Feljton: O književnosti i piscima (12)
Džojs Dablin ilustracija

Photo: Chip Zdarsky/Slate

Književnost uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci

Hugo, Victor

Jedan od najboljih francuskih pjesnika, njegova zbirka Kontemplacije navođena je kao vrhunac pjesničkog umijeća, pisao je i drame, vodio polemike, bio pasionirani crtač, imao utjecaja u političkom životu Francuske, ali je, eto, ponajviše poznat kao pisac dva romana Jadnici (na londonskoj lokalnoj televiziji jedna mlada Japanka kroz smijeh izjavljuje da ne zna je li joj draža Mamma mia ili Jadnici, oba mjuzikla su divna) i Zvonar crkve Notre-Dame, koji je u nas više puta prevođen, a jedan od prijevoda je bio Tina Ujevića. Taj roman je nekad davno, prije pola stoljeća, bio u obaveznoj lektiri za srednje škole, pa ga većina nije čitala, a svi su ga hvalili.

U kazivanju o toj povijesnoj, pomalo teatralno predočenoj panorami Pariza najčešće je spominjan Quasimodo, koji je postao sinonim za ružnu a osjetljivu osobu, dok je glavna junakinja priče bila lijepa, crnokosa romkinja Esmeralda, koju sam ja zamišljao kao Avu Gardner davnog doba, iako, priznajem, nije bila loša ni Gina Lollobrigida, ali mašta uvijek traži nešto drugo. Meni je bio zanimljiv i svećenik Claude Frollo, jer se bavio mističnim djelatnostima, čarobnjaštvom i alkemijom, bio tuđ svojim sugrađanima, a ja sam ga doživljavao kao nesretno zaljubljenu osobu, važno citirao svojoj nastavnici književnosti da „svatko ubija onoga koga najviše voli“, a pritom sam možda mislio na sebe sama, i na V., koja je sjedila u klupi ispred mene, imala crnu kosu, sve dobre ocjene, ali nije pokazivala veliki interes za književnost, za mene još manji.

Iljf i Petrov

Pod ovim pseudonimima pisala su zajedno dva ruska pisca, Iljf Petrov i Jevgenij Petrov. Njihov roman Zlatno tele bio je najduhovitiji roman o nedaćama socijalizma („Benzin vaš, ideje naše“). Dobra im je bila i prva knjiga, Dvanaest stolica, a i ona o Americi. Pravo je čudo da njihove knjige stroga komunistička cenzura nije zabranila, a još je veće čudo da autori ovog štiva nisu završili na dugogodišnjoj robiji u sovjetskim „radnim logorima“ (jedan je umro od tuberkuloze, drugi poginuo u avionskoj nesreći), iako je satira bila jasno usmjerena na tadašnji Sovjetski Savez („Kiša je padala po svim stanovnicima Moskve, čak i po komunistima“). Možda je i djelatnike „Narodnog komesarijata unutarnjih poslova“ pisanje ove dvojice autora zabavljalo ili su jednostavno, kao svi „ozbiljni ljudi“, humor smatrali neozbiljnim i zato bezopasnim.

A i Iljf i Petrov su bili oprezni pisci. Zato su o nekim temama, a posebno rukovodiocima, morali ostati „nijemi kao Ujedinjeni narodi“. Samo u tadašnjem Sovjetskom Savezu prodano je 40 milijuna primjeraka Zlatnog teleta. Danas je taj roman malo kome smiješan: mlađi ne znaju na što se šale i obilati sarkazam pisaca odnosi, ni koliko su pisci bili hrabri u svom cinizmu, čak „opasni po sistem“, ništa o tome mlađariji jasno, a starijima je ono što je bilo smiješno u doba socijalizma postalo sadržajem tugovanja, ništa im novo više prihvatljivo. Pa samo kažu da „pješake treba voljeti“, naročito kada ne mogu brže preko pješačkog.

James, Henry

On. Čitao sam bez daha, okretao stranice, iščekivao, strepio: hoće li se ponovo pojaviti. Okretaj zavrtnja je kratki roman Henryija Jamesa. Roman koji me najviše prepao. Ne toliko zbog samog događaja, koliko poradi kurziva u ovom kratkom romanu: to je bio On. A to je značilo duh, utvara, fantom prošlosti, podsvijest. Nepoznato, neobjašnjivo. Kasnije će se pojaviti i Ona, ali mi je iz nekih razloga bila manje zastrašujuća nego On. Toliko sam se prepao tog On da sam knjigu ostavio na balkonu, nisam htio da bude pored mene preko noći, kao da će On izaći iz knjige, ući u moju sobu, kao što je ušao u moj život. Iako ni ja, a ni drugi nemaju odgonetku za taj roman, pa ne mogu s pouzdanjem reći tko je On. Doduše, Ona je označena kao nekadašnja guvernanta, a On kao duh preminulog kućnog uposlenika, i ime mu u romanu spominju, ali taj On ipak ostaje samo u osobnoj imaginaciji jasno vidljiv (to dokazuje i svaki pokušaj ekraniziranja ovog romana), pa zato nitko nije znao otkud i kako se pojavljuje ta nedodirljiva, nepostojeća osoba, ni gospođa guvernanta koja u romanu priču priča, a ni djeca koja su Njega, a i Nju vidjela. U čitatelju On živi bez oblika, bez lika, živi kao postojeća utvara. Možda je On neki strah od sablasti, od demona kojeg čitatelj u sebi nosi, svako svojeg, možda neka nadmoćna sila ili neka opasnost koja pred osobom stoji, možda fantom prošlog, možda samo strah, ništa drugo. Iako po svoj prilici ni pisac sam nije imao pouzdan odgovor o tome tko je, što je On, ta neopisana osoba iz djela mi je ipak postala stvarna, prisutna, vidljiva, zastrašujuća. Jer to je bio On. Osjetih da se i meni može odjednom, odnekud, nijem, pojaviti, pred mene, odjednom, stati On. Pa sam uzmicao, još uvijek ne bih da ga sretnem.

Jesenjin, Sergej

Napisao je mnoge tužne pjesme, svaka u srce udarala. Mnogi su ponavljali njegove stihove, loši glumci čim malo popiju po mjesnim birtijama povišenim glasom recitirali, a gimnazijalci s bezrazložnom tugom ponavljali dramatično, kao da im se to već desilo: „Tko je ljubio taj ne ljubi više / Izgorjelog nitko ne zapali“. Oni koji su Jesenjina oponašali pisali su još tužnije, još lošije. Htio je pjesnik napisati jednu bolju, ljepšu pjesmu, ali se, nažalost, prije toga ubio. Možda je baš to bila njegova završna, najbolja pjesma, u njoj sva pjesnikova tragedija. To sam jednom htio reći jednom koji je jako volio tu vrstu pastoralne poezije, dopredsjedniku Društva pisaca J., ali se nisam usudio, bio je upaljive naravi, a imao i pištolj.

Joyce, James

Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život mu je njegov rodni Dablin bio centralno mjesto (i kada je u njemu živio, i kada je iz njega odlazio, i kada je o njemu pisao, i kada je o njemu mislio), a cijeli život putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. I u književnosti je Joyce prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Napisao je malo, ali je ono što je napisao značajno, veliko. Njegovi Dablinci su dug njegovom porijeklu, njegov Portret umjetnika u mladosti njegovo odrastanje. Svoj posljednji roman Fineganovo bdijenje je pisao dugo. Više puta sam pokušavao pročitati tu lingvističku noćnu moru, uvijek me najprije oslobađanje tog istodobno osobnog i univerzalnog jezika fasciniralo, a onda zamaralo. Pa sam sebi rekao: moje ludilo ne može da se nađe u njegovom, i odustao.

Joyceov najpoznatiji roman Uliks je pak dokaz da književnost nije dani koncept, nego je uvijek nanovo formiraju i definiraju veliki pisci. Joyce je u njoj sve promijenio da bi sve ostalo isto. Napravio je hrabri eksperiment, s kojim će ubuduće biti uspoređivan svaki drugi, napisao na potpuno novi način povijest književnosti, napravio od nje svojevrsnu parodiju, ali se u tom „ključu“ nije moglo dalje. Književnost se s njim promijenila, a onda otišla negdje drugo. Sličan mu je bio talijanski pisac Italo Zwevo, koji nije stigao uraditi sve što je namjeravao, jer je morao ići na posao i zarađivati za život, pa je, kao i mnogi drugi u „okrutnom kapitalizmu“, bio „vikend pisac“. Kao što je i Joyce mnogo više vremena morao posvetiti svojim obavezama učitelja jezika, a potom opijanja, nego pisanju. Kada sam onaj Joyceov spomenik zagrlio, slikao se s njim, postade mi jasno da je ovaj pisac pričao o našem razbijenom, razorenom temelju, o jeziku koji se gubi i iz sebe sama izgrađuje kao eho zaboravljenih jezika, kao govor neiskazivog ostatka. Kao pisanje o onome što je bilo, a više nije. Zato je on meni blizak, jedan mi od dražih emigranata.

Oceni 5