Ranko Bugarski: “Govorite li zajednički?”; Biblioteka XX vek, 2018.
jezik

Photo: caravantomidnight.com

Ko će kome ukrasti jezik?

Polazeći od teorijskog određenja jezika kao jednog od najvažnijih oružja nacionalističke borbe za samodostatnost i demarkaciju od svih drugih, posebno bliskih i jezikom i stilom ili sličnih narodu, a što je već opjevani narcizam balkanskih malih razlika, lingvista Ranko Bugarski u svojoj knjizi Govorite li zajednički? - čiji naslov, moguće je, može biti shvaćen kao suptilna ironična igra sa onim “Govorimo srpski” - u svom prepoznatljivom tonu pred čitaoca donosi aktuelna jezička kretanja u postjugoslaviji, sa posebnim osvrtom na pitanja jezičkog nacionalizma i njegovih implikacija. Nakon uvodnog teorijskog pregleda najvažnijih pojmova i manifestacija nacionalizma i jezičkog nacionalizma, okupljenih oko romantičarskog gesla svetog trojstva jezika, nacije i države, Bugarski donosi priloge koji raspravljaju o jednom aktuelnom jezičkom događaju.

Naime, nakon što u prvom poglavlju knjige iznese ono što je ostalo kao posljedica administrativnog rastakanja srpskohrvatskog jezika - sa svim njegovim pripadajućim jezičko-nacionalističkim sukobima i fantazmagorijama, kao i neprestanim insistiranjima da se taj nekad zajednički jezik sada nasilu i po svaku cijenu rastoči na četiri što različitija jezika, a u cilju dizanja nacionalističkih zidova i eugenističkog jezičkog čistunstva - Bugarski fokus svoje knjige usmjerava na projekat Jezici i nacionalizmi i Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja je proizišla iz nekoliko konferencija na kojima se u okviru ovog projekta raspravljalo o pitanju nekad zajedničkog, a sad navodno četiri posebna jezika.

Četveroimeni jezik

Iako knjiga Govorite li zajednički? ne odstupa, ni stilski ni sadržajno, od onoga što je osnovni okvir ranijih knjiga Ranka Bugarskog, uz redovni dodatak najnovijih slivnica, žargonizma i selektivne bibliografije sociolingvistike, ona donosi iznimno važne priloge aktuelnostima na lingvističkom polju našeg četveroimenog jezika. Autor u svom prepoznatljivom esejističkom stilu, sa obiljem živih primjera koji precizno ilustruju sva ovdašnja jezička zastranjenja, daje presjek jednog jezičkog događaja koji je u dobroj mjeri uzburkao javnost i iznova pokrenuo neka stara pitanja.

Naravno, polarizacija u vezi projekta Jezici i nacionalizmi i Deklaracije je u startu bila jasna. Sa jedne strane potreba da se jeziku konačno pristupi stručno, van ideoloških i nacionalističkih okvira, te da ga se pokuša osloboditi svakovrsne politizacije kako bi se izbjegle sve one segregacijske i diskriminirajuće traume koje iz njegove zloupotrebe proizlaze, a sa druge strane nacionalistička stara haranga da je “ponovo” posrijedi pokušaj da nam se “naš jezik ukrade”.

Bugarski prikazuje kako je tekao rad na konferencijama posvećenim jeziku u okviru projekta Jezici i nacionalizmi i kako se kao posljednji čin razgovora i onoga što su oni sa sobom nosili pisala Deklaracija o zajedničkom jeziku. Ono što se nameće kao suštinska odrednica ove knjige, stoga jeste pitanje može li jezik, nakon što je nacionalističkom instrumentalizacijom huškao na klanja i silovanja, biti sada faktor pomirenja. Imajući na umu nesumnjivu lingvističku činjenicu da se u slučaju postjugoslavije radi o jednom policentričnom jeziku sa svoja četiri imena, Bugarski na obilju primjera pokazuje da je sve ono što se na jezičkom planu u zemljama sljednicama Jugoslavije mahom radilo, bilo usmjereno ne u pravcu razvoja jezika, već u pravcu njegove diferencijacije i nametanja razlika kako bi se jezik ustoličio kao samosvojan naspram srodnih varijeteta.

Iz toga su proizišle i dvije škole pod jednim krovom i brojne druge diskriminacijske posljedice nacionalističkih jezičkih politika. Što je i sasvim logičan slijed koji proizlazi iz potrebe da se jezik, bez obzira na to kako ga neko zvao, po svaku cijenu kvari zarad vještačkog razlikovanja i udaljavanja. Umjesto da stremi ka svojoj primarnoj funkciji, sporazumijevanju i komunikaciji, a time i pomirenju.

Ili riječima Bugarskog: “Da, zajednički jezik nesumnjivo može doprineti krajnje složenom, dugotrajnom i mukotrpnom procesu pomirenja i uspostavljanju normalne komunikacije u svim oblastima društvenog života na ovom prostoru - ali za to postoje određeni preduslovi. Najpre treba raditi na podizanju stepena jezičke tolerancije, uključujući priznavanje i korištenje prednosti koje obezbeđuje zajednički jezik, umesto što se pod geslom zaštite nacionalnih interesa, a zapravo u svrhu političke probitačnosti i sticanja pratećih privilegija, veštački uvećavaju minorne razlike između četiri naslednika zvanično sahranjenog, ali komunikacijski još uvek živog srpskohrvatskog jezika”.

Izlažući dalje sadržaje konferencija u okviru pomenutog projekta održanih u Podgorici, Beogradu, Splitu i Sarajevu, Bugarski uz lingvističke reminiscencije i komentare, ali i njegova zapažanja kao učesnika konferencija, daje sadržajan pregled stavova i mišljenja o jeziku i manipulacijama njime.

Ono što se nameće kao iznimno značajan prilog u procesu sagledavanja stanja stvari u ovdašnjim jezičkim prilikama, kako onih koje opisuje sam Bugarski, tako i onih koji su prenesena izlaganja drugih participanata u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, jeste svakako obilje ponekad tragikomičnih, a ponekad posve bizarnih primjera nastojanja nacionalističkih lingvista, i njihovih političkih nalogodavaca, da jezik etniziraju i što djelotvornije vežu uz naciju. Sve u cilju potrebe da se bude što različitiji, i to da stvar bude paradoksalnija, kada se svijet putem engleskog nastoji što više približiti i što bolje razumjeti.

Posebno je u tom pogledu, recimo, dojmljiv primjer koji Bugarski navodi kao riječi Balše Brkovića izrečene na skupu o jeziku u Podgorici, a koje možda najilustrativnije svjedoče ovdašnju jezičku šizofreniju i suludost odrednice o četiri različita jezika. “Imam druga koji ima dvije sestre, on je Crnogorac koji govori crnogorski, jedna sestra je Crnogorka koja govori srpski, a druga sestra je Srpkinja koja govori srpski.” Sigurno ova porodica treba službu prevođenja, zar ne?

Zamućeni pogled

Govoreći o opaskama da je cilj Deklaracije i projekta iz kojeg je ishodila da unese jezičku anarhiju, djelujući tako slobodno spram jezika i bez njegove čvrste standardizacije (koja, kako smo vidjeli, za nacionalističke elite znači odjeljivanje jezika i njegovo čisto etničko markiranje), Bugarski ističe da glorifikacija standardnih jezika, koliko god potrebna modernim društvima, ima svoje naličje u potcjenjivanju nestandardnih varijeteta kao što su dijalekti i žargoni. Time, kako piše ovaj lingvista, priča o haosu i anarhizmu samo zamućuje pogled na jezičku stvarnost i perspektive jezičkog razvoja.

“Jezik voli red, ali ne podnosi okove, pa treba obuzdavati purizam kao tipičnog pratioca nacionalističkih politika.” Stoga i prema Bugarskom, a i prema osnovnom tonu Deklaracije o zajedničkom jeziku, jasno je da je posrijedi jedan jezik, koji svako može zvati svojim imenom. Jer, napisaće autor knjige Govorimo li zajednički?, jezik se ne treba profilisati prema potrebama i zahtjevima nacionalističke politike, koja se hrani razlikama i u kojoj su nesrećno spojeni neznanje i moć: “Umesto toga treba, uz priznavanje i korišćenje lokalnih specifičnosti, negovati i duh slobode izbora iz bogate riznice nekad zajedničkog srpskohrvatskog jezika, prevazilazeći svaku isključivost i netoleranciju”.

Bugarski na više mjesta, analizirajući kako skupove održane u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, tako i sam nastanak Deklaracije o zajedničkom jeziku i njenu širu recepciju, podvlači da se ovdje ne radi o bilo kakvom nasilnom pokušaju vraćanja srpskohrvatskog ili ukidanja postojećih imena jezika i njihovih standarda. Te da je time nacionalistička paranoja oko krađe jezika (kao da je jezik vreća jabuka) posve besmislena i iluzorna.

Oko Deklaracije i projekta Jezici i nacionalizmi okupili su se ljudi koji su duboko svjesni štete koja je u minulom mračnom vremenu učinjena, lomova koji su se desili, neurotičnih etničkih emocija koje upravljaju svakim segmentom života kod nas i pogodan su okidač za različite manipulacije rukovođene iz kabineta ovdašnjih kompradorskih etničkih elita (koje su se, kako bi Kovač rekao, pokazale gorima od rulje).

Imajući sve to na umu, tvorci Deklaracije su odlučili intelektualno, odgovorno i sa sviješću o svim okolnostima našeg slučaja, apelovati na javnost i poručiti da je vrijeme da se ono što se devedesetih uspostavilo kao jezička praksa konačno demistifikuje i svede na svoju pravu mjeru. Tačnije, da se konačno razobliči nacionalistička manipulacija jezikom, iz koje izviru i diskriminacije i segregacije, kao pogubna i pogrešna. I da se, prije nego ponovo bude kasno, osujeti. Da se jezik konačno vrati svojim osnovnim funkcijama, jer je živ i nezaustavljiv u pronalaženju načina da se ipak i uprkos svemu razumijemo i komuniciramo.

Ono što imamo na umu, napisaće Bugarski, maksimalno je korišćenje produženog iako neformalnog trajanja srpskohrvatskog: “Naime, mi se zapravo samo pravimo da imamo četiri jezika, zato što su pod naletom nacionalističkog partikularizma ozvaničena četiri jezička imena, a u suštini se i dalje savršeno razumemo govoreći ‘svaki svojim’ jezikom. U istom duhu bi trebalo odustati od ideje da nekim narodima pripada samo ćirilica, a nekim drugim samo latinica, pošto pisma i inače ne treba vezivati za narode, nego za jezike kojima se piše."

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5