Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (7)
Dostojevski

Photo: teletype.in

Ko će se usuditi da pozove smrt na dvoboj?

X

Dostojevski je osećao da u životu postoje neka blaga koja čovek mora da čuva ali, s druge strane, ima mnogo i onoga što nije zaslužilo da se čuva — ima mnogo onoga što nas sputava i opterećuje. Ali kako razlikovati potrebno i nepotrebno? Na svet koji se zove »svi mi«, na teoriju saznanja i etiku se ne možemo osloniti. Šta je sa drugim očima? Ali one nas ničemu ne uče. Osim toga, one ne služe kada je to nama potrebno — te vizije dolaze same, nezvane i u vreme kada se njima hoće. U »Zapisima iz podzemlja« Dostojevski nastoji da živi bez kriterijuma, normi i zakona, ali, prinuđen da plaća danak svetu koji se zove »svi mi«, on ih je snabdeo objašnjenjima i napomenama. U »Zločinu i kazni«, prirodne oči su uticale na zamisao romana. U »Idiotu« se još bolje zapaža onaj napor Dostojevskog da privuče na svoju stranu one očevidne istine koje je tako besomučno i neumoljivo terao od sebe. I ukoliko više idemo dalje utoliko se više zapaža taj napor da se izmire ta dva načina »gledanja«, tačnije, da se onaj drugi način potčini prvom. Verovatno se time može objasniti ona čudna situacija (ja sam već obraćao pažnje na nju) da romani Dostojevskog obiluju epizodama koje su najveća njihova vrednost. Čak i u »Dnevniku pisca« među publicističkim člancima blesnu neke stvarčice — »Krotka«, »San smešnog čoveka«, »Bobok« i druge — neobično duboke i umetnički snažne u kojima on nekim tuđim glasom viče o onome što je video nekim drugim — ne svojim prirodnim — očima. Svaka takva priča i svaka takva »epizođa« u romanu potpuno razaraju sve pokušaje da se unesu preživljavanja vezana za ono što je viđeno drugim očima, u ono »iskustvo« kojim živi i pomoću kojega opstaje čovečanstvo.

U »Idiotu« odjednom i ne zna se zbog čega — reklo bi se da je upravo zbog toga da se još jednom spotakne knez Miškin, koji i bez toga pada na svakom koraku — Dostojevski nagoni malog, sušičavog dečaka Ipolita, čiji su ne samo dani nego i časovi izbrojani, da u toku čitave noći čita svoju »ispovest« — jednu od najpotresnijih ispovesti koja je napisana posle knjige o Jovu, koja je, uostalom — ovde korišćena kao obrazac. Ko je sugerisao te plamene i čarobne reči tom dečaku na umoru? Dostojevski je, između ostalog, veran svom starom zavetu, učinio sve da se ogradi od puke radoznalosti neposvećenih. Ipolitova ispovest ima moto: Apres moi le deluge. Naravno, to je sasvim dovoljno da se uplaše oni »svi«. Ali mi ne smemo da zaboravimo da je Dostojevski u dnu duše polagao najveće nade samo u ono ružno pače. Očevidno, on je bio ubeđen da rugoba i užas upravo radi toga i postoje na svetu, da bi se od onih kojima je još rano za takva saznanja sakrila poslednja i najveća tajna svetskog poretka. Čujte šta Ipolit kaže o slici koju je video kod Rogožina. Na slici je bio prikazan Hristos koji je upravo bio skinut s krsta.

Zbog čega je bilo potrebno moje smirenje? Zar ne bi bilo bolje da me prosto pojedu ne tražeći od mene da hvalim onoga koji je to učinio?

- »Hristovo lice je bilo unakaženo udarcima i oteklo ... na njemu su bile strašne krvave masnice, oči mu zjape, zenice su nekako iskošene, raširene... Ali čudno, kada gledaš na taj leš izmrcvarenog čoveka nameće se jedno posebno i zanimljivo pitanje: ako su ovo telo (a ono je sigurno tako izgledalo videli svi Njegovi učenici i Njegovi glavni budući apostoli, žene koje su ga pratile i koje su stajale pored krsta, svi koji su verovali u Njega i koji su Ga obožavali — kako su onda gledajući na to telo, mogli da poveruju da će taj mučenik vaskrsnuti. Nameće se misao ako je smrt tako užasna i ako su tako moćni zakoni prirode — kako se onda oni mogu savladati? Kako se to može pobediti kada ga nije pobedio sada ni Onaj Koji je za života pobeđivao prirodu, Kome se ona potčinjavala, Koji je uzviknuo — Talati kumi i devojka je ustajala ili — »Ustani, Lazare! i mrtvac je ustao iz groba? Kada se gleda na tu sliku priroda nam se priviđa kao nekakva silna, neumoljiva i nema zver ili, još tačnije, iako je čudno tako reći — kao nekakva moćna mašina najnovije konstrukcije koja besmisleno grabi, drobi i guta to nemoćno, veličanstveno i najvrednije Biće Koje je i samo vredelo koliko i sva priroda sa svim svojim zakonima, koja je možda i stvorena samo radi toga da bi mogla da omogući pojavu jednog takvog Bića . . . « .

Ne znam da li treba posle svega što sam do sada rekao dokazivati da se u ovim rečima nalazi najdublja, zavetna i ujedno i najdirljivija misao F. M. Dostojevskog. Koji je to put već da se on, zaboravivši sve na svetu, nalazi pred tasovima onih strašnih terazija: na jednom leži ogromna, gluva, nema i slepa priroda sa svojim principima i zakonima, a na drugi on stavlja ono što je nemereno, nezaštićeno i samo, ono najvažnije kako bi rekao Plotin i sa pritajenim dahom očekuje — koji će tas prevagnuti. I sve to on nije poverio svom knezu Miškinu kome se svi klanjaju, kome se čak i on sam klanja. Dostojevski je znao da će knez Miškin podneti šamar, pa čak — ponudiće i drugi obraz, ali neće imati snage da pogleda na ove strašne terazije. Krotkost nije ona vrlina koju Dostojevski traži. Njemu ni do kakvih vrlina uopšte i nije stalo. Vrlina ne živi svojim vlastitim životom. Ona živi od »priznanja«, ona u »priznanjima« nalazi snage. Ona je rođena sestra onog starog principa — »dva puta dva jesu četiri«: i jedno i drugo imaju istog oca — to je zakon. A dok bude zakona i dok se po zakonima bude sudilo — Smrt će ostati gospodarica života. Ko će se usuditi da pozove smrt na dvoboj kada nju brane sve očevidne istine koje nam je tako grozno naslikao Dostojevski i koje opravdava teorija saznanja?

Razume se, knez Miškin to neće učiniti. Njemu je stalo da ga »principi« pohvale. Jer, i sveci ne mogu bez pohvale »zakona«. Sveti Jeronim je propovedao a za njim je to ponavljao i doktor katoličke teorije Liguori obraćajući se u manastiru opaticama koje su se odrekle sveta — Disce superbiam sanctam scito, te illis esse meliorem! — što će reći Nauči se svetoj gordosti i znaj da si bolji od drugih! Čak i najsavesniji i najiskreniji monah još uvek nije spreman za poslednju borbu. On još uvek veruje u svoja »dela«, on očekuje pohvale i ponosan je zbog toga. I knez Miškin se neće odreći svoje »svete gordosti« i, naravno, neće do kraja ići s Dostojevskim. Za to su sposobni samo podzemni ljudi lišeni svih prava i svake zaštite. Oni se usuđuju da posumnjaju u legalnost suda prirode i etike, u legalnost suda uopšte, oni čekaju da ono što je do sada bilo »bez težine« prevagne na terazijama nad onim očevidnim istinama razuma koji je sebi prigrabio ne samo »prirodne zakone« nego i moralne. Ipolit se već ne boji etike i njenih sankcija. On prezire gordost — čak i svetu gordost. On ne želi da bude dobar, bolji od drugih, on odbacuje pohvale etike.

»Kakav sud? — pita on. — Kome je to potrebno da ja budem osuđen i da propisno izdržim kaznu? Doista, je li moguće da je to nekome potrebno?«. Pa dalje: »... zbog čega je bilo potrebno moje smirenje? Zar ne bi bilo bolje da me prosto pojedu ne tražeći od mene da hvalim onoga koji je to učinio?«. Tako je znao da pita Ipolit. Kant nije umeo tako da pita. Tako su pitali samo izuzetno retki ljudi u celokupnoj istoriji čovečanstva. U naše vreme Niče je isticao svoju misao: »s one strane dobra i zla«. Tako je postupao i njegov prethodnik Luter koji je učio da dobra dela ne spasavaju. Luter je to čuo — on je umeo da čuje takve stvari — od blaženog Avgustina koji je sa svoje strane samo razvio učenje apostola Pavla, koje je ovaj opet našao kod proroka Isajije i u onom najveličanstvenijem i najtajanstvenijem biblijskom kazivanju o prvobitnom sagrešenju. Naravno, na Ipolitovu predsmrtnu ispovest »svi mi«, koje ovde predstavljaju svi brojni junaci romana ldiot uključujući tu i »svetoga« kneza Miškina, odgovaraju smehom, cerekanjem, zviždanjem i povicima. Taj svet koji se zove »svi mi« odlučno brani svoj ideal — zakon. Sveci ne daju zakon iz ruku. Nekoliko dana nakon te strašne noći Ipolit se bezuspešno trudio da nađe razumevanja za sebe kod »svih«, on pokušava nasamo da govori sa svetim nadajući se da će ovaj oči u oči s njim i bez prisustva ljudi prestati da drhti pred tim zakonom. Ali te su se nade izjalovile.

Onaj zakon — quo nos laudabiles vel vituperabiles sumus(1) čvrsto vlada bićem kneza Miškina poput onog — »dva puta dva jesu četiri«: u tome se ovaj svetac ne razlikuje od običnih ljudi. Setite se kraja njihovog razgovora. Ipolit pita kneza: »No, recite mi sami — kako je najbolje umreti, po vašem mišljenju ...? Tako, da bude ... lepo, čestito? No, recite!«. Knez se čvrsto drži svoje svetačke gordosti i bojeći se da ne izgubi pravo na pohvalu od strane zakona, prihvata izazov. »Idite, ostavite nas i oprostite nam našu sreću« — rekao je on tihim glasom. Nema šta — podneo je iskušenje: dalje se nema kuda. Ipolitu nije preostajaio ništa drugo nego da se grohotom nasmeje: »a, ha, ha! Tako sam i mislio! Sigurno sam očekivao nešto slično! Međutim, vi... međutim, vi... Da, da! Elokventni ljudi!«. Zbog čega je Dostojevski doveo kneza Miškina do ovakvog priznanja? To nije Rakitin, to nije Klod Bemar, to je »prema zamisli« pozitivan tip! Ali »druge oči« su očevidno videle nešto drugo. Očevidno, u ovom trenutku pred Dostojevskim se pojavio strašniji i komplikovaniji problem nego što je bio onaj o kome je on razmišljao kada je pisao onaj Raskoljnikovljev članak.

Raskoljnikov je ovako razmišljao: ima ljudi koji su sebi dopustili slobodu prolivanja krvi — na primer Napoleon — i koristili su to svoje pravo nailazeći na opšte odobravanje. Znači, prolivanje krvi je dozvoljeno, može se uz odobrenje i saglasnost zakona uništiti telo bližnjega. Miškin se u svojoj smirenosti (»smirenost je snaga« kaže ne slučajno Dostojevski) ne zadovoljava time. On smatra da je u nagradu za svoju pokornost dobio od zakona veća prava nego što ih je imao Napoleon — on je dobio pravo da ubija ne telo nego dušu čovekovu. «Idite, ostavite nas i oprostite nam našu sreću«. Ali tada — šta će biti tada ako Ipolit bude pošao i oprostio »im« njihovu sreću? Ništa se ni tada neće dogoditi i ne može ni da se dogodi. Doći će samo do idealne »ravnoteže« — a više od toga naš »razum« i ne traži...

(1) «...zbog čega smo dostojni pohvale ili pokude« — iz Pelagija. Primedba prevodioca.

*Iz knjige “Ruska religijska filozofija i F.M. Dostojevski” objavljene u sklopu biblioteke “Dostojevski kao mislilac”, preveo s ruskog Mirko Đorđević; esej je pisan uz stogodišnjicu rođenja Dostojevskog

Oceni 5