Jadnici u Federalnoj vladi
Kalimero

Photo: Samir Šestan

Klonirani Kalimero na steroidima

Jadnu Federalnu vladu i njene ministre niko ne razumije. Ne razumiju ih sudovi koji im sude za korupciju. Ne razumiju ih ekonomski stručnjaci, koji njihove mjere smatraju promašenim. Ne razumije ih javnost koja ne shvata da oni nisu glupi i nesposobni i da ljudi ne umiru zbog njihovog zajebavanja, nego da i nenabavkom vakcina i izostankom suvislih mjera u svakom segmentu društvenog života, oni, zapravo rade na “čeličenju” ovdašnjeg stanovništva, kako bi ga ili pripremili za još gora vremena (a pod ovakvom vlašću bolja svakako ne mogu biti) ili pravovremeno uputili prema granici i one što se još dvoume.

A ispostavilo se, eto, da ih ne razumiju ni revizori.

PROTEST FEDERALNIH “MALINARA”

Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH posljednjeg je dana maja objavio izvještaje o provedenoj reviziji Federalne vlasti, uključujući 4 od 16 ministarstava Vlade FBiH, u kojim su problematizarani kriteriji po kojim su ta ministarstva dijelila novac odabranim firmama, za navodno spašavanje radnih mjesta u pandemiji Covid-19.

Podaci iz izvještaja polako su počeli da pune medijski prostor, pretvorivši se, u konačnici, u lavinu kritika i zgražavanja. Čiji bi logični rezultat, da je ovo iole normalna zemlja i da ovo nije već milioniti razlog za ostavku kompletne Vlade, bilo njeno ekspresno brisanje sa političke scene i potpuno premještanje na stranice Crne hronike, u izvještaje sa suđenja za zloupotrebu sredstava, korupciju i sve do čega se dođe daljnim “kopanjem” istražnih organa. A onda u zaborav (iz koga bi isplivavali jedino kao statisti pri posjetama stranih delegacija, tokom kontrole kvaliteta ovdašnjih zatvorskih kapaciteta).

Zanimljivo je da je kritiku zamijenio gnjev onog trenutka kada je bahata i bezobrazna politika, navikla da joj sve prolazi - pa i uzgoj malina uz pomoć respiratora, održavanje izbora koji nikog ni na šta ne obavezuju, vakcinisanje ministra zdravstva koji nije obezbijedio vakcine za vakcinisanje građana… - odlučila da sve porekne i, sa gardom pravednika i svetaca, u redu Majke Terezije, Mahatme Gandija i malog Kalimera, Federalne revizore optuže da su nesposobni, nekompetentni i da ne poštuju međunarodne standarde svoje profesije.

A kad to kaže neko ko je sposoban, kompetentan i ispunjava sve međunarodne standarde (uključujući i one antikorupcione), kao što je to Federalna Vlada, onda ili umreš od smijeha, ne dočekavši da te Bato i Seka priključe na Malina-respirator ili se stvarno zabrineš. U smislu: “Jel me ovo snima skrivena kamera?” Jer se to jedino kao neumjesna šala može shvatiti.

SA DALJINSKIM U JEDNOJ I KOKTELOM U DRUGOJ RUCI

Ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić bio je posebno šaljiv, pa je ustvrdio da je “cilj Ureda za reviziju bio da osramoti jednu od najuspješnijih vlada Federacije, od kada postoji ovaj organ izvršne vlasti”.

Mislim… kao prvo, naprosto je nemoguće - čak i kad bi sebi, neko kreativan, to uzeo u zadatak - više osramotiti ovu vladu nego što je ona sama sebe već osramotila.

A ono o “jednoj od najuspješnijih vlada”… najbolje da ne komentarišemo (jer ne bi moglo proći bez dovođenja u blizak kontekst Vlade i Svega Po Spisku, a šta je Spisak kriv što Ministar nije naučio da nije majka Muju karala što je kockao, nego što se vadio. A i kako se vadit iz tako duboke septičke jame? Bolje nastavit… sa onim što ovdašnje vlasti najbolje znaju.).

Čovjek pomisli – šta bi mi da nam Vlada nije ovako uspješna??? Garant bi bili jedna od zemalja sa najvećom stopom smrtnosti u Pandemiji? I jedna od najkorumpiranijih država u Evropi? Ili bi i tri godine nakon izbora imali predsjednika i Vladu u “tehničkom mandatu”? A premijer i ministrica finansija bi na sjednice dolazili sa suđenja? Stvarno imamo sreće.

I tako… Vraćamo se na razlog zbog koga je svako ozbiljno bavljanje satirom u ovoj zemlji besmisleno (i zbog koga nekadašnji urednik rahmetli Polikite, na sve pozive za njenim uskrsavanjem, odgovara odmahivanjem rukom ili podsjećanjem na logo ovog satiričnog časopisa). Mi satiru, naime, živimo. Pa je kreiranje medijskih satiričnih sadržaja naprosto besmisleno i unaprijed izgubljeno takmičenje sa stvarnošću.

Pošto se politički establišment zajebava sa nama i kreira provizorij za crnu komediju i satiru, u kojim su oni kompletni autori – i scenaristi i režiseri i glumci i kreatori scenografije i muka pred vrisak kao muzičke pozadine – nama, osim uloge statista u njihovim komadima, preostaje da pokušamo vratiti ozbiljnost na društvenu i političku scenu. Komentarima, sudskim tužbama, protestima, molotovljevim koktelima,… stvar je ličnog izbora i sklonosti. A možda i godina (ko zna).

OMAŽ MAGNUSU & BUNKERU

No, hajde da budemo malo neozbiljni (Jer, šta je ozbiljno, argumentovano odgovaranje na neozbiljne izjave političara, nego neozbiljnost. Da smo ozbiljni bili bi smo na ulici).

Optuživanje revizora da prekoračuju svoje ovlasti i da se bave nečim što nije u njihovoj nadležnost (jer umjesto da samo konstatuju da li vlada provodi svoje uredbe, oni propituju smisao i efekte tih uredbi i spičkanog javnog novca), prije svega je glupo. Jer, zapravo, u suštini, optužuješ nekog da je previše revnostan i da u pandemijskoj krizi – u kojoj se vlada već pokazala kao epicentar mega korupcije i zloupotreba ovlasti – vodi računa o interesima građana i pravilnom utrošku javnih sredstava i upozorava na sporne transakcije sa mogućom koruptivnom pozadinom. Što čak i da nije u opisu radnih obaveza revizora (a jeste), je njihova obaveza kao građana ove zemlje.

Ali, osim toga što je glupo, je i netačno – jer, INTOSAI u svojim pandemijskim smjernicama upravo podstiče revizore da “pronađu nove odgovore na izazove pred sobom”, uvedu “nove standarde” i “doprinesu sprječavanju nemoralnog profitiranja na krizi”.

“Novac potrošen na spašavanje ekonomije i podršku pogođenim građanima mora doći do onih kojima je stvarno potreban. VRI moraju(!!! – op.sš) osigurati - u okviru svojih mandata - da milijarde koje se sada izdvajaju za rješavanje krize služe svojoj svrsi i da se njima upravlja što je moguće bolje.”, upozorili su iz Međunarodne organizacije vrhovnih revizorskih institucija odmah na početku pandemije, prije više od godinu dana. Misleći upravo na naše vlade i njima slične poštovace lika i djela Ezekijela Bluffa, poznatijeg kao Superhik. Da, da, onog koji krade od siromašnih da bi dao bogatima.

MA, SVE JE PO ZAKONU”, REČE HASO HUSI

Ministarsko fokusiranje na konkretnu uredbu i tvrdnju da je oni nisu prekršili dijeleći novac onima kojima su ga podijelili (iako to revizori ni ne tvrde, nego dovode u pitanje kriterije dijelenja novca i izbor primalaca – što je ono što boli sve umješane, a njih je dosta, pošto “prozvani” ministri dolaze iz tri stranke, pa su pritisci na Ured za reviziju ozbiljni i nastavak karijere generalnog revizora Nekića upitan), podsjeća na čuvenu izjavu bivšeg premijera Federalne vlade Nedžada Brankovića. Koji je, svojevremeno, na više puta ponovljeno novinarsko pitanje kako je kupio stan i kojim parama, odgovarao, prvo sa “Ne znam” (šta je jedan stančić od 130 kvadrata, zaboravi se to), a onda sa: “Po zakonu”. Što je, u nastavku, postala javna odrednica za sve sumnjive transakcije bh. političara, odnosno način funkcionisanja ovdašnjih vladajućih “stranaka” i njihovih kumova. Sve je u ovoj zemlji “po zakonu”. A ako ima neko da u to sumnja, u to će ga uvjeriti “nezavisna” tužilaštva i isti takvi sudovi.

U čitavom ovom slučaju, u kome je “sve po zakonu” (uključujući i dodjelu 370 hiljada KM pomoći firmi sa jednim zaposlenim ili dijelenje pomoći namjenjene spašavanju radnih mjesta firmama koje su prethodo otpustile stotine radnika ili čak firmama koje su prestale raditi) indikativno je da ministri i Vlada, zapravo, nisu reagovali na revizorske izvještaje. Nego na medijske napise u kojim su korišteni podaci iz njih.

Ispostavilo se, naime, da umjesto ministara i Vlade, za koje bi bilo logično da pročitaju šta Ured za reviziju misli o njihovom radu (što, uostalom, spada u njihove obaveze) i ispoštuju preporuke u cilju otklanjanja uočenih slabosti i nezakonitosti (jer je to, zapravo, smisao revizije), revizorske izvještaje, u ime i za potrebe javnosti da zna kakva joj je vlast, čitaju novinari.

Pa je rakcija koju smo vidjeli ovih dana, zapravo, manifestacija straha političara od medija i javnosti a ne od institucija sistema. Njih ne brine mišljenje ureda za reviziju. Eventualno osjećaju nelagodu i žaljenje što je, nekim spletom okolnosti, ova institucija zadžala svoju nezavisnost, umjesto da bude usisana u klijentilistički, koruptivni lanac pod nadzorom vladajućih stranaka i pretvorena u još jednog od kontrolisanih garanata njihovog neometanog “rada po zakonu”.

Uostalom i trenutno suđenju Premijeru i njegovoj ministrici finansija se uklapa u ovu sliku – do suda su došli zahvaljući otkriću novinara a ne policije, antikorupcijskih agencija i tužilaštava. A pitanje je da li bi, i pored novinarskih otkrića, došlo do ovakvog epiloga, da je koalicioni blok monolitan a ne u unutrašnjem sukobu, u kome se koriste sva raspoloživa sredstva i “spavači” po različitim institucijama. No, to je za neku drugu priču.

I’M NOT JESUS. I WILL NOT FORGIVE”

Aktuelni skandal, kao nusproizvod, ponudio je objašnjenje zašto revizija u BiH ne uspjeva da ostvari svoju društvenu ulogu i u značajnijoj mjeri utiče na poboljšanje rada institucija i, posljedično, kvaliteta života građana.

Vlast, naime, jedan od najznačajnijih kontrolnih mehanizama društva, gotovo u potpunosti ignoriše. Tretirajući ga kao od “međunarodne zajednice” nametnutu im instituciju, koja joj samo smeta da radi šta hoće.

Ne shvatajući da se hvale onim čega bi se pametan stidio, ministri su, na prve prozivke i pitanja novinara odgovarali da nisu čitali revizorski izvještaj i de se radi o prednacrtu, na koji će oni reagovati i da će to revizori morati ispraviti. Čime su (s obzirom da su izvještaji, u finalnom obliku, već poslati revidiranim institucijama i Parlamentu i objavljeni na web stranici Ureda za reviziju i da, pritom, sadrže reagovanje revidiranih institucija – uključujući i ministarstva čiji ministri o njima nemaju pojma), pokazali da ne čitaju revizorske izvještaje (nego da se njihovim poslom, u ministarstvima, bavi neko drugi umjesto njih), a i da nemaju pojma o procedurama u vezi s revizorskim izvještajima.

A neznanje i ignorisanje dovodi do niske realizacije preporuka koje revizori daju nakon provedenih revizija, u cilju otklanjanja uočenih nedostataka i nezakonitosti, što su kao problem detektovali i strani stručnjaci i domaće nevladine organizacije.

Ali, ni jedni ni drugi ili ne shvataju suštinu problema ili ne žele stvari nazvati pravim imenom. Pa sa predstavnicima vlasti razgovaraju u duhu kršćanske maksime “Oprosti im, ne znaju šta rade” i pokušavaju na njih djelovati prosvjetiteljski, odnosno argumentovano im objasniti šta bi trebali da urade da bi došlo do poboljšanja sistema. No, radi se o startnoj grešci.

Naši političari savršeno dobro znaju šta rade i savršeno znaju da bi ispunjavanje revizorskih preporuka dovelo do poboljšanja rada institucija. No, to je isto kao kad im iz Evropske unije objašnjavaju prednosti pravne države i uvođenja antikoruptivnih mehanizama. Pa, zaboga, možemo o našim političarima misliti šta god želimo, ali da su tako glupi da odrežu granu na kojoj sjede – nisu. Mogu je, ako su prisiljeni, zarezati pred kamerama i, u nastavku, glumiti da se oznojiše režući (“ne znate vi kako je to teško”), kad god neka strana delegacija dođe u obilazak, ali je odrezati (sami) – neće. Nikad!

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIJA

Čitava ova predstava za javnost svojevrsna je dimna zavjesa. Koja, zapravo, boga pitaj šta ustvari pokušava sakriti, kad je reakcija ovako burna i nesrazmjerna svom povodu. U svakom slučaju, ako sa podjelom para ima (a uvijek je do para i ličnih interesa kad na našim političarima osjetite da im je do nečega stalo i da reaguju emotivno – kao da su potomci Baje Patka iz Politikinog zabavnika), sa revizorskim izvještajima i ocjenama nema puno veze.

Da ima ne bi se na sjednicama Vlade, press konferencijama i emotivnim izjavama “povrijeđenih" ministara govorilo o samo jednom malom segment izvještaja koji – pazite sad – uopšte nije uticao na revizorsku ocjenu (ta primjedba je navedena u okviru tzv. “skretanja pažnje”, kao problem koji treba otkloniti prije nego metastazira). Niti bi razmatrali i zauzimali stav (samo) oko ovoga a ne oko nedostataka i kršenja zakona na koja im je ukazano i koje su razlog što tri(!) četvrtine(!) ministarstava nema pozitivne ocjene za usklađenost svog poslovanja sa zakonima i drugim propisima.

Interesantno je i kako su ostala ministarstva, sa ozbiljnim revizorskim primjedbama, ostala u pozadini, iza isturene “emotivne” četvorke. Uključujući i ministarstvo finansija, u čijem izvještaju je, recimo, navedeno “Obavljenom revizijom konstatirali smo da Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica nije realiziran sukladno planiranim sredstvima. Za implementaciju Zakona osigurana su sredstva u iznosu od 488.207.999 KM, a realizirano je tek 18,63% (90.934.169 KM), i to samo za subvencioniranje doprinosa za obvezna osiguranja.” Što je skandal samo po sebi. Ali, kako mediji na to nisu reagovali, i ministrica je odlučila da je najpametnije da ni ona ne reaguje i da ostane, ćuteći, u pozadini.

Revizori su ministarstvima, između ostalog, preporučili i da pokrenu aktivnosti na utvrđivanju efekata programa i projekata finansiranih iz sredstava tekućih transfera (Mislim… neko to treba da ti preporuči? Šta je sljedeće? Preporuka da naučiš sva slova i tablicu množenja?). Što nas vraća na svojevremeno odbijanje Vlade, tada već opterećene koruptivnim skandalom, da Uredu za reviziju dostavi podatke o svom i ponašanju institucija pod svojom kontrolom, za provođenje revizije učinka o efikasnosti odgovora institucija na pandemiju Covida 19. Vlada je to odbijanje obrazložila tragikomičnim argumentom da još nije vrijeme za takve analize i revizije i da ona nema te podatke i da bi joj trebalo previše vremena da ih skupi. Što je implicitno sugerisalo da Vlada svoje mjere u pandemiji ne donosi, kao što bi svako normalan radio, na osnovu konkretnih pokazatelja i statističkih podataka na dnevnoj bazi, koje joj omogućavaju pravovremenu i kvalitetnu korekciju mjera i upravljanje krizom, nego… “nako”! Što znači da građani ove zemlje, uz sav užas koji proživljavaju, imaju više sreće nego što im vlada ima pameti.

Pritom, posebno je zanimljivo da je Vlada odbila dostavljanje podataka Uredu za reviziju, upravo u trenutku kada je Parlament od nje usvojenim zaključkom zahtjevao da sankcioniše institucije koje odbijaju saradnju sa Uredom za reviziju i onemogućavaju mu da obavlja svoj posao, nazvavši to ponašanje – rušenjem pravnog sistema i poretka, nepoštovanjem procedura i zakonskih propisa i privatizacijom institucija.

OPTIMIZAM ZA KRAJ

Radi se, bez sumnje o skandalu. Jednom u beskonačnom nizu, sa proizvodne trake ovdašnje vlasti, koja nikad ne staje. Ali ne samo skandalu vezanom za podatke koji se vrte i prezentiraju kao predmet spora. Nego o skandaloznom ponašanju vlade i njenih ministara prema instituciji revizije i svojevrsnom ataku na njenu nezavisnost, koju međunarodna organizacija vrhovnih revizorskih institucija ističe kao neophodan preduslov da bi posao revizora uopšte imao smisla (Na šta “naši” spremno odgovaraju: “Ali, to da nešto ima smisla, nama uopšte nema smisla!”).

Skandal je to na tragu svojevremenog obračuna Vlade RS i Milorada Dodika (tada u ulozi Predsjednika RS) sa Glavnim revizorom Republike Srpske, kada su, zbog revizorskih nalaza koji se nisu svidjeli vladajućoj stranci (a opet se radilo o parama, naravno – odnosno, o dovođenju u pitanje suicidalnog stepena zaduživanja građana ovog entiteta, od strane vlasti koja jedino zaduživati se i krčmiti budžetski novac zna), pod najgrubljim i sveobuhvatnim političkim pritiskom Glavni revizor i njegov zamjenik bili prinuđeni podnijeti ostavke.

U Federaciji je, zbog trenutne konstalacije snaga i šizofrene situacije da vladajuća koalicija istovremeno i postoji i ne postoji (što bi Prvi Predsjednik i redovni saradnik “Polikite” rekao: “Jedno mislim do podne, a sasvim drugo od podne”), ali i stepena pluralizma na javnoj sceni koji onemogućava imitiranje autokratskih tendencija u drugom entitetu (Mada postoji čitava gomila zainteresovanih, kojim voda ide na usta i koji gledajući Voždovo lupanje rukom od sto i sveopšto mahnitanje, raširenih očiju, ponavljaju “I tata bi sine. I tata bi sine.”), odnosno zbog nepostojanja snage koja može vršiti takve pritiske, takva mogućnost - prisiljavanja nekog, prijetnjama, na ostavku - isključena.

No, nema nikakve sumnje da će vladajuće stranke ovo zapamtiti i (kao SNSD svojevremeno sa RAK-om) uspostavljanje kontrole nad Uredom, u narednom ciklusu izbora njegovog generalnog revizora, staviti u svoje prioritete (i Ured možda poniziti i zgaziti na način na koji je to urađeno sa pomenutom Regulatornom agencijom za komunikacije, kojoj je za direktora, koalicionim dogovorom i ismijavanjem zakona, postavljena osoba koja je u prethodnom periodu više puta kažnjavana od te institucije, zbog kršenja profesionalnih standarda, govora mržnje i režimske propagande).

Što bi rekao nepoznati aforističar: “Ja sam optimista. Uvijek može biti gore.”

Ali, srećom, ima još uvijek i pesimista.

Oceni 5