Knedla u grlu profesora Pankovića

Poslije nepune dvije godine patnje i straha na Golom otoku, student književnosti i našeg jezika Dušan Panković namjerava da nastavi studije. Dolazi krajem ljeta 1951. godine u Beograd da obnovi upis na fakultet uvjeren da neće biti problema. Ali, mora napisati molbu za ponovni prijem u Savez studenata. U molbi treba navesti koliko su i kako ''vaspitne mjere'' uticale da ponovo postane koristan član društva.  Mladi čovjek se lomi, sav se trese – reći istinu ili slagati?  Ipak, slagati!? Mora! I napiše Dušan Panković da se sa njim i ostalim zatvorenicima na Golom otoku postupalo sasvim ispravno, tačnije ''strogo, ali humano''! U sebi se stidi očigledne laži, ali želja da nastavi studije bila je jača od istine.

Ovu bolnu traumu koja se nadovezuje na sve strahote sa Golog otoka i još jedan užasan trenutak u životu, Dušan Panković je opisao u knjizi svojih sjećanja naslovljenoj ''Lirski memoari', štampanoj krajem dvadesetog vijeka. Ali, postavlja i pitanje: zašto da se stidi laži koju je napisao u strahu da ponovo ne ode na Goli otok. ''Ulagajuću molbu morao sam  napisati i sebe posramiti. Život je drhtao u meni. Strah me je unakazio. Ovde nije samo kao kod Njegoša, strah životu ukaljao obraz, meni je izgužvao egzistenciju  i sve vidike zamaglio. Strah je najjača droga'.

Studije je završio u rekordnom roku i mladi profesor Dušan Panković dolazi u svoje rodne Sase, u Sremu, pa će zatim u Inđiju na posao. Jer, država vapije za mladim, školovanim ljudima. Konačno ću početi da zarađujem svoj hleb, razmišljao je Panković.  Nije mogao ni pretpostaviti da će već na prvom koraku, na putu u samostalnost, biti prepoznat kao robijaš sa Golog otoka, i čuti ovo: ''Moraš znati da ovde za tebe nema stana''. Nije pomoglo ni to da je kao omladinac učestvovao na izgradnji pruga Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo i da se utvrdilo da je bio lažno optužen, uhapšen i sa lisicama na rukama proveden kroz Inđiju na putu za Goli otok.

Profesor je saznao da tamo, daleko, u Doboju u Gimnaziji, traže nastavnika  književnosti i jezika , spakovao stvari i rekao ocu da ide ''trubuhom za kruhom'' i napušta svoj rodni i pitomi Srem. Otac se uplašio i upitao ga zar baš mora ići tamo ''gde su divljina, brežine, mrak i sirotinja, a reka prljava i lena…''.  Stigao je u ''bosansku kasabu sa tvrđavom iz srednjeg veka na jednom ćuviku i nešto varoši oko i ispod nje''. Ipak, kasaba se nalazila na glavnoj željezničkoj pruzi  kroz Bosnu i za dva-tri sata moglo se doći u Inđiju. Jesen je bila puna oblaka i kiše, stigla je i oštra zima. Ali, dolazi proljeće i nosi svu ljepotu Bosne i ovog kraja. Raskošno zelenilo grada, posebno u Parku narodnih heroja, kao da je davalo novu snagu mladom profesoru. A đaci su ga obožavali, pažljivo slušali svaku njegovu riječ… Pozvao ga je i urednik lista ''Glas komuna'' Rajko Skvarica da u slobodnom vremenu radi kao lektor i otkrio da je to profesor velikog znanja, esteta i poeta. Upoznali smo se u Redakciji i satima  razgovarali o pisanju, književnosti, novinarstvu…Varoš ga je prihvatila kao svog najdražeg. Na tribini Radničkog univerziteta  pripremio je i održao predavanje o književnim djelima Isaka Samokovije i Hasana Kikića, bosanskohercegovačkih pisaca koji su tada imali značajno mjesto u književnosti. 

I rađa se ideja da obogati kulturni život provincije u pozadini. Sa svojim đacima želi da priredi muzički komad s pjevanjem, smislio je temu, napisao libreto… Muziku je komponovao i napisao daroviti vojni muzičar Esad Kreso, nastavnik muzičkog obrazovanja u Gimnaziji, potonji urednik muzičkog programa na Radio Doboju. Profesor se upustio  u pravu avanturu: organizovati operetu u provinciji s vlastitim snagama, gimnazijalcima! To se tada nisu usuđivali ni veći gradovi u Jugoslaviji. Solisti i glumci u mjuziklu ''Raspjevana mladost'' Dušana Pankovića bili su njegovi đaci koje su pratili  školski hor i vojni orekestar. Opereta je prikazivala učenike i profesore u raznim prilikama…

Slikar i pisac Ibro Mulaomerović igrao je tada glavnu ulogu u ovom mjuziklu. Bio je strogi profesor koji se uz veselu mladost svojih đaka vraća u mlade dane. - Dušan Panković je bio moj najdraži profesor koji mi je otkrio svijet književnosti , ''kriv'' je što sam stekao svakodnevnu naviku čitanja. Svako njegovo predavanje bilo je istinski esej , on je od svojih časova pravio intelektualni događaj… - rekao je svojevremeno Mulaomerović.

Profesor, novinar i pisac Miloš Aprilski često je govorio svojim učenicima i kolegama  da je mu Dušan Panković usadio ljubav prema pisanju i književnosti. – Za mene je bio u rangu mog profesora Raška Dimitrijevića sa Beogradskog univerziteta.  Na Pankovićeve časove u Gimanziji  dolazili su i đaci  iz ekonomske, tehničke, trgovačke i drugih škola u Doboju. Sve do pojave romana ''Lirski memoari'' mi, njegovi učenici, nismo ni znali da je profesor prošao golgotu na Golom otoku. Niko nije mogao da primijeti proživljenu patnju i strah u duši profesora koga smo voljeli i obožavali.

Pravnica Zemka  Mulalić sjeća se posljednjeg časa u Gimnaziji. – Imala sam u završnom razredu sve petice, jedino četvorku iz pismenih radova kod profesora Pankovića zbog toga što nisam dobro razlikovala slova č i ć. Izveo me pred tablu i diktirao mi riječi u kojima su bili č i ć. Cijelom razredu je to bilo zabavno, profesor je sjedio u zadnjoj klupi i kao nezainteresovano pratio moj pogled prema školskim drugovima koji su mi pomagali da pravilno napišem riječi. Iako nisam imala sve tačne odgovore, ipak sam dobila  peticu, a Dušan Panković je  profesor koga sam obožavala i kome se i danas divim.

U opereti su čula i ruska pjesma ''Rjabinjuška'' u to vrijeme vrlo popularna među omladinom. Pjesme nije bilo u scenariju, ali ju je učenica Jasmina Cvijetić iz Teslića sponatno ubacila u operetu i sa svojim prelijepim i snažnim glasom zadivila publiku.

Nekoliko dana kasnije upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Kad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ''Rjabinjuška'' morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo to  k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se  zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu ponovo prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ''knedlu u grlu''.  Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha i  dobrog prijema đačke operete koja je poslije Doboja s uspjehom prikazana i u Derventi. ''Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku'', napisao je Panković u svojim memoarima.

I tu u Doboju, gdje je, kako je negdje napisao, proveo svoje najljepše godine, osjećao je i miris i bosanske i svoje, rodne, sremske zemlje. I baš ''taj dodir sa zemljom Bosnom i Sremom davao je mom ocu antejsku snagu da preživi sva zla i nesreće koje su ga pratile u životu'', napisao je njegov sin Vladan Panković, i sam pisac. Još ''slavniji'' golootočanin, književnik Dragoslav Mihailović opisao je u svom romanu dan kada je 4. avgusta 1951. Dušan Panković napustio Goli otok, to ukleto pakleno ostrvo. 

Poslije desetak godina života i rada u bosanskoj varoši, Dušan Panković, rođen 1928. u selu Sase  (Novi Karlovci) se vraća u Srem,  u Inđiju. Konkurisao je za  direktora u Tehničkoj školi u Inđiji, ali ga nisu primili. Ipak, dobio je mjesto profesora u Gimnaziji. Ali, Inđija pamti da je Panković bio na Golom otoku i 1972. godine  dobija otkaz jer neko u vlasti misli da je on informbirovac i poslije nepune dvije  decenije od smrti Informbiroa! Ipak, primljen je da  radi u Gradskoj bilbioteci. Napisao je dva romana – ''Lirski memoari'' i ''Epikur'', knjige priča ''Saske skaske'' i  ''Pogled sa čarobnog brega'', objavljivao je mnoge eseje i pjesme.   Pisao je da je u Bosni  našao utjehu u svojim đacima za koje  je govorio da su to pametne i bistre glave, poštene i nevine duše i obogaćivao kuturni život bosanske provincije.

Pokušao je profesor da i u Inđiji pripremi operetu sa svojim đacima kao i u Doboju, Ali, ni atmosfera ni vrijeme nisu bili kao u Bosni, niti se mogao ponoviti onaj zanos profesora i dobojskih gimnazijalaca koji su u sebi nosili ljepotu stvaralaštva i čarolije mladosti.

Nekoliko godina radio je na svom najznačajnijem djelu: ''Srpske bibliografije 1766 – 1850''. To je knjiga koju je pohvalio i Milorad Pavić, pisac ''Hazarskog rečnika''. U znak priznanja za veliki trud na ovoj knjizi Gradska biblioteka u Inđiji uvela je godišnju nagradu ''Dušan Panković'' za najbolji rad u oblasti bibliografije.

Profesor književnosti, lektor, bibliotekar, bibliograf, plodni pisac Dušan Panković proživio je svoj život u patnji i vječnom strahu, ali srećom i plodnom stvaralaštvu. Umro je nakon teške bolesti 2009. godine.

U ''Lirskim memoarima'' napisao je: ''Ja jednostavno moram da kažem. Raspinje me misterija preživljenog i proživljenog  i ne mogu otići dok se istinom ne odužim''. Njegova rodna Inđija je tek pred kraj života svog profesora shvatila kakva je gromada bio taj čovjek. U Doboju ga s poštovanjem pamte njegovi đaci, kolege i novinari.