Feljton: O književnosti i piscima (6)
Hulio Kortasar

Photo: www.radionacional.co

Književnost je istinitija od života

Conrad, Joseph

Svjetski pisac. Rodio se u Poljskoj. Bio pomorac, dvadeset godina putovao, postao kapetan broda, a onda se posvetio pisanju. Putovanje je česta tema njegovih djela, od kojih je vjerojatno najpoznatije Srce tame, koje jedni interpretiraju kao kolonijalno putovanje u središte „crnog kontinenta“, drugi kao istraživanje mraka ljudske duše, treći kao sliku ljudskog bivanja. Conrad je od djetinjstva govorio francuski, bez greške, čak bez akcenta, jedno vrijeme mislio da piše na tom jeziku. I engleski je znao dobro, premda ga je naučio tek sa dvadeset godina, pa neki engleski „teoretičari književnosti“, koji ponekad ne znaju (dobro) ni jedan drugi jezik osim engleskog, kritiziraju Conradovo znanje engleskog (imperijalizam iskazan u lingvističkom obliku: samo je naš jezik dovoljno dobar, zato to mora biti vladajući jezik, koji svi drugi s radošću govore, a to je ipak samo naš jezik, koji jedino mi znamo), a posebno ih iritira što je ovaj stranac na njihovom jeziku napisao sva svoja poznata djela, kakva oni nikada ne bi mogli napisati na svom jeziku. Pitanje je zapravo ovo: zašto taj Poljak nikada nije pisao na svom prvom jeziku, koji se obično naziva „materinjim“? Mnogi povjesničari književnosti misle da su razlozi bili financijske prirode, neki vele da se Conrad u engleskom osjećao slobodnijim nego u drugim jezicima koje je znao, a možda je odgovor u onoj prvoj konstataciji: Conrad je od početka svoje spisateljske karijere htio postati svjetski pisac. A to je mogao biti samo u engleskom, u jeziku moreplovaca i osvajača. Književnost na drugim jezicima zasigurno ima manje uspjeha na svjetskom tržištu, mnogo manje publike, mnogo manje slave. Mnogo manje se na tom jeziku može oploviti, s manje ljudi sporazumjeti.

Cortázar, Julio

Gledao sam dva filma koji su rađeni po motivima njegovih priča, oba mi se svidjela, i Antonionijev Blow Up i Godardov Vikend, ali mi je ipak mnogo značajnije ono što je bilo i ostalo u tekstu. Jednom sam, uskoro ću reći i kada, pročitao Cortázarovu priču o malim meksičkim „ribama koje hodaju“, čovjekolikim amfibijama, aksolotlima. Njih pripovjedač ove priče otkriva slučajno, u mjesnom akvariju, onda postaje tim stvorenjima opsjednut, danima ih promatra, misli o njima, pa u svojoj fasciniranosti ovim sićušnim bićima i ne primijeti da se preobrazio u jedno od njih i da aksolotli zapravo misle o njemu, pišu priču o piscu ove priče. Jesam li to dobro prepričao? Pisac gleda u amfibiju, misli da je opisuje, a amfibija postaje pisac, opisuje ga. Kada dovrših čitanje najednom povjerovah, još više: osjetih, da je književnost više istinita od života i da je tamo, u tekstu, istinski život, čiji nas junaci vide onakvima kakvi jesmo, kao junake njihove imaginacije, kao privid i u tom prividu izgubljena stvorenja. A bilo je to ovako: pošao sam vlakom na jug Srbije, kupio u Beogradu Tajno oružje, čitao u kupeu druge klase Cortázarove priče, ova druga po redu me zaprepasti, i onda shvatih da me svi putnicu sa svojim kapama, brkovima, umašćenim prstima, pilećim batacima i do pola ispijenim bocama piva gledaju kao u čudu, kao neko sitno bizarno stvorenje koja se, šćućureno u kutu sjedišta pretvorilo u čitatelja, a ja iz goleme daljine vidio da su oni samo amfibije, koje putuju drugom klasom, gledao ih bez riječi, u čudu.

Čehov, Anton Pavlovič

Mislio je da je njegova scenska priča Tri sestre komedija, vodvilj, s takvom je namjerom pisao, tako je on svoj tekst čitao, pa se na prvoj čitaćoj probi u moskovskom teatru začudio kada je vidio da sve glumice uzdišu, s osjećajem bola kazuju njegov tekst. Pa to je bilo pravljenje šege od razmaženih sestara i njihovih prenemaganja, što je tu nejasno, što tu može biti tužno? No, izgleda da su glumice, a i slavni Stanislavski, koji je predstavu režirao, kasnije i mnoge druge osobe, sve koje su bile u publici ovih igrokaza, shvatile, vidjele Tri sestre kao dramu ovih sestara, možda u tome vidjeli i svoju situaciju kao tragičnu i od tada nitko i ne pomišlja da je tekst Čehova nešto drugo nego drama, dramatična, mnogo tužna priča. Na djelu su bila različita čitanja i viđenja Tri sestre. Otud i jedno pitanje: koja je prava interpretacija djela, koji je pravi smisao djela. Je li to onaj koji mu je namijenio autor, ili ono što misli njegova publika da je u njegovom djelu? I je li djelo završeno tek kada je o njemu rekla svoju riječ kritika i njegova publika, je li zapravo djelo njegova interpretacija, način kako je ono shvaćeno? Ili su Tri sestre ipak komedija? A možda, ponajprije, i komedija i tragedija, zato što djela velikog Čehova spadaju u ona izuzetno rijetka, kakva bi trebao stvarati genijalni umjetnik, onaj kojeg je nakon duge noći, u svitanje, Sokrat opisao kao pravog pjesnika, kakvog u njegovo doba još nije bilo, kao pjesnika čija je tragedije istodobno i komedija (Platon, Gozba, 223 i d.). A kada se takav desi, ne znamo baš najbolje je li njegovo djelo ovo ili ono, ne znamo jer je i jedni i drugo. Kao Tri sestre A. P. Čehova.

Dante, Alighieri

Božanska komedija je pjesnička Odiseja. Filozofsko-teološki sistem u pjesničkom obliku ili pjesnička summa svekolikog bivanja i slika samog kozmosa. Mudrost, ljepota i vjera u jednom. Danteova i poetska Biblija, prvo veliko djelo napisano na talijanskom, na pjesnikovom lokalnom dijalektu, na narodnim jezikom koji su od tog doba ponekad nazivali „Danteovim jezikom“. Dante je nazvao svoje djelo Komedijom, jer za razliku od tragedije ima sretno razrješenje i svršetak, a ovo pjesničko remek-djelo drugi veliki pjesnik i pisac, autor čuvenog Dekamerona Boccaccio, imenova Božanskom. Cijela Božanska komedija je putovanje, vođeno ljubavlju i vjerom, niz divnih, dojmljivih slika iza kojih progovara aristotelovska, racionalistička filozofija uzvišenog reda (koja je očigleda i u kompoziciji djela, u njegovoj strukturi, koja korespondira sa biblijskom i pitagorejskom idejom savršenog broja), predstava pravičnosti i morala, a također i priča o vlastitom pjesnikovom dobu, o njegovim tamnim šumama, o iskušenjima, o ljubavi, dobru, ljepoti i višim ciljevima. Ovo pjesničko putovanje je traženje izgubljene ljubavi i samog Boga, traženje koje okončava putnikovim nalaženjem sebe sama. Za mnoge je Božanska komedija bila i ostala suviše zahtjevno, teško djelo. U našim krajevima je ovo veliko djelo bilo najviše poznato po tome što ga je pred spavanje svaku noć čitao dotur Luigi u televizijskoj seriji Malo misto Miljenka Smojea. Knjigu je pročitao i Hamo. Od drugih koje sam poznavao: poneki, ponešto. Čitatelji (danas sve rjeđi) ponekad spomenu Raj, ponekad i Čistilište, ali najčešće Pakao, a tada samo istrgnuti stih iz trećeg pjevanja o ostavljanju svake nade, što je daleko od punog, potpunog smisla ovog djela. Pjesnici i oni skloni poeziji misle da je Danteova Božanska komedija opis pjesnikova života i muke poetike, pa govore o Paklu, više pragmatični da je to stvarna slika života, pa slave Raj, misle da je baš njima namijenjen, a oni skroz pribrani da je to slika pjesničkog kaosa, iz kojeg nikako da se izbave, pa ukazuju na Čistilište. Svi zajedno su obuhvaćeni nazivom Komedija, koja u mnogim slučajevima nije božanska.

Oceni 5