Intervju: Jurij Hudolin, pisac i prevodilac
Hudolinn 02 S

U mom malom selu pored Umaga otvara se i svet pisanja i života na goloj zemlji, otvara se svet čiste, jasne i duboke ljubavi: Jurij Hudolin

Photo: Lična arhiva

Književnost je srce , a goli život sve drugo

Jurij Hudolin rođen je 1973. godine u Ljubljani. Bavi se pisanjem lepe književnosti, kolumni i scenarija, kao i prevođenjem proze savremenih hrvatskih, srpskih i crnogorskih autora na slovenački jezik. Na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu je studirao Srpskohrvatsku književnost i jezik. Objavio je romane Obest (2005), Pastorak (2008), Hodač po žici (2011) i Ingrid Rosenfeld (2013), knjigu priča Na ulici železničke stanice ništa novo (2012), zbirke kolumni Pusti ti to (2004), koje je objavljivao za medije poput Dela, Dnevnika, Večera, Mladine ili Televizije Slovenija, kao i devet knjiga poezije od kojih je Ako je laž kralj (1991) dobila nagradu za najbolju prvu knjigu godine na slovenačkom Sajmu knjige i nagradu „Slavko Grum“, a Govori žena (2003) proglašena knjigom godine po izboru Playboya. Prozna i pesnička dela prevođena su mu na engleski, češki, mađarski, srpski, hrvatski, makedonski i albanski jezik, a po časopisima, na tridesetak jezika. Kao pesnik i prozaista zastupljen je u brojnim antologijama u Sloveniji i inostranstvu. Dobitnik je svih važnijih slovenačkih stipendija i nekoliko austrijskih, kao i stipendija „Tradukija“. Za TV Slovenija napisao je petnaestak scenarija, među kojima je najpoznatiji, te nagrađivan kod kuće i u inostranstvu, film o fudbaleru Milku Đurovskom Lopta nam je pala na glavu (2000), a snimio je i dokumentarni film o najboljem slovenačkom fudbaleru Zlatku Zahoviču. Trenutno je urednik u časopisu Apokalipsa, čiji je suosnivač 1994, a urednik za književnost od 1996. godine. U tom zvanju je priredio desetak antologija poezije iz kanona svetske književnosti. Nedavno je Laguna objavila prevod Hudolinovog romana “Pastorak” čija je promocija održana u knjižari Delfi SKC 27. juna. Tim povodom, razgovarali smo sa Jurijem Hudolinom.

*"Pastorka" sam čitao, između ostalog, i kao radikalnu kritiku posedničkog mentaliteta. Ne mislim na neku kritiku u smislu romana s tezom, jer "Pastorak" svakako to nije, već na ogoljeni prikaz jednog sveta u kojem vlada životna filozofija sažeta u tri reči: "Ovo je moje!" Da li je možda u tome koren svakog nasilja kojeg je prepun tvoj roman?

Svet je pao na pitanju vlasništva materijalnih stvari, jer je nešto što je normalno i uobičajeno pretvorio u najbitnije: pohlepa i gramzivost su moto ovog sveta i naših života što je postalo smešno a i tragično, jer je zbog toga čitav svet u praonici nasilja. No, Pastorak je po mom mišljenju i više od toga: govori najviše o tome da je Jugoslavija zemlja, koja nema nikakve veze s genealogijom klasične države, to je umjetna tvorevina bez primere: zašto imam ljubav za Italijane, iako sam živeo u Istri, Hrvatskoj, a kasnije u Ljubljani? Zašto tako volim Sloveniju, a najviše se družim s Balkancima? Sve je zbog toga, jer su me odgojili Italijani, koji pored imaju Slavene kao narod koji nikad nije stvorio nešto bez konflikta. I to je paradoks, koji vidiš samo na ovim prostorima ex Jugoslavije. Da se mi volimo u nasilju, a drugi nas potcenjuju, iako bez nas ne mogu i da je to na kraju krajeva roman u kojem mržnja udara tako jako, da postaje ljubav imeđu očuha, pastorka, uništene majke, Hrvatske, Slovenije i Italije. Reciprocitet paradoksa.

*Posednička strast se ne zaustavlja samo na zemlji, kafani, novcu, na materijalnim dobrima. Jedan od lajtmotiva u romanu, neka vrsta refrena o Lorisu Čivitiku glasi "vlasnik svih reči". On ne pokušava da bude gospodar i posednik samo onog što se može kupiti parama, već želi da vlada i ljudskim dušama, i jezikom, i značenjima, čitavim malim ljudskim svetom u kojem stoji na vrhu piramide. Pritom, Loris prezire knjige i čitanje, zapravo svaku upotrebu jezika koja nije sračunata na dobijanje kakve konkretne dobiti. Kojih je to reči vlasnik Loris Čivitiko?

Loris Čivitiko je moj očuh u romanu Pastorak, koji me je tukao celo detinstvo, no nije imao muda da me napadne kad sam ga ja prvi put napao, tad je postao najveći papak tog sveta. Iako primitivna logika, ona je postala rešenje mog najvećeg problema. On je bio veliki mafijaš koji je zlostavljao sve oko sebe, no njemu nije bilo nikad loše, dok ga nisam napao. A kasnije sam u životu baš ja patio zbog toga, nisam nasilnik, no morao sam to postati, da ne bi Loris pobedio u svemu: u odgoju, u materijalnom, u knjizi: knjige su za takav profil čoveka gubljenje vremena i dokaz da smo mi pisci vlasnici reči koje padaju u svemir, gde ih niko ne čuje. Za Lorisa su uvek postojale samo reči nasilja.

*Podnaslov "Pastorka" je “Život na đavoljoj zemlji 1987-1990”, a u prologu romana pišeš da je Benjamin bio premlad "da u ljudskim očima nazre đavola". Da li je Loris Čivitiko oličenje đavola, na neki način? On deluje zastrašujuće, kao nasilnik i izrabljivač, čovek lišen svakih skrupula i obzira prema drugom ljudskom biću, ali bi mogao da bude i oličenje teze o banalnosti zla.

Takvih đavola je pun čitav svet. On je samo đavo u očima deteta, koji ne poznaje svet, život i recepcije odraslih ljudi. Baš distinkcija i netolerancija verovatno čine roman tako nasilnim.

Književnost nema  i nikad neće imati takav utjecaj kao politika, no ima veći utjecaj od politike kod pametnih, obrazovanih i senzibilnih ljudi: Jurij Hudolin

*Koliki je udeo autobiografskog u "Pastorku", a i u drugim tvojim delima? Da li bi se moglo reći da je Benjamin Zakrajšek tvoj alter-ego iz mladih dana?

U neku ruku su ta dela autobiografska, no sve u svemu je to samo život u kome se puno stvara i puno radi. Uvek sam bio negde između autobiografije i fikcije, a glavnu ulogu u svemu ima sam proces stvaranja u kome se nikad ne zna gde će nas odvesti. Dela Na Kolodvorskoj ulici ništa novo, Pastorak, Hodač po žici, Ingrid Rosenfeld, Osnove ljubavi i zla sva redom imaju autobiografske elemente, no i sve uvjete da autobiografiju ne podnose, bar kad je u pitanju verovanje da se dotiču realnosti. Ima čitalaca koji za svaku istinu misle da je laž i obratno, a to mi se čini odlično.

*Kad su Crnjanskog pitali koliko je "Roman o Londonu" autobiografski, on je odgovorio: "U romanu su moja iskustva, ali ne i moja autobiografija". Da li ti je blizak takav način razmišljanja o sopstvenom delu?

Baš to sam htio odgovoriti prije, kad sam rekao o tome kako književnost fino i mekano podnosi mešanje žanrova, no moja autobiografija, kao i autobiografija svakog čoveka, nebitno kojim poslom se bavi, potpuno je samosvojna i autentična, zbog toga ovde ne trebamo obrazloženja. Neke stvari su baš crno na belom, što ljudi ne vole, naročito intelektualci. No, neke stvari su baš to i tako stoje i tako će stojati.

*Da je "Pastorak" napisan na srpskom i da se radnja romana odvija u nekom srpskom selu, verovatno bi te proglasili za autošovinistu, to je kod nas u poslednje vreme dosta popularna etiketa. Da li je bilo nekih negativnih reakcija u Istri?

Roman je dosta čitan, ali kako i pišem u romanu, ovde nema ničeg protiv Italijana, a oni su u stvari Istrani, ne Hrvati.

*Scene brutalnog nasilja u "Pastorku" umeju da šokiraju, skučenost sveta koji opisuješ, njegova gotovo hermetična zatvorenost izaziva teskobu u čitaocu, ali ono što najviše pleni je stil kojim je roman napisan. Neočekivana poređenja, sveže metafore, slikovitost, natopljenost rukopisa lirizmom odaju da je autor romana pre svega pesnik. Koliko ti je bitno poetsko u prozi?

To mnogi zapaze, jer je poetsko u prozi meni jako bitno, tu su mi jako bitni veliki pisci Wiliam Faulkner i R.M. Remarque, a i poeziju jako volim, iako je ne pišem puno, pišem je malo, a puno je prevodim, što me trenutno u poeziji najviše tangira. Prevoditi dobru poeziju i pisati dobru prozu.

*Pored porodičnog nasilja u sopstvenoj kući, Benjamin se susreće i sa nasiljem u društvu zato što je drugačiji, zato što je Slovenac. U vreme kad se odvija radnja romana, nacionalizam počinje da divlja. Kako je izgledao tvoj sudar s nacionalizmom? Da li je književnost zapravo neka vrsta protivotrova za svaki vid provincijalizma, uključujući i ovaj naš šovinistički?

Književnost nema  i nikad neće imati takav utjecaj kao politika, no ima veći utjecaj od politike kod pametnih, obrazovanih i senzibilnih ljudi. Ja jesam slovenski državljanin, no nisam odgajan u slovenskom duhu, zato sam slovenski državljan italijanskog identiteta s hrvatskom adresom ali i ljubjanskim pedigreom i stanom u Ljubljani. Zanimljivo i uzbudljivo, život u toliko različitih kultura donosi veliku strast naći samog sebe, traženje se pojačava. Nacionalizam je agresivna i primitivna ideologija, a to mene ne interesuje, jer je agresija previše jednostavna.

*Benjamin Zakrajšek je izlaz iz svog nesrećnog života, iz nasilja i zla kojem je izložen, potražio u knjigama, u pesnicima i misliocima. Da li tu vidiš izlaz i za svakog drugog čoveka?

Ne, jer ljudi nisu isti, ni slični, već potpuno različiti, ljude vole novce, ovce i pione, a književnost nije ništa od toga, bar kad govorimo o pravoj književnosti.

 Prevoditi dobru poeziju i pisati dobru prozu: Jurij Hudolin

*Pre nego što si počeo da pišeš prozu, godinama si pisao kolumnu u ljubljanskoj "Mladini". Koliko je to kolumnističko iskustvo uticalo na tvoju prozu? Da li je moguće rađanje proze iz duha kolumnistike?

Je. Naročito je kod mene na to utjecala disciplina redovitog pisanja. Zbog toga sam i postao romanopisac, koji danas jako retko piše kolumne. Genealogija je pojela samu sebe, što je jako dobro i time sam zadovoljan.

*Prevođen si na tridesetak jezika, često si na rezidencijama za pisce, zahvaljujući jednoj smo se i upoznali. Koliko su ti značajna ta putovanja i susreti sa drugim književnim i društvenim sredinama? Šta od njih ostane kad se povučeš u svoje malo mesto kod Umaga i posvetiš se svakodnevnim ritualnim šetnjama, pisanju i prevođenju?

Ostaje puno, a najviše sećanja, što je klasika, a sve se otvara baš u mom malom selu pored Umaga, gdje se otvara i svet pisanja i života na goloj zemlji, otvara se svet čiste, jasne i duboke ljubavi, što ja i ta zemlja imamo između sebe. Nešto jednostavno i duboko. Sva gostovanja u inostranstvu, prevodi i to, to sve dolazi na svoje kad sam u svom malom selu,

*Pasionirani si prevodilac sa našeg jezika, kako god ga zvali. Prevodiš između tri i pet knjiga svake godine. Na koji način tvoj prevodilački rad u jeziku utiče na tebe kao pisca?

Malo, ali je to zanimljiv i jako lep posao od kojeg sam mogao u stvari i da preživim, no poslednjih godina sve više živim samo od pisanja romana. Književnost je u velikoj meri moj život ili kako bi se patetično reklo, ona mi znači sve, no sva književnost koja je to u genezi velikih majstora, to je život: moj život je književnost i obrnuto, ali je život više od toga: književnost je srce , a goli život sve drugo.

Oceni 5