XXZ magazin preporučuje
The Woman in the Window S

Amy Adams u filmu "The Woman in the Window"

Photo: Netflix

Ko igra za raju i zanemaruje taktiku...

Film

Oxygen (2021)

Jedan od najvećih strahova svakog čoveka koji diše je nedostatak kiseonika, koji se dodatno komplikuje kada se onaj koji ostaje bez vazduha nađe u nekom skučenom prostoru. Upravo se time bavi novi Netflixov film Oxygen – triler koji je uz minimalna sredstva uspeo da postigne maksimalno uzbuđenje. Iako od prve scene znamo gde se to glavna junakinja našla, sumnja ipak postoji. Upravo je to ono što gledaoca drži budnim, a pažnju privlači i odlična Mélanie Laurent.

Priča prati jednu junakinju i njenog virtuelnog pomagača, a prostor je ograničen na komoru za zamrzavanje. Budući da je zarobljenica zaboravila ko je i šta je, gledalac zajedno sa njom pokušava da poveže deliće priče koji su prikazani tako da ne otkrivaju previše. Uloga bi u nekoj drugoj postavci mogla da bude beživotna, pa je ovaj film dokaz da kvalitetna gluma može da smesti ceo jedan svet u kutiju u koju jedva staje i čovek.

Rafiki (2018)

Uprkos tome što su im očevi politički rivali, Kena i Ziki postaju bliske. Iz tog prijateljstva se rađa ljubav, a kada shvate da nisu samo prijateljice, junakinje su prinuđene da biraju između sreće i bezbednosti.

Film je zabranjen u matičnoj zemlji (sniman je u Keniji), ali je uprkos tome privukao publiku, najviše zahvaljujući tome što je prikazan na Kanskom festivalu. Uzbuđenje zbog prve ljubavi tako ipak živi, te priča u ime svih onih koji su odavno ućutkani.

Aloys (2016)

Priča o usamljenosti i bekstvu od realnosti pogađa nas svom svojom težinom, au obliku prvog dugometražnog filma reditelja Tobiasa Nollea.

Mračni, napeti triler se vrlo brzo okreće savremenim temama, te problemima koji su u vezi sa zavisnošću od interneta, izolacijom, kao i strahovima koji se rađaju usled nedostatka privatnosti. Aloys je usamljen, kao i mnogi drugi moderni građani, a njegova priča kreće drugim tokom kada ga misteriozna žena preko telefonske slušalice uvuče u igru, ali i u izmišljeni univerzum u kojem više nije tako sam.

Serije

The Pursuit of Love (mini serija, 2021)

Ova serija, snimljena prema romanu Nancy Mitford, prava je TV poslastica koja zna kakvim materijalom raspolaže i upotrebljava ga na najbolji mogući način. Isprva se čini da će priča o međusobno različitim sestrama koje se vole i zajedno odrastaju biti isprazna, te da će i tri jednočasovne epizode biti izlišne. Međutim, tok radnje je sjajno vođen, sve vreme smo zainteresovani i uključeni, a uz pregršt glamura, raskoši i šarma dobijamo i gorko-slatki kraj koji nije bez dubljeg značenja i smisla.

The Pursuit of Love nam zapravo donosi priče o različitim ženama koje posrću pod patrijarhatom, uglavnom potpuno nesvesne toga, ali se nijednog trenutka ne predaju, uprkos nepovoljnim okolnostima i greškama koje pak same čine. U centru je Linda, dok je Fanny ona koja pripoveda (i koja je naizgled sporedni lik), dijametralno suprotne ličnosti čiji se životi ipak stalno prepliću. One su jedna za drugu onaj „komadić“ koji im nedostaje, odnosno onaj deo ličnosti koji potiskuju i protiv kojeg se bune. Pomiriće se same sa sobom tek kad prihvate i onu drugu, nešto drugačiju stranu.

Odnos Fanny i Linde koliko pokazuje (ne)pomirljivost različitih strana ženske ličnosti, toliko ilustruje i stalnu kompetitivnost koja se ženama nameće. Večito (o) gledanje, odmeravanje „snaga“, životnih izbora ili datosti, poželjnih osobina i ponašanja - naučeno je i nametnuto spolja. Pomisao da u društvu ima mesta samo za jedan određeni profil žene i način mišljenja i delovanja duboko je mizogin. The Pursuit of Love nam to predočava suptilno, gotovo neobavezno, ostavljajući utisak „style over substance“ manira zahvaljujući dinamičnoj režiji, savremenoj muzici i sveopštem glamuru. Ipak, ne damo se prevariti jer ova serija i tehnički ostaje dosledna suštinskoj poruci – protivrečnosti mogu i treba da opstanu kako u jednoj ličnosti tako i u čitavoj zajednici.

Love Death + Robots (druga sezona, 2021)

Na drugu sezonu se dugo čekalo, budući da je Netflix tek nakon dve godine objavio nove epizode. Osvežavajući pristup propasti društva odličan je za one kojima je pažnja popustila nakon života koji su proveli pred ekranom, budući da svaka epizoda traje tek nešto više od deset minuta. Dobili smo nove robote, nove vrste i planete, a pojedine scene su prava mala remek-dela.

Dogs (prva sezona, 2018)

Svaka od šest epizoda prati jednu pseću sudbinu, i jednu ili više ljudskih koje su s njima spletene. Tako na trenutke nije jasno gde se završava pseći, a gde počinje ljudski život, budući da ova antologijska dokumentarna serija podvlači da jedni bez drugih ne mogu.

Različiti konteksti otvaraju vrlo važne teme, te se bave problemima pasa u zaraćenim područjima, napuštenih pasa u azilima bez hrane i osnovnih uslova za život, ali i naizgled običnim sudbinama vlasničkih pasa koji broje dane u mirnim predgrađima, te psećih modela čiji vlasnici sanjaju o prvim nagradama na takmičenjima za najbolje oblikovanu dlaku. Tako se ističe da pitanje klase nije samo ljudski problem, već da utiče i na pseće živote, te ih deli na pedigrirane i one sa nepoznatim poreklom.

Serijal nas vodi kroz različite kulture i drugačije dinamike, a kako bi ilustrovao koliko su psi integrisani u ljudsko društvo, te podsetio zašto je baš ova životinja dobila titulu najboljeg čovekovog prijatelja, i, što je najvažnije, još jednom podvukao da psi ne poznaju jezičke barijere i ne osuđuju pogrešne izbore vlasnika, već ostaju, u duhu bezuslovne ljubavi, čak i kada se puste sa povoca.

Ono što ova serija jeste možda se najbolje vidi u očima mladića iz Sirije, koji čeka svog psa koji je krenuo na dalek put iz ratom razorenog Damaska u Berlin koji znači slobodu.

Pustina (mini serija, 2016)

Pustina je još jedna češka serija koja nas nije razočarala i koja dokazuje da i tom srednjoevropskom/istočnoevropskom prostoru treba dati više prilika da se iskaže i svoje stvaralaštvo predstavi široj svetskoj publici. Što se Čeha tiče, dosad nijednu šansu nisu prokockali i uvek bi nam pružili vrhunski kvalitet, bar kad je reč o serijama snimljenim za HBO Europe, kao što je i Pustina, ali i Spavači i Ognjeni grm, koje su već bile među našim preporukama.

Pustina je pravi noir, teška priča u još težem i turobnijem okruženju, bez prostora za popuštanje ili zašećerene scene kako bismo seriju lakše svarili. Svaki trenutak je ispunjen teskobom, sve što se dešava je strašno, zlokobno, u najmanju ruku beznadežno. Serija prati sve generacije ljudi nastanjenih u gradiću zvanom Pustina – od popravnog doma do ljudi u poznim godinama. Niko od njih pred sobom nema vedru budućnost. Oni je možda vide u stranom investitoru koji bi nastavio da eksploatiše postojeća rudna bogatstva, ali isto tako nepovratno ugrozio ekološki opstanak zajednice. Kratkoročna korist prevladaće nad dugoročnom dobiti, čemu se, za divno čudo, protivi jedino aktuelna gradonačelnica. No, kako bi je sprečili u nameri da odbije investitore, meštani i saradnici na svaki način pokušavaju da joj stanu na put. U jeku te političko-privredne borbe, gradonačelnici nestaje ćerka, pa je logično zaključiti kome je to u interesu i ko je kriv za njen nestanak. Ipak, kako istraga teče, otkrivaju se i druge mračne tajne tog mesta koje se ne tiču direktno profita i politike. Postaje jasno da postoji nešto mnogo jače, a banalnije, što čini ljudsku prirodu, a što zahvaljujući životu u takvoj sredini samo dobija na intenzitetu.

Knjige

Marko Aurelije „Samom sebi“

Marko Aurelije poslednji je značajni predstavnik stoičke škole, a misli ovog cara-filozofa, aforistički napisane i sabrane u spisu Samom sebi, poznatom i kao Razmatranja o samom sebi ili Meditacije, danas doživljavaju svoje novo, možda ponovljeno i produbljeno čitanje. Svojevrsni dnevnik Marka Aurelija i istinske poruke samom sebi napisane u vidu podsetnika kroz desetine i stotine stranica bave se gotovo istim temama, ali ne bez varijacija i uvek uz izvesno produbljivanje. Stajališta stoičke filozofije u trenutku u kojem živimo ponovo postaju relevantna, pa nije zgoreg konsultovati ovo delo koje nesumnjivo krije veliku istinu, čim uspešno opstaje i u 21. veku.

Edmund White „The Farewell Symphony“

Poslednja u autobiografskoj triologiji EdmundaWhitea, The Farewell Symphony je priča o čoveku koji je nadživeo većinu svojih prijatelja. Ostao je i bez partnera, a nakon što je AIDS pandemija počela da razara kvir zajednice širom sveta. Šest meseci nakon njegove smrti kreće na put koji će mu otkriti šta znači biti pisac, ali i šta znači živeti kao gej muškarac.

Pesme

Manic Street Preachers – Orwellian

Singl Orwellian najavljuje novi album čuvenog velškog benda. Naslov pesme dovoljno govori, a mi jedva čekamo septembar, kada bi kompletan album trebalo da se pojavi.

Liam Gallagher – All You're Dreaming Of

Ume Liam da bude emotivan kad to hoće, još kad sav profit od prodaje pesme prosledi u humanitarne svrhe, naša srca se tope. Bez šale, All You're Dreaming Of je sve što tražimo od srceparajuće rock balade, a „kisses unrehearsed“ jedna je od najzanimljivijih sintagmi koje smo čuli u poslednje vreme.

Nostalgija

A Brutal Game – Un jeu brutal (1983)

Profesor Tessier ima mračnu tajnu, ubilački zadatak koji je zadao samom sebi. Kreće u ludačku misiju, a zbog toga trpi i njegova ćerka Isabelle. Sjajan triler, odlična mera za neprijatnost.

Dokumentarni film

Food, Inc. (2008)

Iako je od 2008. prošlo više od decenije, ovaj dokumentarni film nudi zanimljiv uvid u prehrambenu industriju. U centru su američka postrojenja, ali je prilično jasno da ti proizvodni pogoni utiču na građane iz celog sveta.

Horor

Don't Breathe (2016)

Dok čekamo drugi deo, prisećamo se prvog nastavka sada već kultnog horor filma.

Režirao ga je FedeAlvarez, zaslužan i za prilično dobar reboot filma Evil Dead, a prati troje mladih ljudi koji kreću u pljačku. Starac na kojeg su se nameračili živi u napuštenom delu grada, pa kada sve krene po zlu niko ne može da čuje vriske.

Video igre

Death’s Door: Priča o čudnoj vrani

Devolver Digital je najavio novu igru, a u pitanju je naslov Death’s Door – priča o neobičnoj vrani koja nosi mač i zadužena je za sakupljanje duša umrlih.

Pored jurcanja za duhovima, vrana mora da brine i o lopovima koji duše mogu da joj ukradu ispred nosa. Ukoliko se to dogodi prinuđena je da trči za njima, sve dok ne povrati ono što je cilj njenog zadatka. Na raspolaganju joj je oružje, te magija koja može da bude vrlo korisna u obavljanju zadataka. Uprkos tome što tema na prvu zvuči pomalo morbidno, ilustracije i boje, te protivnici koji pomalo podsećaju na Ghibli junake, čine da igrač užive, te da ne brine o smrti.

Death’s Door pomalo podseća na avanturu Titan Souls iz 2015. godine, što nije neobično ako se ima u vidu da su na obe igre radili developeri iz studija Acid Nerve. Nova igra je ipak nešto bolja, zahvaljujući većem budžetu, a do igrača bi trebalo da stigne tokom leta, kada će biti dostupna na Steamu.

*Kontrapreporuke

The Woman in the Window (2021)

Dugo očekivani triler ostavio nas je u šoku, najviše zbog površnosti i opštih mesta koja bi uspešno izbegli i oni koji o filmu ne znaju baš ništa. Solidna glumačka postavka se tako izgubila u glupostima, a mogli su sve, samo da je bilo pameti.

Ako ovaj film budete gledali jedino zbog Amy Adams, nećete se razočarati. Ona je na visini zadatka, pa i više od toga, a to važi i za Julianne Moore, Garyja Oldmana i još neke glumce u sporednim ulogama. Ovo je ipak celovečernji show Amy Adams i ona tu briljira, ali „show“ sam po sebi je u potpunom rasulu.

Aluzije na Hitchcocka su jasne i nedvosmislene – glavna junakinja čak i gleda Rear Window, što je dobro rešenje. Tu je i film The Woman in the Window iz 1944. kao referenca, kao i brojni drugi. Nije problem filma The Woman in the Window iz 2021. neoriginalnost, niti to što suštinski nema šta novo da ponudi, već to što ne nudi apsolutno ništa.

Uprkos tome što počinje dobro i brzo vas uvlači u priču, ne pruža satisfakciju koja bi se očekivala na osnovu prvih pola sata filma. Štaviše, kako se bliži kraju, film postaje haos bez reda i smisla kako na žanrovskom tako i na nivou zapleta. Objašnjenje za to leži u činjenici da je ovaj film kompletno snimljen pre dve godine, ali da tada nije ugledao svetlost dana jer nije naišao na odobravanje tzv. fokus grupa tokom preliminarnih projekcija. S obzirom na to da je publika loše reagovala, te da prvobitna verzija nije prošla test, značajan broj scena snimljen je ponovo. Zahvaljujući tome The Woman in the Window gubi fokus, cilj i smisao, pa deluje kao produkt osmišljen da zadovolji sve, da na kraju ne bi prijao nikome. To samo dokazuje da fokus grupe i test publika ne znače ništa i da je vreme da se s tim igranjem na sigurno konačno prekine. Autorskom timu bi svakako više odgovaralo da je sledio sopstvenu viziju, kakva god ona bila, pa makar recepcija bila negativna.

The Woman in the Window želi da igra za raju, ali ne bi ni da zanemari taktiku... Tako je Amy Adams, nažalost, opet završila u trećerazrednom filmu.

Nocturne (2020)

Može da prođe, ako baš mora.

 

Oceni 5