Tomislav Marković: Velika Srbija za male ljude (Buybook, 2018)
Velika Srbija za male ljude

Photo: Buybook

Knjiga koju čitate na vlastitu odgovornost

Reč je o knjizi koju čitate na vlastitu odgovornost, iako bi, bez preterivanja, mogla da ima na koricama nekakvo blago upozorenje; od nje vam neće biti lakše, a ritam smenjivanja duhovitih pasaža i surove, nepopravljive istine svakako nije zdrav za osetljive duše, srca pogotovu.

Neće biti bolje, kao što vam nije bilo ni davnih 1990-ih, ako ste tokom rata u Bosni i opsade Sarajeva, slušali sevdalinke, Kemu i Arsena, čitali Miodraga Stanisavljevića u Republici, Petra Lukovića u Vremenu, obnavljali nekakve davno zaboravljene šlagere i nekad nepodnošljive ljige.

Nećete dobiti kaznu za koju verujete da ste je zaslužili (kakvu-takvu), dobićete na poklon, kao i srpska kultura i istorija, preciznu dijagnozu iz pera beskompromisnog, nepotkupljivog obducenta koji detektuje uzroke teškog oboljenja, zapuštene bolesti, zapravo dugotrajnog vitalnog poremećaja sazdanog od laži, zablude, mitomanije, revizionizma, tamjanokratije, kleptokratije, demokratski izabrane Mafije, vlastohlepnog poriva, pa i zaraze ubilačkim nabojem, predstavljenim kao zaštita ugroženih sunarodnika i vekovnih srpskih zemalja.

Utoliko je teško, netačno, čak, Tomislava Markovića smestiti u satiričare; naprotiv, on je definitivno, knjigom Velika Srbija za male ljude (Buybook, Sarajevo 2019), kao temeljni analitičar, sebe smestio u istoričare, književne laborante, pesnike s umišljajem, esejiste-presuditelje, bacajući bisere u obor iz kojeg je stigla očekivana žanrovska odrednica karakterističnog vonja: jednostavno izdajnik.

Nema priče o tome šta je napisano, nema polemike sa onim što otkopava dok s mukom zatrpavaju, pominje hladnjače u Beogradu, snajperiste u Sarajevu, srpsku agresiju, ubijanje Vukovara i Dubrovnika, zlikovce i žrtve u Omarskoj, Karatermu, Trnopolju, što ispisuje Rečnik genocidnih nedoumica, citira žrtve, sprda se sa svetinjama kakve su skupo plaćeni (Ćosić) ratni plen (Šumski rajh).

Ispisao je tako Marković kod za tumačenje Srbije – za tako nešto nije imenovan žanr, a i čemu. Dovoljno je blisko književnosti i istoriji, a dovoljno daleko od dnevnopolitičkih kolumnističkih dosetki.

Evo abecede/azbuke i Markovića okrutnog ustavopisca u delu Ustav Srbije, konačno izdanje, izvedbi preambule i prvog člana, nakon kojih ništa više neće biti isto: “Polazeći od zločinačke tradicije srpskog naroda, pogotovo od nasleđa zlatnog Miloševićevog doba i neravnopravnosti žitelja Srbije, polazeći od toga da je Pokrajina Kosovo i Kleptohija neotuđivi deo Srbije, idealna za manipulacije svih vrsta, kao i da je Republika Srpska neotuđivi ratni plen Srbije, vlastela donosi Ustav Republike Srbije.

Načela Ustava/Republika Srbija, član 1: Republika Srbija je država svih Srba i svih građana Srbije koji se osećaju kao Srbi, zasnovana na vladavini prava jačeg i društvenoj nepravdi, načelima partokratske demokratije, ljudskim i manjinskim neslobodama i pripadnosti palanačkim principima i hinjenim vrednostima”.

Da ne bude zabune, zacementiraće ustavopisac načelo prava jačeg “uz dobrovoljni, ponizni, ropski pristanak potlačenih”. Predviđa i način realizacije, “kontrolisanim izborima, koncentracijom vlasti, zavisnom sudskom vlašću, vlasništvom nad bogatstvima zemlje, monopolima, medijskoj manipulaciji, zastrašivanjem, ubistvima, vojnom i političkom silom”.

Kao da ispisuje inspiraciju za pretnje koje su mu na opskurnim portalima uputili nezadovoljni podanici. Kao da anticipira nove, jer, ima za to uputstvo u odeljku Podela vlasti: “Pravni poredak je jedinstven i nebitan. Poštuju se samo nepisani zakoni”.

Niko nije pošteđen autorove pronicljivosti, te će se u Markovićevim dokumentima naći i Boris Tadić i Ivica Dačić, stranke potpisnice Deklaracije o pomirenju – nije nimalo smešno – u amneziji i negaciji ratnih zločina: “Srpske hladnjače su oduvek, odvajkada, a posebice od pamtiveka, prevozile isključivo slobodarske breskve, levičarske maline, revolucionarno crvene jagode, demokratski nastrojene jabuke, velikosrpske šljive ranke i sisoidne kruške karamanke.

Nikad, nikad, nikad, jednom rečju never, naše hladnjače nisu prevozile leševe, pogotovo ne albanske leševe, a još manje albanske leševe sa Kosova. Besmislenost ovakvih insinuacija potvrđuje i konsenzualna činjenica s kojom se rasistički slaže ogromna većina srpskog naroda nama u Srbiji Albanci nisu potrebni ni u snu, ni živi ni mrtvi, ni u kom obliku ili agregatnom stanju”.

Ispevaće Marković i neoprostivi ditiramb o ubijanju Sarajeva: “Sarajevo u svojoj istoriji nikad nije bilo bombardovano, granatirano, niti izloženo sistematskom snajperisanju. Ako je i bilo, to se svakako nije desilo 1990-ih godina, Ako se tokom 1990-ih i desio nekakav sićušni incidentu obliku četvorogodišnjeg ubijanja ovog grada, to svakako nisu činile srpske snage sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na čelu”.

U istom će tonu, oslonjen na Branka Miljkovića, Marković nastaviti u stihovanoj deskripciji književne artiljerije (Srpskim snajperistima i sarajevskim trubadurima), predvođene prvim među zločincima: “Dete, odvešću te do groba. Al vrati/ Pozajmljeni metak/ Tada bićemo na nuli. U našoj ste pesmi eksploziju bombe čuli/ Isto je pevati i ubijati/ (…) Bolje da sam gutao knjige Gedžine/ U kojima stoji zašto je moralno klati/ I kako odoleti molbi: čiko, poštedi me/ Kad mastilo sazri u krv svi će znati/ Da isto je pevati i ubijati”.

“U ratu se gine” i “čemu teške reči” zabeležiće Marković svesrpske konstatacije u deklaracijskom spisu Rečnik genocidnih nedoumica, stavljajući ga – da je sreće – uz nešto malo ukoričenih mudrosti, na police u viđenijim srpskim kućama (Knjiga o Milutinu, Vreme smrti, Pelagićev narodni učitelj). Tu se može saznati/obnoviti kako su u jezik moralnih čistunaca zapale reči i sintagme genocidna tvorevina (transkripcija od Republika Srpska), humano preseljenje (akademski izraz za etničko čišćenje), te logor (poetska radionica dr Karadžića) i poricanje (tuđica nad tuđicama).

Još malo zanimljive gramatike smrti nalazimo u odeljku Deklinacija, konjugacija, egzekucija, u kojem se čitalac teško, mučno, bespoštedno poziva da dopuni zbirku pojmova iz logorske industrije, o zverstvima u Trnopolju, na primer, kao i da se upozna sa mučenjem u Domu kulture Čelopek, posledicama granatiranja Sarajeva, progonu Albanaca sa Kosova.

Konstatuje autor, kroz đačku vežbu, da Srbija omogućava deci od malih nogu vežbanje disciplina “okretanje glave na drugu stranu, zabijanje glave u pesak, zavera ćutanja, netalasanje, kameleonstvo, nošenje blinkera, život u laži, neiznošenje prljavog veša iz kuće, sad ga vidiš – sad ga ne vidiš, svojevoljno neznanje”.

Uslediće i hiperrealistička saga Hladnjača u Ćosićevom dvorištu (pseudo Harms), u kojoj Marković suočava Oca Nacije sa optičkom varkom među šljivama, a protagoniste postđinđićeve Srbije sa lešom ubijenog predsednika Vlade. Začuju se, ispred Đinđićevih vrata, smeh i rafal Dr Kalašnjikova prerušenog u Legiju.

Jeste teško, gotovo nepodnošljivo, ali nije sve, promiču zbirkom i znakovito personificirani nož iz restorana u Klubu književnika, tipka na tastaturi računara Vladimira Kecmanovića, paradajz-jabučar sa Kalenića.

Žive legende patriotske poezije i nacionalnog programa Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo, Dragan J. Danilov, nešto četnika u avanturama Ravna gora – da spavate kao zaklani i Žilavi virus četnikus, stvaralačka ekipa Srpskog književnog klana, pod motom Nikad u budžaku, uvek na budžetu.

Oporo, sumorno, gorko. Šta li bi o tome mogle da kažu žrtve nacionalnog programa i mahnitosti.

*Tekst prenosimo iz lista “Danas” uz dozvolu autora

Oceni 5