Ekskluzivno: Iz knjige „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“
Zagreb

Čitaoci isped izloga knjižare: Zagreb, 60-ih godina

Photo: Tošo Dabac

Književna scena u doba političkih previranja

I.

Promatrane retrospektivno, iz motrišta hrvatske književne historiografije, šezdesete godine bile su poetički raznolike, stvaralački plodne i vrlo uspješne, s nizom ostvarenja koja spadaju u same vrhove hrvatske književnosti 20. stoljeća. Na književnoj sceni djeluje više generacija, zastupnika različitih, često i heterogenih literarnih koncepata i modela, ali svi oni (od Krleže i Tadijanovića, preko „krugovaša“ i „razlogovaca“ pa do pisaca rođenih četrdesetih godina prošloga stoljeća) sinergijski sudjeluju u stvaranju stimulativnog višeglasja, a kasnije i razigranog pluralizma stilova. Postupno omekšavanje boljševičkog sustava i, posljedično, nešto relaksiranija društveno-politička klima (koja će potrajati sve do donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967) također su povoljno utjecali na književnu proizvodnju.

Već se generacija pisaca i kritičara okupljena oko časopisa „Krugovi“ (1952-1958) svojom umjetničkom i kritičkom praksom obračunala s doktrinom socijalističkog realizma i njezinim normativnim redukcionizmom. Nakon glasovita Krležina govora na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani (5. listopada 1952) ideološka stega postupno je popuštala pa se i prostor umjetničke slobode počeo širiti. Pavletićevo geslo „Neka bude živost“ iz prvoga broja „Krugova“ (iz eseja Umjetnost i sloboda) označilo je borbu protiv uniformnog mišljenja i doktrinarnih stvaralačkih kalupa. Slične tendencije javljaju se i u likovnim umjetnostima i arhitekturi zahvaljujući umjetničkoj grupi EXAT. Konačni ishod bila je pobjeda estetskoga pristupa nad ideološkim. „Krugovaši“ su kao bitnu sastavnicu književnog života istaknuli otvorenost prema poetičkoj različitosti, razmjeni i borbi mišljenja. Stvaralački pluralizam, fascinacija književnošću i kulturom Zapada, glad za novim i nepoznatim – bile su to vrijednosti koje su “krugovaškoj” književnoj grupaciji davale zanimljivost i stvaralačku dinamiku. Složno su ustali protiv estetičkog voluntarizma, protiv ideologizacije i provincijalizacije hrvatske književnosti. Njihovo uvjetno zajedništvo nije pritom negiralo posebnost pojedinačnih kreativnih iskustava.

„Krugovi“ su prestali izlaziti 1958. godine, ali glavni predstavnici „krugovaške“ modelske jezgre (S. Mihalić, I. Slamnig, S. Novak, A. Šoljan, N. Milićević, V. Gotovac) ostali su aktivni na književnoj pozornici, a neki su upravo u zbirkama objavljenima šezdesetih godina dokazali svoje visoke kreativne potencijale.

„Krugove“ je naslijedio godinu dana poslije „Književnik“ koji više nije bio profiliran kao izrazito generacijski časopis, ali je u svome kratkom vijeku (1959-1961) uspješno nastavio polifonu idejno-političku liniju prethodnika. A onda je 1961. pokrenut „Razlog“ okupivši na svojim stranicama drugi poetički osviješten naraštaj poratnih hrvatskih pisaca: Z. Mrkonjića, N. Petraka, A. Stamaća, D. Horvatića, T. Maroevića, M. Ganzu, I. Zidića, M. Mirića, B. Popovića, Ž. Falouta, Z. Majdaka. Osim njih, u časopisu su objavljivali tekstove i „razlogovcima“ generacijski bliski, ali poetički posve samosvojni autori: D. Dragojević, T. Petrasov Marović, J. Sever, M. Čudina.

Uredništvo je već u prvom broju deklariralo časopis kao „slobodnu govornicu“ otvorenu svakom kreativnom aktu mladoga čovjeka bez obzira kakva formalna određenja uzimao kao sredstvo svoje umjetničke ekspresije. Praksa je potvrdila takvu orijentaciju:„Razlog“ je bitno pridonio stvaranju novih intelektualnih temelja i daljnjoj afirmaciji pluralizma na hrvatskoj književnoj sceni.

U odnosu na „krugovaše“, „razlogovci“ su promijenili referencijalni okvir pa se mlada generacija poziva na brojna nova imena iz književnosti zapadnoga književnog kruga. Prevodi se poezija E. Pounda, A. Ginsberga, H. Michauxa, Y. Bonnefoya, R. Chara, F. G. Lorce, C. Pavesea, I. Bacmann, eseji i rasprave A. Tatea, R. Welleka, M. Butora, G. Bachelarda, M. Merleau-Pontyja, K. Jaspersa. Rubrike književne kritike ispunjavaju tekstovi I. Mandića, Ž. Falouta, B. Donata, V. Zuppe, T. Ladana, A. Stamaća. Šire se misaoni i teorijski obzori. Zuppa i Stamać uredili su i tri zbornika Nove evropske kritike (Split, 1968-69) koji su bili značajna teorijska potpora „razlogovskoj“ poetici i dokaz daljnjeg otvaranja naše kulture prema aktualnim književnoteorijskim pravcima osmišljenima na Zapadu. Od 1963. pokrenuta je i „Biblioteka Razlog“ koju su uređivali Milan Mirić i Ante Stamać. U ediciji, koja je potrajala do 1978. godine,tiskano je ukupno 96 svezaka kvalitetne domaće poezije, proze i esejistike, dok su od stranih autora prevođeni pisci i mislioci bliski „razlogovskom“ senzibilitetu (Rilke, Benn, Heidegger, Bachelard, Benjamin, Pessoa, Celan).

„Razlog“ je izlazio do 1968. godine, a objavljeno je ukupno 57 svezaka časopisa. Nakon „Razloga“ ulogu promicatelja novih ideja, teorijskih i estetskih programa preuzimaju „Pitanja“, časopis koji počinje izlaziti 1969. godine. Po svojoj orijentaciji „Pitanja“ su, barem u prvoj seriji (do 1974.), već bila u znaku „postmodernog prijeloma“, dok je teorijska podloga nove mlade generacije koja je započinjala svoju afirmaciju (B. Bošnjak, I. Rogić Nehajev, D. Kolibaš, S. Šnajder i dr.) u znaku dominacije francuskoga strukturalizma, poststrukturalizma, psihoanalize i naratologije. Treba samo pogledati rubriku prijevoda: u njoj dominiraju imena kao što su J. Derrida, R. Barthes, M. Foucault, H. Marcuse, P. Ricoeur., M. Bense.

Važnu ulogu u propagiranju novih književnoznanstvenih pristupa i u uspostavljanju priključka s književnom znanošću u svijetu odigrao je akademski časopis „Umjetnost riječi“. Pokrenut 1957. godine, časopis je upravo šezdesetih godina doveo do pune afirmacije tzv. Zagrebačke (stilističke) škole. Odbacivši pozitivizam, a pod utjecajem stilističke kritike i ruskog formalizma, grupa naših znanstvenika (Škreb, Frangeš, Flaker, Pranjić) osmislila je prvi domaći teorijski koncept utemeljen na „unutrašnjem pristupu književnom tekstu“ i metodi interpretacije otvorivši tako put novim, modernim čitanjima hrvatske književnosti (I. Frangeš, Studije i eseji, 1967; K. Pranjić, Jezik i književno djelo, 1968).

Godine 1962. Krleža je pokrenuo „Forum“, mjesečnik Akademijina „Razreda za književnost“, koji će ubrzo postati centralni nacionalni „mainstream“ časopis koji je okupio širok krug suradnika, od Krležinih istomišljenika još iz predratnoga razdoblja „Danasa“ i „Pečata“ (M. Ristić, V. Bogdanov, B. Kreft) do mlađih autora (Šoljan, Majetić, Pavličić). U časopisu su osobito došla do izražaja moderna teorijska strujanja u akademskoj kritici i teoriji (Frangeš, Jelčić, Šicel,Solar, Bošković- Stulli), ali tiskani su ibrojni važni književni tekstovi i prilozi nacionalnoj historiografiji (Tuđman). Spomenimo da je na stranicama „Foruma“ Krleža u nastavcima objavio treću knjigu romana Banket u Blitvi te voluminozni roman Zastave.

Potkraj šezdesetih (1968) počeo je izlaziti i časopis „Prolog“ koji se specijalizirao za objavljivanje dramskih tekstova domaćih autora (Fabrio, Bakmaz, Šnajder, Ivšić, Kušan i dr.) te radova iz područja teatrologije, kazališne povijesti i teorije izvedbenih umjetnosti.

Važnu ulogu u hrvatskom književnom i, šire, kulturnom i intelektualnom životu imao je i tjednik „Telegram“, pokrenut 30. travnja 1960. godine s podnaslovom „Jugoslavenske nedjeljne novine za umjetnost i društvena pitanja“. Bile su to jedine hrvatske novine za kulturu.

U dobro uređivanim novinama (prvi glavni urednik bio je Fadil Hadžić, potom od rujna 1960. Mirko Božić, od 1965. Mirko Bošnjak, od 1968. Hrvoje Šarinić, a od 1971. do prestanka izlaženja početkom 1973. Boris Hudoletnjak) svojim su prilozima sudjelovali gotovo svi značajniji hrvatski pisci i književni kritičari, ali i autori iz drugih dijelova Jugoslavije. Kritičkim prilozima, komentarima, informacijama o kulturnim zbivanjima u svijetu i, osobito poticanim, polemičkim sučeljavanjima (u posebno osmišljenim rubrikama: „Bojište mišljenja“ i „Vlastita stajališta“)„Telegram“ je aktivno participirao u procesima što su pridonijeli širenju estetskih horizonata i demokratizaciji hrvatske kulturne scene.

Na prvoj stranici „Telegrama“ objavljena je 17. ožujka 1967. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Inicirali su je lingvisti i pisci okupljeni oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, a potpisali predstavnici 18 kulturnih i znanstvenih organizacija iz Hrvatske. Sam tekst Deklaracije sastavili su Miroslav Brandt, Slavko Pavešić, Tomislav Ladan i Radoslav Katičić.

Nastala iz frustrirajućeg osjećaja Hrvata o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti unutar jugoslavenske federalne zajednice, Deklaracija je zapravo predstavljala amandman u okviru javne rasprave o promjenama Ustava SFRJ iz 1963. godine. Njezini potpisnici - među kojima je bio i Miroslav Krleža - tražili su da se ustavnim propisom utvrdi puna ravnopravnost četiriju književnih jezika (hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog) u „službenom saobraćaju“ saveznih organa (savezni zakoni i drugi opći akti), kao i dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu.

Međutim, sam akt imao je puno šire implikacije od filoloških i kulturnih i zapravo je predstavljao okidač za cjelovito rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja i redefiniranje politike nacionalnog identiteta. U tom smislu Deklaracija je bila uvod u četverogodišnje turbulentno razdoblje hrvatskoga nacionalnog gibanja koje će kulminirati masovnim pokretom, odnosno Hrvatskim proljećem 1971. Ono će biti ugušeno nakon Titove intervencije na sastanku CK SKH u Karađorđevu (30. studenoga i 1. prosinca 1971.).

Odmah nakon objavljivanja Deklaracije stigle su oštre osude partijskoga vodstva. Deklaracija je okarakterizirana štetnim, neprijateljskim činom uperenim protiv bratstva i jedinstva, socijalizma i samoupravljanja. Osim neviđene medijske hajke, širom zemlje organizirani su protestni mitinzi na kojima se o Deklaraciji govorilo kao o nacionalističkom ili čak šovinističkom tekstu koji sije razdor među jugoslavenskim narodima. Tražila se politička odgovornost pa su autori Deklaracije izloženi pritiscima i potisnuti iz javnoga života, dok su potpisnici iz redova članova SK kažnjeni isključenjem, ukorom, opomenom ili posljednjom opomenom. Utjecajni Miroslav Krleža sâm je dao ostavku na funkciju člana CK SKH.

Promatrajući događaje iz sigurne vremenske udaljenosti - više od pola stoljeća! - može se reći da su „retro šezdesete“ započele određenim stvaralačkim zanosom povezanim sa slabljenjem dogmatskih tendencija u KP, promjenom retorike i mekšim djelovanjem represivnog aparata (obračun s Aleksandrom Rankovićem zbio se 1966. godine), a završile burnim događajima koji će biti tek uvod u nove pritiske, ideološke obračune i političku neizvjesnost.

II.

Ovaj pregled hrvatske književnosti šezdesetih godina započeli smo prikazom glavnih časopisa. Razlog je jednostavan: oni su tada zaista bili „motori književnosti“ (S. Šimić), žarišta književnoga života, generatori umjetničkih inovacija i stilskih promjena. Već i sama činjenica da su tri glavna, poetički jasno profilirana poratna naraštaja hrvatskih pisaca u književnoj historiografiji dobila imena prema časopisima u kojima su objavljivali svoje priloge („krugovaši“, „razlogovci“, „pitanjaši“) dovoljno govori o važnosti časopisne produkcije u to vrijeme. Govorimo, naime, o razdoblju u kojem je pisana riječ još uvijek imala prednost nad slikom: televizija je tek započela svoj uspon, masovna medijska kultura bila je instatunascendi.

Pjesnička scena šezdesetih vrlo je živa i stilski raznolika. Raznolikost je rezultat supostojanja - a ponekad i plodnog dijaloga i kompeticije - heterogenih lirskih koncepata pripadnika različitih generacija. Ilustrirat ćemo tu činjenicu s nekoliko karakterističnih primjera. Nikola Šop objavljuje 1961. zbirku Astralije, zapravo skladno strukturiran spjev od 100 fragmenata svrstanih u 17 pjevanja, u kojima je lirski subjekt zaokupljen kozmičkim silama, predjelima beskonačnosti, genezom svijeta, eshatološkim pitanjima, traženjem počela i Istine. U stihovima se osjeća grčevit napor da se prevlada poetska topografija klasičnog, euklidovskog prostora i ocrtaju konture jedne nove prostorne mašte, a time i lirske geometrije. Pjesnički govor obilježen je jezičnom invencijom, novom ekspresivnošću, originalnom simbolikom. S druge strane, zbirke Srebrne svirale (1960) i Prsten (1963) Dragutina Tadijanovića predstavljaju saldo pjesnikova stvaranja u dugom vremenskom rasponu, od ranoga bukoličkog pjesništva tematski vezana uz pjesnikovo duhovno ishodište (rodno Rastušje u Slavoniji pretvoreno u osobnu Arkadiju i u poetski mit), do refleksivne lirike zaokupljene prostorima grada i slojevima kulture te metapoetskim i intertekstualnim sadržajima. Drago Ivanišević u zbirci Igra bogova ili pustinje ljubavi (1967) nastavlja s avangardističkim eksperimentima na tragu nadrealizma i talijanskog hermetizma, dok produktivna Vesna Parun, pjesnikinja mediteranskog obilja boja, zvukova, slika i ekstatičnih ugođaja, nakon kraće stvaralačke krize mijenja poetski rukopis i u melankoličnoj zbirci Ukleti dažd (1969) ostvaruje svoje kreativne vrhunce pronalazeći inspiraciju u prostorima metafizičkoga i arhetipskoga. Konačno, spomenimo i Maka Dizdara i njegovu kultnu zbirku Kameni spavač (1966) koja, preko stećka kao predmetnoga simbola, oživljava svijet, kulturu i jezik srednjovjekovne bogumilske Bosne.

Ipak, osnovni ton pjesničkoj produkciji šezdesetih godina još uvijek daju predstavnici „krugovaškog“ naraštaja: to je za većinu njih razdoblje stvaralačke zrelosti. Oni i dalje njeguju poeziju egzistencijalističkog predznaka, ali neki već pokazuju želju za promjenom, za obnovom kako na tematskom tako i na formalnom planu. U poeziji Slavka Mihalića upravo šezdesetih godina dolazi do bitnih promjena: pjesme mu postaju komunikativnije, a umjesto pomirenosti s prazninom i besmislom – što su bile bitne tematske značajke njegove lirike pedesetih godina - lirski subjekt sad se okreće drugim ljudima, prirodi, povijesnoj zbilji, socijalnom stratumu. Vidljivo je to već u zbirkama Godišnja doba (1961) i Ljubav za stvarnu zemlju (1964), a osobito u Posljednjoj večeri (1969).

Mihalićev poetički antipod Ivan Slamnig svoju zbirku Naronska siesta(1963) premrežuje kulturološkim i literarnim reminiscencijama. Lirski subjekt predstavlja se istodobno i kao poeta doctus i kao poeta ludens: suvereno se kreće hrvatskim i europskim pjesništvom, koristi se različitim idiomima i frazemima, a u dijalogu s tradicijom iskazuje visoku intertekstualnu kompetenciju, često praćenu ludičkim, ironijskim i autoironijskim opaskama, virtuoznim jezičnim eksperimentima i humorističnim poantama. Slične tendencije očituju se i u zbirkama Limb (1968) i Analecta (1971) koje su zasićene literarnim asocijacijama, kulturnim kodovima i citatima domaćih i stranih pjesnika. Još izravnijoj intertekstualnoj strategiji pribjegava Antun Šoljan u zbirci Gartlic za čas kratiti (1965) koja naslovom, metaforikom i direktnim citatima priziva istoimenu predbaroknu (rukopisnu) zbirku Frana Krste Frankopana. Međutim, Šoljan u skladu s modernističkom poetikom reinterpretira tradiciju i, na starim temeljima, ostvaruje poetsku autonomiju. I u zbirci Gazela i druge pjesme (1970) Šoljan se poigrava s tradicijom, kako u formalnom smislu (pišući sonete, poslanice ili prigodnice), tako i na planu izraza obilježena ironijskim upadicama i dosjetkama.

Pokretanjem časopisa „Razlog“ i afirmacijom novoga naraštaja na pjesničkoj sceni dolazi do poetičkog zaokreta. U stvaralaštvu „razlogovaca“ osjetno preteže pjesnička produkcija, a ona se kretala u pravcu naglašene intelektualizacije pjesništva te podređivanja pjesničke riječi filozofskim, teorijskim i idejnim koncepcijama. Takav je tip intelektualno-kontemplativnog pjesništva već prije među „krugovašima“ njegovao Vlado Gotovac, a svoju je ars poetica potom i teorijski elaborirao u knjizi Princip djela (1966).

Pjesnici okupljeni oko „Razloga“ gotovo se sasvim okreću tzv. pojmovnom pjesništvu, stavljajući često znak jednakosti između književnosti i filozofije, osobito one fenomenološkog usmjerenja (Husserl, Scheler, Ingarden). Pjesništvo razlogovaca je stoga hermetično, nekomunikativno, zasićeno filozofskim leksikom i metajezikom. U njemu je naglašena intelektualna spoznaja kojoj se podređuju svi elementi strukture: metaforika, ritam, eufonija, figurativnost. Tematski raspon je velik: od problematizacije egzistencijalnih i etičkih situacija, kao što su iskustvo beznađa, rasapa stvarnosti, praznine, osjećaj prolaznosti i opustošenosti, doživljaj „razmrvljenosti“ svijeta (A. Stamać, D. Horvatić, M. Ganza, N. Petrak, T. Maroević, Ž. Sabol) pa do analize odnosa svijesti i svijeta, života i pjesme te stanja spoznajnoga subjekta (Z. Mrkonjić, Ž. Falout). Brojni se pjesnici ističu naglašenom sviješću o jeziku, naravi poetskog medija i smjelim formalnim eksperimentiranjem (Mrkonjić, Maroević, Zeljković). Na tragu već postojećih iskustva krugovaških pjesnika (Slaviček), njeguje se i osobit model žargonske poezije s urbanom tematikom (Z. Majdak, A. Majetić).

Iz produkcije treba izdvojiti dvojicu pjesnika koji su generacijski bliski „razlogovcima“, ali poetički posve samosvojni i autonomni. Prvi je Danijel Dragojević koji već svojim prvijencem Kornjača i drugi predjeli (1961), a potom i u zbirkama U tvom stvarnom tijelu (1964) i Svjetiljka i spavač (1965) pokazuje osobitu pjesničku imaginaciju dodatno osnaženu erudicijom i poznavanjem aktualnih strujanja na europskoj pjesničkoj sceni. Povezivanjem udaljenih ili nespojivih semantičkih polja i kontekstualnih konstelacija, dinamičnom izmjenom kodova, variranjem provodnih motiva, stvaranjem guste mreže simbola –Dragojević se poigrava potencijalima jezika, posebno odnosom između riječi i stvari, suočavajući čitatelja s posve novom pjesničkom logikom. Primjeren oblik za svoje poetske eksperimente pronalazi u pjesmi u prozi i liriziranim esejima. Svoje ideje o suvremenoj apstraktnoj umjetnosti i o moralnoj dimenziji stvaralaštva iznio je u knjizi O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970).

Poigrava se potencijalima jezika, posebno odnosom između riječi i stvari, suočavajući čitatelja s posve novom pjesničkom logikom: Danijel DragojevićDrugi pjesnik poetički posve odmaknut od pjesničke matice bio je karizmatični Josip Sever. Radikalni (neo)avangardist i eksperimentator, Sever se u zbirci Diktator (1969) predstavio kao pjesnik označiteljske prakse koji svoje inspiracijsko vrelo pronalazi u antimimetičkoj poeziji ruskih futurista (Hljebnikov, Kručonih), ali i u domaćoj tradiciji pjesnika gramatološkog obrata (Slamnig, Ivšić). Pjesme karakterizira neobična ritmička organizacija, grafizmi, zvukovna ponavljanja, ironijski obrati i poigravanje mitologemima. Za pjesničku generaciju „semantičkih konkretista“, koja se formirala osamdesetih godina oko časopisa „Quorum“, Sever je bio referentan autor.

Među pjesnicima koji su se afirmirali šezdesetih godina treba spomenuti i Tonča Petrasova Marovića čija je poezija neobičan spoj neoavangardizma i tradicije, potom Zvonimira Baloga koji njeguje ludičku poeziju punu začudnih kombinacija i verbalnih efekata te Mariju Čudinu koja piše pjesme na tragu poetike nadrealizma stvarajući imaginarnu topologiju obavijenu eteričnošću i mistikom.

Slika bogate i poetički razgranate pjesničke produkcije bit će zaokružena spomenemo li i činjenicu da se krajem šezdesetih prvim zbirkama javljaju i pjesnici koji će punu afirmaciju doživjeti u idućim dekadama (L. Paljetak, J. Fiamengo, Z. Maković, B. Bošnjak).

III.

U proznoj produkciji šezdesetih prevladava nekoliko poetičkih koncepata. Središnje mjesto pripada djelima koja se u idejnom smislu naslanjaju na egzistencijalizam, najutjecajniji smjer zapadne filozofije u 20. stoljeću. Egzistencijalistički roman zaokupljen je analitikom tzv. graničnih ljudskih situacija (patnja, strah, tjeskoba, osamljenost) te čovjekovom moralnom, duhovnom i metafizičkom dramom (bezavičajnost modernog čovjeka, osobna i društvena otuđenost, sloboda pojedinca u vezi s problemom slobode Drugoga, problem angažmana i odgovornosti za počinjena djela, čovjek u raljama ideologije, gubitak transcendencije kao životnog i duhovnog uporišta). Nakon prvih poratnih romana Petra Šegedina (Djeca božja, Osamljenici), koji su bili svojevrsni kontrapunkt službenoj doktrini socijalističkog realizma, šezdesetih godina javlja se niz „romana sudbine“ u kojima su akteri apatični i nesretni ljudi, opterećeni osjećajima krivnje, kajanja, moralnim dvojbama. To su društveni outsideri, defetisti i antiheroji obilježeni unutrašnjom prazninom, grižnjom savjesti, krizom identiteta.

Baš u godini kad je Ivo Andrić u Stockholmu primio najveće priznanje - Nobelovu nagradu za književnost – Antun Šoljan u romanu Izdajice (1961) stvara paradigmatsko djelo naše „izgubljene generacije“: djelo posvećeno modernoj otuđenosti, bezvoljnosti, jalovosti, „tuzi za neostvarenim“ (Frangeš). Akteri su životni statisti i gubitnici: nesretne svijesti, deziluzionirani i malodušni nomadi, bjegunci od konvencija, odgovornosti i konformizma, nesposobni za prilagodbu i pronalaženje svoga mjesta u društvu. U osam relativno samostalnih priča izrasta psihološki portret tipičnih predstavnika traumatizirane generacije koju povijest nije štedjela. U romanu Kratki izlet (1965) Šoljan u formi alegorijske pikareske piše o egzistencijalnoj nesigurnosti, tjeskobi i strepnji. Priča o apsurdnom izletu grupe ljudi smještena je u kafkijanski sablasno i groteskno okruženje. Budući da u romanu ima izravnih aluzija na suvremeni totalitarizam, na samozvane vođe i demagoge, neki su kritičari u njemu vidjeli alegorijsku sliku „našeg puta u socijalizam“, što je autor opovrgnuo.

No Šoljan je u svojim romanima pokazao da egzistencijalizam nije bio samo filozofija i književnost, nego i životni stil. Neke elemente toga stila djelatno oprimjeruju njegovi likovi “buntovnika bez razloga” koji se, mutatis mutandis, prenose iz djela u djelo. Njihov je život u znaku egzistencijalne tjeskobe, besperspektivnosti, nedostatka smisla. Intenzivan osjećaj otuđenosti i izgubljenosti u sudaru s vanjskim svijetom i poretkom stvari u njemu najbolje je izražen metaforom kruga, odnosno apsurdnog, bespomoćnog kruženja: odlasci i dolasci, stalna vraćanja na početak, ponavljanja, nove vrtnje.

Tipičnog predstavnika dezorijentirane generacije ocrtao je i Krsto Špoljar u romanu Gvožđe i lovor (1963). U središtu je tema sazrijevanja i odrastanja u ratnom vihoru. Rat je sa svojom ružnoćom i strahotama čitav naraštaj na samom pragu zrelosti stavio pred kušnje kojima on nije bio dorastao. Djelo preplavljuje osjećaj mučnine, unutarnje praznine, taedium vitae. Umjesto radosti, ideala i romantičnih zanosa, prevarena mladost suočena je sa zlom, strahom i destrukcijom.

U krug proze egzistencijalističke orijentacije uklapaju se i rani romani Zvonimira Majdaka (Bolest, 1964; Mladić, 1965) te kratki roman Olovni slog (1968) Milana Mirića. Sljedbenik Sartreove filozofije, Mirić u romanu propituje granice individualne slobode i smisao humanističkog angažmana u surovim ratnim okolnostima. Treba spomenuti i Petra Šegedina koji u novelističkoj zbirci Orfej u maloj bašti (1964) i u epistolarnom romanu Crni smiješak (1969) tematizira psihološka stanja tjeskobe i melankolije, dok je pisanje shvaćeno kao terapeutska aktivnost, oslobađanje od trauma i bolnih sjećanja. Unutar promatrane prozne paradigme romani Joze Laušića čine poseban podmodel koji bismo mogli nazvati rustikalnim egzistencijalizmom. Laušić je u svojim djelima (Kostolomi, 1960; Opsada, 1965; Klačina, 1970) zaokupljen u prvom redu etičkim problemima te odnosima između etničkog i etičkog u dramatičnim povijesnim i društvenim okolnostima

Osobna, generacijska i nacionalna povijest na jedinstven se način prelamaju u estetski najboljem djelu razdoblja - romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968) Slobodana Novaka. Naslovna biblijska referenca upućuje na dvoplansko zbivanje, tj. na stalno miješanje sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. Glavni lik -Mali - rezignirani je humanist i moralist koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način pokušava se pročistiti od ideologijske zatucanosti, naivne vjere, bezbožništva i lijevog dogmatizma. U glavnom liku, koji je ujedno i pripovjedač, sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila komunistički utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i Povijest (u romanu inkarniranu u liku prastare Madone koju Mali njeguje naizgled bez ikakva razloga), a zatim je, u tek stvorenom “novom društvu”, doživjela bolno otrežnjenje, razočaranje i deziluziju. Mirisi su roman o razočaranju u svijet i ljude, o mučnini i gađenju, o čovjeku koji je izgubio životni smisao. No pravi „junak“ djela zapravo je Ideologija koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju.

Njegovao je osobiti model žargonske poezije s urbanom tematikom: Zvonimir MajdakUz bok Novakovu romanu stoji Kiklop (1965) Ranka Marinkovića. Nastao izvan glavnih strujanja u hrvatskoj prozi šezdesetih, Marinkovićev roman tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. U fabuli se miješaju realni i mitološko-simbolički sloj. Oni se spajaju u viziji modernog čovjeka ugrožena mitskim jednookim čudovištem koje simbolizira ratnu kataklizmu i potpunu dehumanizaciju. Gotovo svakom prizoru u referencijalnom sloju pridružuje se mitska, homerska paralela, a mit je i sredstvo unutrašnje organizacije sižea pa se naš autor pridružuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja (T. Mann, Joyce, Broch). Kiklop je eruditski roman zasićen lektirom, memorijom, aluzijama i citatima, dok su na planu izraza karakteristične stilske bravure, kalamburi, igre riječima, distorzije, anakoluti. Osobiti efekti proizlaze iz postupaka karnevalizacije: stalnog sudaranja uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog. Posluživši se mitološkom križaljkom, Marinković je stvorio modernu epopeju o provali barbarstva i sutonu europske kulture i civilizacije.

Vreme procvata hrvatske književnosti: Zagreb, šezdesetih godina prošlog vekaBard hrvatske književnosti Miroslav Krleža oglasio se, nakon duge pauze, upravo u šezdesetima opsežnim romanom Zastave. Djelo je prvo izlazilo na stranicama časopisa „Forum“, a 1967. pojavilo se kao knjižna cjelina u četiri sveska1. Zastave su velika društveno-povijesna freska o novijoj hrvatskoj povijesti, fikcionalizirano svjedočanstvo o društvenim i političkim previranjima u vremenskom rasponu od banovanja grofa Khuena-Héderváryja, preko Prvoga svjetskog rata i austrougarskoga sloma 1918. do novoga poretka i ideoloških prijepora u Kraljevini SHS. Glavni likovi romana, Kamilo Emerički stariji i mlađi, karakteristični su pripadnici dvaju naraštaja hrvatske inteligencije, prvi iz šezdesetih godina, a drugi iz devedesetih godina 19. stoljeća. Oni, svaki na svoj način, oprimjeruju političke ideale i ideološke mijene naše obrazovane elite u povijesnoj drami i preslagivanju političke moći na jugoistoku Europe uoči i nakon Prvoga svjetskog rata. Na turbulentnoj pozornici povijesti međusobno se bore različite „zastave našeg vremena“: nacionalni mitovi, političke koncepcije, ideologije. Politika u tolikoj mjeri dominira djelom da se roman može smatrati – riječima S. Lasića - vrhuncem Krležine političnosti odnosno pravim traktatom o politici.2

Prvi u nas se sustavno bavio i različitim aspektima popularne i masovne kulture te aktualnim fenomenima vremena: Igor MandićŠezdesete godine obilježene su u prozi izrazitom stilskom raznovrsnošću. Još uvijek se pišu romani s ratnom tematikom (J. Franičević Pločar, V. Jelić, V. Kovačević), no javljaju se i prvi pokušaji humorne depatetizacije antifašističkog rata (J. Horvat, Mačak pod šljemom, 1962). T. Petrasov Marović njeguje neoavangardistički prozni koncept (Ljudski kusur, 1969), dok su romani Anđelka Vuletića (Drvo s paklenih vrata, 1963; Deveto čudo na istoku, 1966) okrenuti analitici ljudske patnje, trpljenja, mržnje i destrukcije. Psihološku prozu pišu i Branko Belan (Kutija od ebanovine, 1960) i Živko Jeličić (Mlaka koža, 1960; Staklenko, 1964). U okruženju smrtno ozbiljne hrvatske proze roman Toranj (1970) Ivana Kušana dočekan je kao veliko osvježenje. U toj političkoj satiri ismijava se politički primitivizam, megalomanija i voluntarizam socijalističkih moćnika u zabitoj provinciji.

S druge strane, narativni rukopisi Ivana Raosa i Ivana Supeka ne mogu se bez ostatka smjestiti u određeni modelski „pretinac“: njihova je poetička pozicija po mnogo čemu samosvojna. Djela Ivana Raosa nedvojbeno proizlaze iz realističke tradicije, ali se autor koristio i modernističkim tehnikama i „iskoracima“ u pravcu fantastike i psihoanalize (osobito u novelama). Pedesetih godina Raos je započeo s pisanjem autobiografske trilogije Vječno žalosni smijeh: prvi dio (Vječno nasmijano nebo) objavljen je 1957., a djelo dobiva konačan oblik nastavcima Žalosni Gospin vrt (1962) i Smijeh izgubljenih djevojaka (1965). Trilogija se temelji na mitologiji djetinjstva i zavičajnoj utopiji, a u izrazu pripovjedač čuva bogatstvo usmenih oblika svoga kraja (poslovice, izreke, brojalice, šale, priče, pjesme). No pravu posvetu rodnom mikrokozmosu i njegovoj tradiciji (Imotskoj krajini) Raos će dati u razvedenom pikarskom romanu Prosjaci i sinovi (1971) koji je doživio velik uspjeh u obliku TV- serije u trinaest epizoda.

Ivan Supek u romanima spaja znanstveno i književno iskustvo. U šezdesetima objavljuje roman U prvom licu (1965) kao dio buduće „Hrvatske tetralogije“ koja se bavi društvenim proturječjima u Jugoslaviji. No puno veći odjek doživljava njegov Heretik (1968), djelo historiografske fikcije u kojem je protagonist nadbiskup i crkveni reformator Marko Antonije de Dominis. U Supekovoj reinterpretaciji De Dominis, šizmatik i poniženi apostat, zapravo je preteča politike koegzistencije i vjerskog pomirenja, veličanstvena figura nonkonformista i ikonoklasta koja se pobunila protiv vjerskog dogmatizma i papinske svemoći. Djelo se pojavilo i u obliku filozofske drame s tezom.

Veseli Zagreb: Maturanti na Ilici oko 1960. godineKratka proza šezdesetih zaostaje za romanom, ali nekoliko novelističkih zbirki iskače iz prosjeka: Ponedjeljak ili utorak (1961) Fedora Vidasa, Tvrdi grad (1961) Slobodana Novaka te zbirke Partite za prozu (1966) i Labilni položaj (1969) Nedjeljka Fabrija. Kad je riječ o „rubnim“ proznima žanrovima, među značajne domete šezdesetih godina valja ubrojiti putopise Matka Peića Skitnje (1967) koji je - afirmirajući vitalizam, prirodnost i izvornost - ostvario u tome žanru posve novu estetsku kvalitetu.

Šezdesetih godina počinje se oblikovati i poseban prozni model tzv. jeans proze (ili proze u trapericama) nastao kao svojevrsna opreka kanoniziranom romanu velikih tema (rat, ideologija, politika, društvene anomalije). Sličan tip proze pojavio se i u drugim socijalističkim zemljama Istočne Europe, a kao mogući poticaj za takav tip oblikovanja poslužio je roman Lovac u raži J. D. Salingera. Model se temelji na mitologiji klape kao samodostatne grupe koju na okupu drže svjetonazor, način života, tip odijevanja (obvezatne traperice kao simbol zapadnoga potrošačkog društva) i jezik (urbani slang). Nasuprot kulturi društvene elite, oni afirmiraju svoju (kontra)kulturu zasnovanu na filmu, stripu, jazzu i rock glazbi. U središtu su likovi delinkvenata, „buntovnika bez razloga“ i „frajera“ sa zagrebačke periferije. Pripovijedanje je nepretenciozno, komunikativno, lišeno svakog intelektualizma. Zametci ovoga proznog modela nalaze se već u djelima Antuna Šoljana, ali karakteristična su ostvarenja romani Čangi (1963) Alojza Majetića i Kužiš, stari moj (1970) Zvonimira Majdaka. Čangi je nekonvencionalna, žestoka priča o jednom naraštaju, o novim obrascima ponašanja, o generacijskom gnjevu i buntu. Zanimljivo je da je roman zbog tobožnje pornografije i neistinitog prikazivanja života na omladinskim radnim akcijama bio zabranjen. Sedam godina kasnije pojavila se nova, proširena verzija pod naslovom Čangi off Gottoff u kojoj su objavljeni i materijali u vezi sa sudskim procesom protiv romana.

Kao svojevrsnu paralelnu produkciju, s vlastitim pravilima, konvencijama i vrijednosnim kriterijima, treba spomenuti popularne romane. Popularni/trivijalni i elitni, kanonski romani idu zajedno kao pozitiv i negativ jedne fotografije. Upravo je esteticistička elitizacija književnosti produbila jaz među čitateljskim publikama. To je naposljetku prouzročilo da imamo, kako je pisao Veselko Tenžera, dva književna „rezervata“: „S jedne strane struja svijesti, novi romani, poetska aleatorika i esejiziranje, a s druge krimići, gusle javorove, televizija i pučki pjesnici i pripovjedači“3. U šezdesetim godinama bilježimo velik porast popularnih romana realiziranih u različitim žanrovima: kriminalističke i špijunske romane pišu Antun Šoljan, Milan Nikolić, Branko Belan, Nenad Brixy i Branko Bucalo, SF njeguje autorski tandem Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger, pučke romane piše Janko Matko, a pseudopovijesne Rudolf Habeduš Katedralis. Osobito mjesto u razvoju hrvatske žanrovske proze pripada Nenadu Brixyju koji je visokonakladnim romanom Mrtvacima ulaz zabranjen (1960) stvorio obrazac domaćega antikrimića u kojem parodijskim postupcima destruira konvencije američke škole kriminalističkog romana.

Zagreb noću: Davno prošlo dobaUbrzo će se na stranicama časopisa „Umjetnost riječi“ pojaviti i prvi teorijski tekstovi o kriminalističkom romanu kao svojevrsna pratnja i logistička potpora literarnoj produkciji, ali i znak izmijenjena stava akademske zajednice prema fenomenu popularne književnosti (Z. Škreb, V. Žmegač). Prvi zbornik radova o kriminalističkom romanu izišao je 1970. pod uredništvom Branimira Donata.

Kriminalistički romani izlaze u posebnim edicijama s jeftinom i standardiziranom opremom (meki uvez, loš papir). Produkciju su stimulirale sarajevska „Svjetlost“ s bibliotekom „Džepna knjiga“, novosadski „Dnevnik“ s popularnim romanima „X-100“ te zagrebačke nakladničke kuće „Lykos“ (edicija „Vikend“) i „Epoha“ („Zabavna biblioteka). Kasnije će tu ulogu preuzeti specijalizirana „Vjesnikova“ biblioteka „Trag“.

Potvrdu posve promijenjenih odnosa između „visoke“ i „niske“ književnosti označit će pokretanje biblioteke Hit (1969) koja je od početka nastojala povezivati komercijalne i kulturne imperative. Već je naslov edicije upućivao na - u nas dotad gotovo nepoznatu - mitologiju top-lista, uspješnica i tržišnog natjecanja, dok je dizajn naslovnice oponašao zapadnjačke bestsellere. Pod uredničkim vodstvom Zlatka Crnkovića biblioteka „Hit“ unijela je u našu sredinu nove standarde kako u grafičkoj opremi tako i u medijskoj prezentaciji knjige.

IV.

Dramsko stvaralaštvo šezdesetih i kvantitetom i kvalitetom osjetno zaostaje za poezijom i prozom. Tek je poneka drama preživjela provjeru vremena i postala sastavnim dijelom kazališnih repertoara.

Poput pjesnika i prozaika, i naši dramatičari šezdesetih njeguju stilski pluralizam. Pretežu egzistencijalističke „drame graničnih situacija“ u kojima je čovjek doveden u krizna stanja ili stavljen pred teške dileme i etičke probleme za koje nema valjana rješenja. Karakteristični su primjeri takve orijentacije drama Pravednik ili Kolo oko stare fontane (1961) Mirka Božića u kojoj je jedan seoski sudac, „pravednik“, u ratnim okolnostima stavljen u moralnu kušnju budući da o njegovoj odluci ovisi sudbina pedeset nedužnih ljudi. Pitanjem osobnog angažmana u ratnom vremenu bavi se i jedina drama Vladana Desnice Ljestve Jakovljeve (1961) dok Ivica Ivanac u farsi Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh(1961) resemantizira donjuanski motiv i na tragu Camusova egzistencijalizma ispituje granice ljudskog djelovanja i slobode.

Dio dramatičara postupno se okreće prema političkom teatru zaodijevajući svoje tekstove u alegorijsko ili groteskno ruho. Tako, primjerice, Nedjeljko Fabrio u mirakulu Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcima naših gospara? (1969) tematizirajući odnos intelektualca prema nacionalnom pitanju polemizira s vladajućim totalitarnim diskursom. Nastup Slobodana Šnajdera s dramom Minigolf (1968) u znaku je politički angažiranog (lijevog) kazališta na tragu Krleže i Brechta.

Pisao je iskričave, matoševski stilizirane feljtone o televiziji i sportu te zapažene likovne kritike: Veselko TenžeraNeki se dramatičari koriste povijesnim dekorom kako bi progovorili o aktualnim problemima. Tako povijesno-politička drama Reformatori (1967) Nedjeljka Fabrija dramski razrađuje tezu o revoluciji koja guta svoju vlastitu djecu stavljajući u tematsko središte problem izdaje među vođama protestantske reformacije. Ivan Supek u drami s tezom Heretik (1968) prateći djelovanje buntovnog biskupa Marka Antonija de Dominisa brani ideju slobode pojedinca i pobjedu znanstvene istine nad crkvenom dogmom dok politička farsa/groteska Smrt Stjepana Radića (1970) Tomislava Bakarića na začudan način tematizira okolnosti i aktere atentata na Radića u beogradskoj skupštini. Zanimljivo je da se naslovni lik, oko koga se vrti radnja, uopće ne pojavljuje na pozornici. Marijan Matković u političkoj drami General i njegov lakrdijaš (1969) persiflira nacionalno-romantičnu legendu o sigetskom branitelju Nikoli Šubiću Zrinskom. Ivan Kušan u političkoj farsi Svrha od slobode (1971) na satiričan način problematizira povijest dubrovačke vještine trgovanja sa slobodom. Žanr političke farse doživjet će svoj estetski apogej u Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. Ta je „groteskna tragedija u pet slika“ napisana još 1965. godine, ali će – zbog izravne kritike vladajuće socijalističke birokracije, ideološke zatucanosti i primitivizma - biti objavljena i izvedena tek u proljećarskoj 1971. godini.

Šezdesetih godina vrijeme je i pune afirmacije četvorice književnih kritičara koji su ustrajno pratili tekuću hrvatsku literarnu produkciju dajući važan doprinos njezinoj popularizaciji i primjerenoj valorizaciji. Riječ je o Tomislavu Ladanu, Branimiru Donatu, Igoru Mandiću i Veselku Tenžeri. Sva četvorica u praksi su se distancirala od akademske kritike njegujući osobit tip kritičko-polemičkog diskursa na tragu Matoša i Krleže. Mandić se u svojim esejima (kasnije okupljenima u knjige) prvi u nas sustavno bavio i različitim aspektima popularne i masovne kulture te aktualnim fenomenima vremena (feminizam, mediji, gastronomija, mitovi svakidašnjice), dok je Tenžera pisao iskričave, matoševski stilizirane feljtone o televiziji i sportu te zapažene likovne kritike.

----------

Književni saldo šezdesetih upravo je impresivan: objavljena su brojna značajna djela (do danas ovjerena kao kanonske nacionalne vrijednosti), afirmirana nova literarna imena, stvorena nova duhovna klima s više slobode za kreaciju. Popularna književnost i medijska kultura upravo tada započinju svoj nezadrživ uspon. Množina, raznolikost i kvaliteta produkcije dopuštaju nam stoga konstataciju da je to desetljeće, mjereno strogim estetskim kriterijima, bilo povoljan interval na dijakronijskoj skali hrvatske književnosti. S druge strane, lavina koju su na makrorazini pokrenuli studentski nemiri 1968. i sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj te zbivanja oko Deklaracije kod nas (1967) dovele su do velikih političkih promjena s dalekosežnim posljedicama ne samo za kulturu i umjetnost nego i za sudbinu hrvatskoga naroda u cjelini.

Čitalac na brodici: Šezdesete u HrvatskojLiteratura:

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.-2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. Priredio Marko Samardžija. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Detoni Dujmić, Dunja, Krugovi. Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1995.

Donat, Branimir, Brbljava sfinga. Poratni hrvatski roman. Znanje, Zagreb, 1978.

Frangeš, Ivo, Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb-Ljubljana, 1987.

Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti. Tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Naklada Pavičić, Zagreb, 22004.

Lasić, Stanko, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, sv. VI, Globus, Zagreb, 1993.

Mandić, Igor, Uz dlaku. Književne kritike 1965. -70. Mladost, Zagreb, 1970.

Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Sv. I-II. Altagama, Zagreb, 2000-2001.

Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Senker, Boris, Hrestomatija novije hrvatske drame. Sv. II 1941-1995. Disput, Zagreb, 2001.

Stamać, Ante, Slikovno i pojmovno pjesništvo. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.

Šezdesete. Zbornik. Priredila Irena Lukšić. Hrvatsko filološko društvo. Zagreb, 2007.

Tenžera, Veselko, Makar se i posvađali. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.

1Konačna verzija Zastava u pet svezaka objavljena je 1976. u Sarajevu u okviru Sabranih djela Miroslava Krleže.
2Lasić 1969: 524.
3 Tenžera 1988: 146.

* Odlomke iz monografije „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“ prenosimo sa dozvolom Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), te suizdavača Školske knjige. Pristanak da ovaj tekst objavimo dao nam je i autor Krešimir Nemec kojem posebno zahvaljujemo 

Oceni 5