Kiša
Kad se moj stariji brat
vratio iz rata
imao je na čelu srebrnu zvezdu
a pod zvezdom
ponor
to ga je odlomak šrapnele
pogodio kod Verdena
ili kod Grunvalda
(detalje nije pamtio)
stalno je govorio
na mnogim jezicima
ali najviše je voleo
jezik istorije
prosto do besvesti
dizao je iz zemlje poginule drugove
Rolanda Feliksjaka Hanibala
vikao
da je to poslednji krstaški pohod
da će uskoro pasti Kartagina
a potom je uz jecanje izjavljivao
kako ga Napulj ne voli
gledali smo
kako bledi
čula su ga napuštala
polako se pretvarao u spomenik
u muzičke školjke ušiju
ušla mu je kamena šuma
a koža lica
zakopčana mu je
na slepa i gluha
dva dugmeta očiju
ostao mu je samo
dodir
kakve je priče
pričao rukama
u desnoj je imao romanse
u levoj vojničke uspomene
pokupili su moga brata
i izvezli ga van grada
vraća se sada svake jeseni
mršav i tih
neće da izlazi iz kuće
kuca u prozor da iziđem
idemo ulicama
a on mi priča
neverovatne priče
dodirujući lice
slepim prstima plača
*S poljskog preveo Petar Vujičić