Identitet i pitanje moći
Fighh 03 S

Photo: hivpolicyspeakup

Klasa ne talasa

Ova dva sučeljena podatka mogu protumačiti na dva načina. Ako većina LGBTI osobe smatra "nenormalnima," dok, istovremeno, gotovo većina ne bi imala ništa protiv toga da "nenormalne" osobe dođu na odgovornu i važnu političku poziciju, što to govori?

Prvi zaključak bio bi da hrvatski građani žele da njihovom državom i njihovim sudbinama upravljaju nenormalni. To je, doduše, jasno i bez istraživanja, rezultati izbora govore za sebe. Inzistirati na tome da ih vode nenormalni, to doista može pasti na pamet samo čistokrvnim idiotima.

Ravnopravnost LGBTI osoba klasno je pitanje

Drugi zaključak mogao bi glasiti da hrvatski građani nisu idioti, barem ne ovaj put. Kako je to moguće? Znam, niti ja nisam mogao vjerovati. Osim da su hrvatski građani idioti, postoji i druga mogućnost. Većinski smatrati nekoga, ovaj put LGBTI osobe, nenormalnim, te istovremeno (gotovo) većinski reći da nečije lezbijstvo, pederluk, biseksulanost, transrodnost, transseksualnost i interseksualnost nisu bitni ako je ta osoba na poziciji moći, ukazuje na to da je ravnopravnost LGBTI osoba klasno pitanje.

Pozicija moći LGBTI osoba i percipirani ugled u društvu dominantnu homofobiju društva bi, kao rukom odneseno, pretvorilo u gotovo većinsku podršku LGBTI osobama. Najednom bi (gotovo) većini bilo prihvatljivo ono što je većini neprihvatljivo.

Ako bi nas zanimalo kako bi to funkcioniralo u praksi, ne bismo se iscrpili u potrazi za praktičnim primjerom. U nedalekoj, ali prijateljskoj, Srbiji već tri pune godine premijersku fotelju grije Ana Brnabić. Nažalost, Srbija nije u Europskoj uniji, pa nije uključena u nedavno istraživanje Eurobarometra. Ovako odoka, rekao bih da se mišljenje sprskih građana ne razlikuje pretjerano od hrvatskih.

Možda bi samo nešto veći dio njih LGBTI osobe smatrao nenormalnima, a možda nešto manji dio građana ne bi imao ništa protiv da LGBTI osoba bude izabrana na važnu političku poziciju. Nemamo, doduše, rezultate istraživanja, ali zato imamo rezultate izbora. Da, ipak, većina građana Srbije nema ništa protiv LGBTI osoba na važnim političkim pozicijama, dokazuje činjenica da je spomenuta premijerka prva javno deklarirana homoseksualna osoba u Vladi Republike Srbije.

Dok u Srbiji premijerka lezbijka donosi i održava anti-LGBTIQ* zakone, u Hrvatskoj se čude

Da bi stvar bila gora, ili bolja, građanima Srbije ne smeta niti da istospolni parovi imaju djecu. Naravno, ako je riječ o nekom viđenijem, uglednijem i moćnijem članu društva. Primjerice, govorim ovako iz glave, premijerki. Slučaj je htio da baš premijerka Srbije postane i prva premijerka koja je imala dijete s istospolnom partnericom dok je na dužnosti.

Služeći kao primjer drugima, iz premijerke se pretvorila u primjerku. Ili bi se pretvorila da nije baš ona, prva javno deklarirana homoseksualna osoba u Vladi i prva premijerka koja je s istospolnom partnericom dobila dijete za vrijeme svog premijerovanja, na čelu vlade koja, neobična li obrata, upravo istospolnim parovima onemogućuje ono što omogućuje sebi.

Dok u Srbiji premijerka lezbijka donosi i održava anti-LGBTIQ* zakone, u Hrvatskoj se LGBTIQ* aktivističke udruge čude što se nitko iz vladajućih struktura, struktura u kojoj ne postoji niti jedna javno deklarirana homoseksualna osoba, dakle, oni se čude što se nitko iz tih struktura nije javno zauzeo protiv nasilja prema LGBTIQ* osobama.

Čude se i odaju dojam, komentirajući rezultate Eurobarometrova ispitivanja, da je njihova glavna svrha postalo komentiranje stanja, a ne promjena stanja. Doista je čudno čuditi se da se vladajuće strukture ne zauzimaju protiv nasilja prema LGBTIQ* osobama, osim ako se ne želimo praviti naivni.

Je li zaista ostvareno što je trebalo biti ostvareno?

Ako institucije, da izokrenemo poznatu mantru, ne rade svoj posao, dužnost aktivističkih udruga jest natjerati ih ili ih uporno pokušavati natjerati da rade svoje posao. Njihov posao je natjerati vladajuće strukture da se zauzmu protiv nasilja prema LGBTIQ* osobama. Da, njihov posao je i čuditi se tome, pod pretpostavkom da se ne staje samo na čuđenju.

Čuditi se ne treba niti dojmovima da je,  pet godina od donošenja Zakona o životnom partnerstvu, aktivizam u Hrvatskoj praktički mrtav. Dojam je da se donošenjem tog zakona uklonila i posljednja prepreka koja je stajala na putu ravnopravnosti LGBTIQ* osoba, te da više nikakvih političkih ciljeva nema. Ako ih i ima, još uvijek su vezani isključivo uz ostvarivanje roditeljsko-obiteljskih prava.

Ili, prevedeno, pokušaj normaliziranja LGBTIQ* populacije, njihovo uguravanje u društveno postavljene okvire normalnosti. Potpuno legitiman cilj koji ima za omogućiti ostvarivanje određenih prava onima koji ta prava žele. Međutim, izgleda da su to ciljevi manjine LGBTIQ* populacije. S druge strane, Pride se pretvorio u šarenu povorku bez zuba, koja već godinama samo mljacka, a nikako da ugrize. Što bi isto, valjda, trebalo sugerirati da je ostvareno što je trebalo biti ostvareno i da se jednom godišnje možemo veselo okupljati, pjevati, plesati i slaviti slobodu.

Što je točno, ako je doista Zakon o životnom partnerstvu bio posljednji cilj koji treba ostvariti. Jesu li doista ostvarena prava LGBTIQ* populacije, dok još uvijek velika većina njih prestrašeno drhturi negdje duboko u ormaru?

Ako je udrugama ponestalo ideja...

Je li doista odgovornost samo na tim pojedincima koji čine većinu ili, osim osobnog kukavičluka, postoji još neki razlog zbog čega se ne odvažuju na tako nešto? Primjerice, nedostatak bilo kakvog povjerenja u vladine i nevladine organizacije da ih mogu zaštititi u slučaju obiteljskog nasilja, diskriminacije u školama, na fakultetima i radnim mjestima, pomoći im u slučaju gubitka prihoda ili financijske podrške roditelja?

Da nije ostalo puno toga za što se treba boriti pokazuje i znakovit primjer jedne od LGBTIQ* udruga koja je, reklamirajući se kao netko tko djeluje sukladno potrebama seksualnih i rodnih manjina, od sedam dana u tjedna, za korisnike otvorena tri dana, svaki dan po dva sata. Višom matematikom zaključujemo da je šest sati tjedno dovoljno da se zadovolji većina potreba LGBTIQ* populacije.

Ako je slučajno LGBTIQ* aktivističkim udrugama ponestalo ideja čime da se bave i za što da se bore, ako se i pokušavaju uvjeriti da je ostvarenje prava vrlo uskog broja onih koji pripadaju LGBTIQ* populaciji doista i pobjeda cijele populacije, sugeriram da malo podrobnije prouče rezultate koje su izbacili Eurobarometrovo istraživanje i izbori u Srbiji.

Vjerujem da su oba primjera zgodan dokaz da borba za LGBTIQ* prava podrazumijeva i borbu za ostala ljudska prava, kao i klasnu borbu, inače je sve to – goli kurac.

*Prenosimo s prijateljskog portala Crol

Oceni 5