki mali Kemal mnogo dobro peva, a Montenov prijatelj Nedžad, želeći da se u to uveri i Davorin Popović, pozvao je Montena da im uživo demonstrira šta zna i ume, dok su ovi, starija raja, igrali karte i izigravali žiri. Bio je to prvi susret docnije najboljih prijatelja.

Najbolji prijatelji: Kemal Monteno i Davorin Popović

Iduće, 1967. godine, Kemal je dobio poziv da učestvuje na „Opatiji". Biti na festivalu u to doba značilo je opštedruštveno priznanje: kriterijumi za učestvovanje bili su u rangu polaganja magistrata na fakultetu! Od uzbuđenja i straha Kemal nije mogao da spava. Mučilo ga je što je finale u subotu, a već u nedelju ujutru morao je da bude na Koševskom stadionu: čekalo ga je valjanje terena uoči utakmice, jer je to bio jedini način da se nešto zaradi. Para nije bilo. Otac je podigao kredit od 100.000 starih hiljada da sinu kupi odelo, da se Kemal ne bruka u društvu najvećih jugo-zvezda. Te godine „Opatija" je vrvela od muzičkih veličina: Monteno je svojim očima prvi put video Gabi Novak, Arsena Dedića, Vice Vukova. Dragana Stojnića znao je sa „Šlagera sezone", pa je, makar, imao jednog poznanika. U finalu, s pesmom Kornelija Kovača koja mu baš nije previše ležala, Monteno nije osvojio nikakvu nagradu, ali je zato ušao u krug povlašćenih: raji u Sarajevu mogao je da priča ko su i kakvi su ti ljudi koje slušaju preko radija i gledaju na televiziji. Čim se festival završio, Monteno nije otišao na tradicionalni bal: umesto na prijem, autobusom je krenuo u Rijeku i odatle uhvatio noćni voz za Sarajevo. Na stadionu „Koševo", u osam ujutru, u nedelju, čekao ga je - valjak!

- U Opatiji su mi starije kolege izgledale nedostižno! Veličine! Kad sam Arsena video na pozornici... jooj! K'o hipnotisan sam gled'o. Nisam smio ni prić'. Upoznao sam Vukova, Gabi, Nenu Ivošević, sve onako stidljivo, početnički.

Uoči odlaska na turneju po SSSR-u 1967. „Indeksi" su u sarajevskom “FIS-u" održali koncert koji je po Montena bio fatalan: tu je upoznao svoju buduću suprugu Branku. Zbog patriotskih obaveza prema narodu i državi, odlaska u vojsku, ljubav je morala da pričeka. U vojničkoj uniformi, u Jastrebarskom, Monteno je tek dobio inspiraciju. Kao pripadnik JNA napisao je „Jedne noći u decembru", „Sinoć nisi bila tu" (koju je Čolić pevao na „Šlageru sezone" 1972.), „Iz dnevnika jedne žene" (pevala Anica Zubović), „Laž", a u istim, sivomaslinastim uslovima nastala je i pesma „Ne plači majko" koju je tadašnji folk-heroj Meho Puzić 'ladno prodao u 300.000 primeraka!

Vojnički dani: Kemal Monteno u uniformi JNA

Pesme je pisao dok je bio požarni: tekstove je zapisivao na kutiji cigareta, a prve probe vršio je na amaterskom pesniku iz Sarajeva, koga je Monteno budio noću i čitao mu stihove. Bunovan, ali večito spreman za poetske predahe, ovaj je Kemu hrabrio da nastavi i izdrži. Na vratima kasarne u Jastrebarskom jednog se dana pojavio Đorđe Novković. Hteo je da vidi Montena, a Kemal je, ne oklevajući, predložio da sa „Pro artama" snimi singlicu s dve pesme: „Šta sam skrivio živote moj" i „Jedne noći u decembru".

Majstor i mušterije

Era Kemala Montena: Radio pjesme za sve najpopularnije pjevače- Zbrišem u Zagreb gde „Pro arte" snimaju: „Lola", „Čoko čoko čokolino", sve one njihove hitove. Na brzinu mi upišu harmonije, bez ikakvog aranžmana. Jeb'o ti aranžman: uvod je melodija! Snimimo mi to za petnaest minuta i, eto meni ploče. Ali, singl postane komercijalna tragedija: za tri mjeseca prodata dva komada. Jooj, a meni fine pjesme, baš mi zvučale... Izađem iz vojske i pozovu me na „Kup pjevača". Tamo gužva: Silvana Armenulić, Hašim Kučuk Hoki, sve zvijezde. Ja sam ti bio u ekipi zagrebačkog „Studija" i pjevao „Jedne noći u decembru". Na koncertima ovacije i nakon „Kupa pjevača" meni singlica ode u - 200.000 primeraka!

Era Kemala Montena mogla je da počne!

Mušterije su čekale pred njegovim vratima, znajući da Kemo iz svog zlatnog rudnika na svetlo dana vadi samo hit komade. Zdravko Čolić je to među prvima shvatio i otpevao „Sinoć nisi bila tu", „Gori vatra", „Zelena si rijeka bila", „Jedina" i „Prava stvar". Mahiru Palošu je napisao pesmu „Čekala je majka sina" kojom je ovaj, na takmičenju „Prvi aplauz", ubedljivo pobedio. Isti pevač doživeo je svoje zvezdane trenutke Montenovim hitom „Spavaj cvijete moj", baš kao što su svoje prve muzičke korake Kemalovim pesmama napravili Alma Ekmečić i Fadil Toskić. Ni „Indeksi" nisu mogli bez Kemala: za njih je napisao „Živjela Jugoslavija" i tekstove za pesme „Sve ove godine" i „Bacila si sve niz rijeku". Spisak se stalno širio: na red su dolazili Gabi Novak, Duško Lokin, Tereza, grupa „Ambasadori" („Zemljo moja").

Za samo par godina, Monteno je u rukama držao sav vredan jugoslovenski šlager. Njegove pesme nikad nisu bile žestoke zvučne slike - već teren za sentimentalna putovanja na kojima se sreću ljubav, suze, rastanci, malo intime i dosta prigušene strasti. Banalnost tema Monteno je uvek sputavao svojim neodoljivim šarmom, pa je izgledalo da mu nikakvu teškoću ne predstavljaju ni patetični tekstovi, ni nostalgična atmosfera. Čovek je, jednostavno, stalno bio nasmejan i elegantan, a takvim tipovima mora se verovati!

Prijatelji i saradnici: Miki Jevremović i Kemal Monteno

Monteno nikad nije prodavao mnogo ploča. Čak ih lično i nije previše snimio. I sam ne zna ima li sedam ili osam albuma, ali je siguran da su svi njegovi tiraži oko „pedesetice": kako sam kaže, u pitanju je „njegova raja", publika koja se stalno obnavlja, i koja ga iznova iznenađuje kad na koncertima, danas, njegove tekstove zna bolje od Montena. Sam priznaje da se ne oseća kao pevač - izuzetak je kad izađe na pozornicu i stane pred mikrofon. Čim siđe, opet je: Kemo.

- Nikad se nisam volio slikat'. Ne umem da pričam, dajem intervjue, nisam ti ja za to! Bolje da popijemo po jednu!

Svoj kompozitorski dar Monteno nije zadržao samo na šlagerima. Već godinama je specijalista za revolucionarne pesme! Proslava Dana mladosti u Beogradu nije se mogla zamisliti bez Montenovih socijalističkih vizija, u kojima su mu pomogli Davorin Popović koji je pevao „Titovo buduće doba" i neizbežni „Ambasadori" s pesmom „Zemljo moja".

Anegdote i uspomene: Arsen Dedić i Kemal Monteno

Kao čovek koji je još krajem šezdesetih obezbedio svoje mesto na estradi, Monteno ima sva ustavna prava da progovori neku reč o prijateljima koje je za tolike godine stekao:

- Kad sam bio u vojsci, kupim neke novine i tamo pročitam da Arsen Dedić kaže kako mu se sviđa ono što radi Kemal Monteno. Joooj, ja zamalo poleteo, krila dobio! Upoznamo se mi u Sarajevu, kad je Arsen išao po nekim modnim revijama da pjeva. U to sam vrijeme stanovao kod svlačionica FK „Sarajeva" na Koševu. Čujem ja da sa Arsenom u Dubrovnik treba da ide Hamdija Ćustović. Međutim, Ćusto zajebe stvar i ne dođe. Spavam ti ja, kad u kuću upadaju Arsen i neki menadžer Kemo. „'Ajd, diž' se" počeše oni da me izvlače iz kreveta, a ja bunovan, ništa ne znam. Otvoriše oni ormar, počeše da mi pakuju stvari, odijelo, i nekako mi objasniše da moram s njima u Dubrovnik, jer ih je Ćusto zajeb'o. Uđosmo mi u kombi, krenusmo, kad - eto ti Ćusto na sred ulice s koferom! Izbace oni mene iz auta, uđe Ćusto... i ja ostadoh zajeban. Kasnije smo Arsen i ja dosta pičili zajedno, išli na koncerte, družili se, postali veliki prijatelji. To je divan čovjek, veliki drug. Majstor!

- Negde 1971. bio sam na turneji sarajevskog „Svijeta", sa Josipom Lisac koja je u to doba bila boginja. U njenu čast napišem pjesmu „Sinoć nisi bio tu da mi malo snage daš" i već očekujem sigurnu pobedu na idućem „Šlageru". Vratim se ja u Sarajevo i tamo sretnem Milana Stupara koji mi kaže: „Daj tu pjesmu, bolan, ovom našem Čoli". A ja se Čolića setim kako mi je prije dve-tri godine dolazio na Radio da mi traži autogram! Kaže mi Stupar da je Čola na fakultetu, u učioni, da ću ga tamo nać'. Izvučem ga ja s časa, krenemo kući da probamo, a Čola zna samo da pjeva snažno, samo da pusti glas, samo da je neka frka. Nije mog'o skontat' da postoji lagana pjesma! Otpjeva on to nekako i na „Šlageru" osvoji treće mjesto: za njega veliki uspjeh, k'o prvo da je osvojio! Onda smo u početku išli zajedno na turneje, družili se, al' kad je krenula euforija više i nije bio u Sarajevu: viđali smo se retko, kad sam mu bio gost na koncertima...

Slovo o kolegama

- Čolića vidim kao jednu veliku budalu! Razgovaram o njemu s njegovim starima i opšti zaključak je da je Čolić lud čovjek! Budalaš! Za ovih petnaest godina - za koje je vrijeme bio prvi pjevač Jugoslavije on je trebao da ima bar pet vila, dva privatna aviona i desetak automobila. A on, danas, nema ništa! Kad god sam ga video, oko njega je bilo stotinu ljudi koji piju viski na njegov račun, gađaju se jajima po restoranu! Čolić je pravio večere za stotine ljudi, hoteli su živjeli od njega. Posle velikog koncerta u Beogradu gde su pale milijarde - ispada da je on, nakon svih tih večerinki i pijanki, dužan! U stvari, mnogo je dobar čovjek! Previše dobar čovjek! On je svoju karijeru pravio za raju, a ne za lovu! Svi su se obogatili na njemu!

Prigodna festivalska scenografija: Kemal Monteno

- Kad bi mene slušao, Čola bi morao, makar u muzici, da prati svoje godine. Ne može on da pjeva „lutam s klošarima, putujem vozovima" sa 37 godina. Čola mora da bude pjevač tipa Hulija Iglezijasa: lafčina, elegantan, smiren, dostojanstven. Mora da spusti loptu na zemlju i da karijeru počne od početka.

- Bregović je posebna priča. Sreo sam ga negde u Bugojnu, tek kad su počinjali. Priđe on meni, uhvati me za dugme i pita šta je ovo. „Dugme" kažem. „Kakve boje" pita on. „Bijele". „Eto", reče Bregović, „svi imaju makar po jedno bijelo dugme. A mi smo „Bijelo dugme"!" Izlete oni na pozornicu, a u sali haos. Ludnica. Bregovića pamtim iz Sarajeva, još iz onih dana kad sam pjevao “Quore Matto", kad nisam ni snimao. Brega ti je totalna kontra Čoliću: sve što je ovaj drugi izgubio, prvi je sačuvao. Uostalom, Brega je veliki. Ono što on radi nisu pjesme - to su pjesmetine! I aranžerski, i muzički, i tekstualno, k'o bombe!

U svojoj karijeri, kao i mnogi sa estrade, Monteno je imao priliku da iz blizine omiriše političare. Seća se da je u Bugojnu 1979. pevao Titu. Pevači su bili u jednoj prostoriji, predsednik i njegovi gosti u drugoj. Na poziv šefa protokola i Monteno je krenuo...

- Uđem unutra i vidim Tita kako sjedi. Oko njega, sva politička raja. I ja sjednem i otpjevam. Tito tad baš nije bio previše raspoložen, mučila ga je bolest. A od raje sam čuo da je bio divan i stalno raspoložen prema pjevačima... Tako ti ja pjevam onu talijansku „Bella ciao" kad kod druge strofe stanem: zaboravio tekst! Ja se ukočio, ne znam kako se zovem! Kad - Tito nastavi! Podsjeti on mene i ja krenuh, a one Titove bijele cukice skaču mi po kolenima. Uvijek kad se završi program, Tito bi nas zvao unutra, na piće. Taj osjećaj, da sam sa njim zajedno u sobi, meni je bio neopisiv. Vredelo je to doživjet'.

Nikakva nije tajna da je jedan od najboljih Keminih prijatelja bio - Hamdija Pozderac kome je „Agrokomerc" zagorčao sve ono što je dotad postigao. Šta Monteno kaže o čitavoj aferi?

U časovima odmora: Kemal Monteno, kahva i priča

- Ne mogu da vjerujem i ne vjerujem: niko me ne može ubijedit' da je Hamdija s tim imao nekakve veze! Možda je najeb'o jer je dobar čovjek koji je svakome vjerov'o. Hamdiju znam dugo. To je tako dobar čovjek da je to neviđeno. Malo je takvih. Bio je još takav pokojni Ante Sučić, a takav je i Uglješa Uzelac. To je moja raja... Jednom smo Dačo i ja išli kod Pozderca u vezi mog stana. „'Ajd, kaže on, prvo da popijemo jednu lozu pa da vidimo." Ispričam mu moju situaciju, a on se okrene i onim svojima kaže: „E, vidite. Ovakvih k'o što sam ja ima kol'ko hoćete u Jugoslaviji, a koliko ima Kemala Montena?"... To o „Agrokomercu" više ne mogu ni da slušam, ni da čitam. Još kad je Hamdija u pitanju, to ne mogu da progutam. Nit' ću ikad povjerovat!... Hamdija, Uglješa i pokojni Ante - to su političari koji su se voleli družit', koji su voleli sport, pjesmu, raju...

Mada je davno ispao iz fudbalske forme, sport je Montenu ljubav veća od - muzike. Ali, kako ni fudbal više nije ono što je nekad bio, ljubav se i ovde sve češće pretvara u gađenje. Srećom, tu su stari fudbalski vukovi, Kemalovi prijatelji, uz čije uspomene i sadašnjost izgleda ružičastija: Sead i Safet Sušić, Fikret Mujkić, tipovi koji su odavno ušli u sarajevske fudbalske legende, baš kao što je Kemo, u svom žanru, u olimpijskom gradu - neprevaziđen.

Princip uhodane romantike

Gledao sam Montena na koktel koncertu u „Holidej Inu", na nekakvoj priredbi prilikom Kongresa sekretarica Jugoslavije, ujesen 1987. Uglađene i ispolirane dame kojima je opisom radnog mesta striktno utvrđena ljubav prema rođenom šefu, za ovu priliku nabacile su najbolju garderobu, sala je mirisala na parfeme iz Pariza, a sveće su zamenjivale ili makar stvarale iluziju da je reč o intimnom, kućnom sastanku, po svim principima uhodane romantike. Kad se Kemo pojavio za mikrofonom i krenuo „Sarajevo, ljubavi moja", žene - ta njegova večna i verna publika - potpuno su se izgubile. U Montenovoj muzici, shvatio sam, postoji nekakav prigušeni erotski naboj koji osećaju i prihvataju njeni konzumenti, bez obzira na generacije. To je što je reč o šlageru, najmanje je bitno. Mnogo je važnije što Montenova muzika, i on sam, ne gube ništa nakon ovolikih godina, naprotiv. Otud Montenu pravo da kaže da se i danas ništa nije promenilo: ljudi ga vole baš kao na početku karijere, jer znaju da kod njega nema lažnjaka i nekakvog veštačkog „imidža". Sve je, bolan, prirodno. K'o mlijeko!

Žao mu je samo što za Dragana Stojnića i Olivera Dragojevića nikad ništa nije komponovao: mučio se, trudio, al' mu nije uspelo. Seća se da mu je sedamdesetih godina u Dom omladine Beograda dolazio izvesni mladi muzičar Bora Đorđević koji mu je tražio autogram, ponovo se vraća na Arsena Dedića za koga kaže da je “smešniji od Čkalje"...

- Doš'o u Zagreb Serđo Endrigo, legenda Italije, inače veliki prijatelj Arsena Dedića. Spava Endrigo u „Esplanadi", a uveče dođe kod Dedića. Ovaj, precizan i tačan, užasnut da ne gubi vreme i ne sedi besposlen, lepo navije vekericu na dvanaest noću. Kad sat počne da zvoni, Endrigo mora u hotel, fajront! Jedno veče kod Arsena upadnemo Rade Šerbedžija, Endrigo, njegova žena i ja. Zateknemo Gabicu, Arsena i Todora, Arsenovog brata. Padne pjesma, Endrigo uze gitaru - al' nijedne pjesme ne može da se sjeti! Ma, daj ovamo, kažem, i krenem svaku Endrigovu pjesmu.

Nemojte mi dugo sjedit: Uobičajena Arsenova opaska

Ovaj se iznenadio i ja mu kažem da sam kao klinac njegove ploče uzimao umjesto doručka, to mi je hrana bila. Te noći ostadosmo kasno, mimo Arsenovog običaja... Al' ovo je bila šega, kad smo Dačo i ja zaglavili kod Dedića. Dođemo mi u Zagreb, dogovorimo se sa Arsenom da budemo kod njega u sedam. „Nemojte mi dugo sjedit', imam ujutro mnogo posla" opet će nama Arsen i odredi nam da možemo bit' kod njega do devet sati. Krenemo mi s gemištom, Arsen sa nama i - onda gotovo. U devet, mi kažemo da odlazimo, a Dedić ni da čuje: “E, vala, nećete". Tu smo pili, slušali ploče, a u ponoć Dedić zove Endriga u hotel da dođe da nam se pridruži. I tako ti kod Arsena ostadosmo do jutra, uprkos vekerici...

Za sebe, Monteno priznaje da nije određeni tip pevača: može da peva u „Lisinskom" uz simfonijski orkestar, ume da se snađe samo s gitarom pred 80.000 ljudi (kao na Čolićevom koncertu u Beogradu), a ni pevanje u kafani nije mu strano. I svuda je, kaže Monteno, ista atmosfera.

I kad pogleda godine iza sebe, Kemo ima običaj da kaže:

- Nije bilo loše. Sve što sam hteo, ostvario sam, jer nikad mnogo nisam tražio!

Hadžijski, nema šta!

(Tekst objavljen u knjizi “Bolja prošlost” 1989. godine)

U IDUĆEM NASTAVKU: MIŠO KOVAČ - DALMATINSKI INDIVIDUALAC

* Ovaj tekst nastao je kao deo projekta „Bolja prošlost: Čuvanje srpske muzičke istorije“ koji sprovodi XXZ magazin, a finаnsirа Ministаrstvo kulture i informisаnjа Republike Srbije​

Oceni 5