Kleo si se da nećeš biti narikača
Pesma o kraju sveta
Na dan kraja sveta
Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
Ribar blistavu mrežu popravlja,
U moru skaču veseli delfini,
Vrapci čavrljaju u detelini
I zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.
Na dan kraja sveta
Poljem idu žene sa suncobranima,
Na rubu travnjaka pijanac spava,
Na ulici viče prodavač variva,
I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
U vazduhu traju zvuči violine
I noć se zvezdana otvara.
A oni što čekali su munje i gromove
Razočarani su.
A oni što čekali su arhanđelske trube i horove
Ne veru ju da to već počinje.
Dok sunce i mesec na nebu stoje,
Dok bumbari posećuju ruže svoje,
Dok se rađaju rumena deca,
Niko ne zna da to već počinje.
Samo sedi starac što bio bi prorok,
Ali nije prorok jer brižljivo mora raditi,
Paradajz privezujući govori:
Drugog kraja sveta neće biti,
Drugog kraja sveta neće biti.
U Varšavi
Šta radiš na ruševinama katedrale
Svetog Jovana, pesniče,
U ovaj topli prolećni dan?
Šta misliš tu gde vetar
Duvajući od Visle raznosi
Crvenu prašinu razvalina?
Kleo si se da nikad nećeš biti
Pogrebna narikača,
Kleo si se da nikad nećeš dirati
Velike rane svoga naroda,
Da ih ne bi pretvarao u svetinju,
Prokletu svetinju što progoni
Potomke u kasnijim vekovima.
Ali ovaj plač Antigone
Što traži svoga brata,
Taj krik je zaista nemoguće
Izdržati. A srce je
Kamen u kome je kao insekt
Zatvorena mračna ljubav
Prema najnesrećnijoj zemlji.
Nisam hteo da volim tako,
Nije to bila moja namera.
Nisam hteo da saosećam tako,
Nije to bila moja namera.
Moje pero je lakše
Od pera kolibrija. Ovaj teret
Za mene je zaista pretežak.
Kako da živim u zemlji
Gde se noga spotiče o nesahranjene
Kosti mojih najbližih.
Čujem glasove, vidim osmehe. Ne mogu
Ništa da pišem, jer petoro ruku
Hvataju mi se za pero
I teraj u me da pišem njihovu povest,
Povest njihovog života i smrti.
Zar sam za to stvoren
Da postanem pogrebna narikača?
Ja hoću da pevam o svečanostima,
O radosnim gajevima u koje me je
Uvodio Šekspir. Ostavite
Pesnicima trenutke radosti,
Jer će propasti vaš svet.
Ludost je ići po svetu
Bez osmeha i vama, mrtvi,
Svima što bi morali biti
Na svadbi dela i pesme,
Na svadbi tela i misli
Ponavljati dve stare reči
Što izbegle su smrt:
Istina i pravednost.
Pred kraj dvadesetog veka
Pred kraj dvadesetog veka, rođen na njegovom
početku,
posle napisanih knjiga, loših ili dobrih, ali radnih,
posle osvajanja, gubljenja i ponovnog sticanja,
Evo me ovde s nadom da se može počinjati nanovo
i sopstveni život izlečiti misleći snažno o stvarima
upoznatim,
tako snažno da mesta i ljude neće oduzeti vreme
i da će sve trajati istinskije nego što je bilo.
Ne shvatajući otkuda godine zanosa i istovremeno
muke,
primajući svoju sudbinu i moleći za drugu,
nisam povlađivao sebi, stiskao sam usta.
Ponosan na jednu samo, meni poznatu vrlinu:
šibanje sebe mnogoručnom disciplinom.
Stalno počinjem iznova, pošto, što unesem u priču
pokazuje se kao fikcija, za druge, ne za mene,
čitljiva,
i opliće me, i zaklanja me,
i iz žudnje za istinom bivam nepošten.
Tada mislim na pravila visokog stila
i na ljude kojima nikad nisu bila potrebna.
Kao i o tom kako me čitavog života omanjuje nada.
*Preveo Petar Vujičić