Knjiga koja u nama razbudi ljepotu i čistoću naivnosti

Rushdie, Salman

Ne smatram pisce privilegiranim osobama. Njihova sudbina i njihov udes je nalikovao nesreći i zloj kobi mnogih njihovih sunarodnjaka, ali su pisci znali opisati svoja stradanja i tako su svjedočili o nesreći mnogih. A i o prirodi i politici svojih progonitelja. XX. stoljeće je trebalo biti stoljeće slobode i demokracije. Kada je umjetnost u pitanju, prošlo stoljeće je trebalo biti doba stvaralačke autonomije, ali ono u umjetnosti nažalost bi upamćeno kao stoljeće u kojem opet proganjaju pisce: Aleksandar Solženjicin je bio zatočen u logoru, nekoliko velikih ruskih pisaca je u logorima ubijeno, Milan Kundera je pobjegao iz svoje domovine, Orhan Pamuk se ne vraća u svoju, Salmanu Rushdieu su prijetili smrću, mnogi pisci su iskusili moć cenzure i protjerivanja iz javnog života...

U totalitarnim sistemima dogma je svetinja, a slobodan samo dogmat, koji vlada uz pomoć zabrana, nasilja i progona. Uz pomoć straha. U takvim društvima proganjanje pisaca je slika općeg društvenog stanja. Doduše, mnogi za Rushdija ne bi ni čuli da nije bilo „odapete strijele“ zbog djela kojim se zamjerio ajatolahu Homeiniju. Da nije bilo Sotonskih stihova, Rushdiea bi vjerojatno samo spominjali „dobro informirani“ kao uglednog engleskog pisca, srodnika latinoameričkog magičnog realizma, ali, zamislite, porijeklom iz Indije. Roman Djeca ponoći je i na mene ostavi lijep dojam, s radošću sam čitao tu knjigu, tu spregu stvarnog i imaginarnog, neke lijepe detalje upamtio, ali se mnogih više ne sjećam najbolje, osim što se u meni zadrža dojam da je to vrlo maštovita obiteljska saga, ali i suviše opširna knjiga. Onaj drugi roman, Sotonski stihovi, roman zbog kojeg je pisac osuđivan i ucjenjivan nije naročit, a ni u estetskom pogledu značajan, osim što je značajan onima koji ga osuđuju, premda ga i oni najčešće osuđuju, a rijetko čitaju. Pisac je i sam znao da će uznemiriti islamske vjerske službenike. Iako, kaže u jednom intervjuu, njih nije očekivao kao svoju publiku, ali su baš zahvaljujući ljutom kleru silne mase postale „publika“ ovog djela. Publika koja je samo gnjevno izvikivala ime pisca.

Kao i uvijek, dogmate su ustvrdili da nešto prijeti dogmi. U svakom političkom totalitarizmu postoje pravovjerni branioci i posjednici istine, čija optužba osobi može ugroziti slobodu, djelovanje, dovesti u pitanje i samo pravo na postojanje. A kada djelo nije čitano kao umjetničko djelo, kada je vrednovano isključivo kroz prizmu političkog, moralnog ili religijskog, tada je ono ili potpuno odbačeno kao umjetničko djelo ili tretirano kao nešto „više od umjetnosti“. U doba opresivnog socijalizma mnogo su čitani književni potajno, u „kućnoj radinosti“ tiskani „samizdati“. Takvim djelima mnogi istaknuti ruski pisci XX. stoljeća dugovali su svoju početnu slavu. Takva djela su bila vjesnici istinske ljepote i slobode. U slučaju Rushdievog romana Sotonski stihovi mnogi muslimani ovaj tekst smatraju isključivo za nezasluženu uvredu njihovoj religiji. Izdavači su uz sve prijetnje i napade gnjevnih vjernika ipak objavljivali Rushdijevu knjigu, jer su je ljudi iz znatiželje kupovali, malo bi je, kažu, pogledali i od čitanja brzo odustajali, pa su Sotonski stihovi vjerojatno najmanje čitana a najviše prodavana i osuđivana knjiga. A gotovo svima je bila knjiga u kojoj nisu posvetili nikakvu pažnju njenim estetskim vrijednostima i tako dokazivali neprikosnoveno pravo na svoje vrijednosti. Iz čega ipak na još jedan način, ponovo izađe i pitanje o ulozi pisca, pa sada na dramatičan način i Sartreovo pitanje „angažirane književnosti“, posebno ako se književnost reducira na poduke i stajališta, a potom izbija i pitanje o granici dopustivog, o moći zabrane i nadzora, o tome što je nedodirljivo i je li to nedodirljivo i sveto moguće kao zajednički usvojena moralna norma ili barem kao tabu koji ničim i nikada ne smije biti dovođen u pitanje.

Saint-Exupery, Antoine de

Mnogo sam čitao već u djetinjstvu. Mnoge knjige u to doba volio, kasnije prestao. Jednu sam zauvijek upamtio. Možda tek jedna ostaje (ili barem u meni ostade) za cijeli život, od djetinjstva do poznih dana, knjiga koja je na rubu sentimentalnosti i kiča, ali u njih ne pada, knjiga koja je slika ranjivosti, naivnosti, mudrosti, ljubavi i nade, knjiga o dječaku koji nema ime (jer to može biti svatko), nego samo titulu (jer to može biti samo netko): Mali princ. Uz ovaj naslov gotovo ne treba ni spomenuti ime autora, predani čitatelji znaju tko je u pitanju. Knjiga koja u svakome probudi dijete. Knjiga za sve uzraste, jer je dijete u svakome uvijek živo. Knjiga koja u nama razbudi ljepotu i čistoću naivnosti. One knjige koje su bile bliske „stvarnosti“ izdala je stvarnost koju su njihovi autori opisivali i obećavali. Mali princ ništa ne obećava, samo se pita o svijetu i pokazuje kako i koliko lijep može biti. Isto može biti rečeno za svako umjetničko djelo, u kojem čitatelj oblikuju svoje predstave i usvaja svjetonazor djela, za svako djelo koje utječe na osobni razvoj. Mali princ unosi u svojeg čitatelja etičko stajalište i zapravo postane dio same osobe na koju ostavi dojam. Svako djelo koje nas se uistinu dojmi ugradi se u naše biće. Zato se nikada neću osloboditi ni Pala, ni Heidi, ni Andersenovih bajki, pogotovo ne svijeta Alise, koja čitatelja nauči da prođe kroz ogledalo, povede ga u svoj čudesni svijet i tako uvede u čudesni svijet književnosti, a Mali princ gotovo odmah, poslije nekoliko stranica postade mi drag znanac, drugar, duhovni suputnik. Takva djela su mnogoj djeci koju sam poznavao odmah bila značajna, važna, „najveća“, zato što imaju sugestivnost i prodiru svojim kvalitetama u subjekt koji ga percipira. Govore mu. Takva djela ostaju svakom predanom čitatelju trajno vrijedna, čak i ako im se više nikada u kasnijem životu ne vrati. Što je oko nas i u čemu smo, koji su oko nas i s nama, što je u nama i što izbija iz nas – od toga se sastoji naš svijet, to čini naš život. A lijepo je kada je čovjek na kraju puta opet s onima s kojima je na putovanje krenuo. S rijetkim pojedincima, s dragom osobom, a i sa samim sobom, sa onim osjećajima i nadama, s čežnjama i pitanjima koja do kraja u sebi treba i može čuvati. S onim s čime uvijek osoba jest. To važi i za drage knjige. Što sam bio zreliji ili barem stariji, riječi Malog princa su mi postajale sve ozbiljnije i mudrije. Ako netko čuje za njega, neka mi odmah javi, još nije, nikad nije kasno.

Sagan, Françoise

Postala je slavna vrlo rano. Imala je samo osamnaest godina kada je objavila svoje prvo i najpoznatije djelo: Dobar dan tugo. Njena knjiga je bila predmet razgovora, njena junakinja Cécile postala način ophođenja i oblačenja, mišljenja i govorenja, pogotovo mladih ljudi, kojima je tada čitanje bilo navika. A možda nitko nije tako intenzivno i tragično, tako dosljedno i do kraja živio životom ove prkosne djevojke kao Jean Seberg, glumica koja ju je igrala u istoimenom filmu. Dobar dan tugo je bio skandalozan, a privlačan kratki roman. I film odmah napravljen. Nekoliko godina kasnije spisateljicu više nisu mnogo spominjali. Ni njenu knjigu, a ni film. Pisala jest, filmove su pravili i dalje po njenim knjigama, ali su njene knjige pripadale duhu vremena koje je već bilo na zalazu, a spisateljica postala sama skandal, što zbog svojih ljubavnih afera sa muškarcima i ženama, što zbog svog kockanja, opijanja i drogiranja. Kada je umrla, tadašnji predsjednik Francuske rekao je nekoliko biranih, lijepih riječ o njoj i njenom pisanju.

Salinger, J. D.

Po bliskosti filozofiji egzistencijalizma, junak Salingerovog Lovca u raži Holden Caulfeld nalikovao je junakinji Dobar dan tugo. Potpuno svoj, bez suvišnih iluzija. Svojeglav. Govorio je jednostavno, odlučno, odrješito, ponašao se beskompromisno. Salingerov junak je pokrenuo mnoga pitanja, od identiteta do otuđenja.

Moj naraštaj je naučio pobuni. Ne treba trpjeti, treba zagalamiti. Ne treba se priključiti svijetu odraslih, treba vječno ostati u pubertetu. Ne treba se bojati poroka, treba se bojati korupcije i laži. Ne treba poštovati volju vlasti, treba se pridružiti studentskim nemirima. Ne treba poštovati utvrđeni poredak stvari, treba tražiti vlastitu slobodu. Kasnije smo odrasli, zaposlili se, poženili, neki postali žestoki zastupnici reda, većina se pretvorila u mirne, lojalne stanovnike otmjenih predgrađa i gradskih centara, poneki bi se samo s osmjehom sjetio kakav je bio. I junaci priča ostare. Samo je pisac ostao potpuno dosljedan sebi, ni u javnosti se nije pojavljivao, nisu ga privlačile ni pohvale ni primamljive ponude. Možda ga je u tome ohrabrivao i do kraja podržavao junak njegovog romana Holden, koji se zajedno s njim povukao iz javnog života.

Sapfo

Prva velika europska pjesnikinja, a o njoj se gotovo ništa ne zna. Nagađa se o njenim roditeljima, spominje da je imala tri brata, imala možda i kćerku, možda bila i udata, a ime joj se veže i za pojam lezbijske ljubavi, kojoj je izgleda bila sklona.

Pretpostavlja se također da je iz svog mjesta, iz Lezbosa protjerana iz političkih razloga na Siciliju, nagađa i da se zbog ljubavnih jada ubila. I djela su joj samo dijelom spašena, većina je nestala, tek jedna njena pjesma cijela sačuvana. Imaginacija drugih, među kojima je bilo i nekoliko velikih pjesnika, postala je dopuna njenoj imaginaciji. Velika pjesnikinja, a malo se zna i o njoj i o njenim djelima. Ta spoznaja o nestalom uvijek rasplamsa maštu pomnog čitatelja: a što smo još mogli imati? Koliko velikog nije sačuvano? Zar nam to ne potvrđuju spašena djela, od Vergilija do Kafke! Što bi bilo književnost, koliko osiromašena da su njihova djela, kao što su oni sam htjeli, bila uništena? I koliko je toga uništeno nemarom i zlovoljom drugih? Da i ne spominjem duhovnu lijenost, primitivizam i neobrazovanost, koji podrivaju cjelokupnu civilizaciju i kulturu.

Shakespeare, William

Kada je veliki pisac u pitanju obazriv kaže da bi o njemu primjereno mogao samo pisac njegove snage. Ako je to opravdana tvrdnja, onda o najvećem, o Shakespeareu ne bi mogao nitko. Ali, ljudi govor i o Bogu, još više, a s manje znanja, pa zašto ne bi o piscu, koji je u nekim osobinama sličan Bogu, a u nekim onim mnogobrojnim mudrim glavama koje o njemu kazuju.

Upravo zato su neki, naročito u kazališnom svijetu, sumnjali da je sva ta velika djela napisao samo jedan, preveliko je to djelo da mu samo jedan bude autor, jedan „luđak, ljubavnik i pjesnik“, bio je to cijeli tim, nekoliko pisaca, ili je u jednom objedinjen rad nekoliko njih, a kazališni svijet zna da tekst pisca kazališna trupa uvijek mijenja, prilagođava, dodaje, po svom nahođenju (kada može) prepravlja, sebi podešava. Kao što mislioci i vjernici uvijek nanovo misle i zamišljaju što Bog jest. Pritom je najvažnije da jest, i Tvorac svijeta i tvorac slavnih drama, i svijet i njegove drame. A i bolje bih mogao reći o piscu, o stvaraocu Shakespeareu: kao da se u njemu cijeli svijet, sve što jest sastalo, kao da je u njemu ponovo cijeli svijet bio i iz njega pred nas, začuđene, ponovo na scenu izašao.

Shelley, Mary

U školi smo ponavljali Byron-Shelley-Keats, a jurili u kino da gledamo Borisa Karloffa kao (u filmu, premda ne i u knjizi) nijemog monstruma kojeg je stvorio dr. Frankenstein. Nismo ni znali kako je nastala ta priča. A nastala je gotovo slučajno, kada je mlada Mary, kćerka istaknutog engleskog političkog filozofa Williama Godwina i majke, feministkinje Mary Wollstonecraft, sa svojim mužem, pjesnikom i filozofom Percy Bysshe Shelleyem, lordom Byronom i drugima bila u Švicarskoj na ljetovanju, gdje su navečer uvijek dugo o svačemu pričali, jedno večer prepričavali zastrašujuće njemačke priče, pa odlučili da svatko napiše po jednu priču o duhovima. Mary dugo nije u tome uspijevala, ništa joj dobro nije padalo na pamet, a onda jednu noć usnu san o mrtvom koji je uz pomoć mašina oživljen, Mary se u snu prepala, a kasnije smogla snage i strpljenja da taj san pretvorila u svoju prvu, i danas slavnu knjigu.

Priče o duhovima su priče o našim prisutnim, a različitim strahovima: od nepoznatog, od opasnog, od promjene, od bližnjih. Frankenstein je priča o stvaranju monstruma, o mogućnosti znanosti da ponovo udahne život, ali i da stvori zastrašujuću, opasnu kreaturu, koja je poput ljudskog bića, jača od njega, a ipak ispod njega. Ta priča, za koju njena autorica u podnaslovu kaže da je priča o „modernom Prometeju“, plaši mogućnošću stvaranja nekontroliranog, monstruoznog života, pa je u njoj i strah od znanosti, i od znanstvenika bez kontrole, posebno od onoga što nepromišljeno može biti stvoreno, i strah od stvaranja djela i novog života, koji može biti život monstruma, a cijela priča vjerojatno može biti shvaćena i kao priča o neprilagođenosti i neprihvaćanju, pa je u osnovi ovo priča u kojoj se ljudi plaše svega što ljudsko biće može stvoriti i samo biti. Što vrijeme više bude odmicalo bit će sve jasnije da je taj strah u potpunosti opravdan. Frankenstein Mary Shelley je roman koji nije suviše značajan u estetskom smislu, ali ima značajnu društvenu i kulturnu ulogu, jer je ovo djelo pridonijelo zamahu cijelog jednog žanra u književnosti, a pokrenulo mnoga značajna pitanja i zato i samo značajno i nadasve zanimljivo djelo. Što na još jedna način ukazuje na značaj „sadržaja“ književnog djela.