Kesten
Sa velikim nepoverenjem gledam na svoja pesnička ostvarenja. Sa velikim nepoverenjem ta dela slušam. Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovek. Ubijen je onaj koji je dozvao u život poeziju, ugovoreni jezik koji treba da izražava ono što se ne da izraziti. Pravi pokretač, uzrok moga stvaranja bila je mržnja prema poeziji. Bunio sam se zbog toga što je preživela, što postoji i nakon „kraja sveta“. Ravnodušna. Božanstvena. Neprikosnovena u svojim zakonima, propisima, poetikama. Podozrivo gledam na ta ostvarenja. Sastavio sam ih iz preostataka reči koje su pretrajale, iz nezanimljivih slika, iz velikog smetlišta, iz velikog groblja
Najtužnije je otići
iz kuće u jesensko jutro
kad ne sluti ništa povratak skori
Kesten pred kućom što ga je
posadio naš otac raste u našim očima
majka je sitna
možeš je na rukama nositi
na polici stoje staklenke
u kojima su slastice
kao božice slatkih usana
sačuvale okus
vječne mladosti
vojnici u kutu ladice ostat će
do konca svijeta olovni
a svemogući Bog koji je miješao
gorčinu sa slašću
visi na zidu bespomoćan
i loše naslikan
Djetinjstvo je kao izlizani lik
na zlatnoj moneti koja zveči
Čisto.

Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.