Film „Kelti“ (2021)
Film Kelti

Photo: Filmski centar Srbije FCS

Ko je obrađivao svoj vrt u Srbiji 1993?

Radnja filma smeštena je u 1993. godinu, i to onu našu '93, kada je inflacija pojela plate, a sankcije sve ostalo, kada je Srbija u neposrednom susedstvu vodila ratove u kojima nije učestvovala, a na TV-u se smenjivale slike redova, tenkova, praznih rafova, leševa i glamuroznih zabava miliona.

Film se direktno ne bavi društveno-političkom situacijom, već intimne priče o ljudima i međuljudskim odnosima smešta u svima nama dobro poznati kontekst. Takav kontekst pak reaktivira čitav korpus trauma kojih možda nismo ni bili svesni. Bilo da smo tad imali osam godina (kao devojčica Minja koja slavi rođendan) ili trideset-i-nešto (kao njeni roditelji), kupovanje švercovane šunke, margarina umesto putera (na tezgi, ne u prodavnici, naravno), skupljanje paklica cigareta (još samo ukrasni papirići fale), kiseli krastavci na sendvičima zaliveni Step sokom, uz zvuke grupe Ruž i Maje Marijane, a uz pozadinsku buku Maksovizije, zaista bude svakakva sećanja i asocijacije.

Takvu šizofrenu kakofoniju zvukova, boja, mirisa i ukusa ne može da oseti neko ko je nije neposredno iskusio, sve i da mu se istovremeno simulira, baš kao u Keltima. Teško da će je razumeti iko ne samo van bivše Jugoslavije, već van Srbije (i eventualno Crne Gore). Nije pritom reč o tome kome je bilo teže i gore, već o specifičnoj vremensko-prostornoj kulisi koja se tek s velikom mukom može opisati nekome ko u njoj nije živeo i proživeo je.

Dok u jednoj prostoriji Minja slavi rođendan sa društvom maskiranim u čuvene Nindža kornjače i dobija na jedvite jade skrpljene i sklepane poklone, u drugim prostorijama su odrasli koji odigravaju sopstvene privatne i profesionalne probleme, zaljubljuju se, varaju, pate, i to sve u toku samo jedne večeri. O politici ne razglabaju previše, osim na samom početku, kada se razlike među njima uočavaju. Neki su okoreli nacionalisti, drugi kosmopolite i liberali, treći anarhisti, pritom bivši neonacisti... Međutim, svi sede zajedno i, kako vreme prolazi, a alkohol ih uzima pod svoje, ideološke razlike nestaju, a privatni brodolomi preuzimaju kormilo. Strejt par ima problema u krevetu, gej i lezbejski parovi ne, s tim da i 2022. jedva da mogu ovde izaći u javnost. Takvih problema pak 1993. kao da nisu imali.

Ne pominje se diskriminacija ni u jednom obliku, što je zbilja čudno. Jasno je da je postojala namera da se prikažu ljudi kao takvi, uvek isti, sa istim problemima i emocijama u svakom dobu i nedobu. Ipak, kada je vremenski okvir tako jasno postavljen, prenebregavanje nekih činjenica postaje mnogo uočljivije. Politika je tada, usuđujem se reći, više nego sada oblikovala živote, poglede na svet, pa i susrete s prijateljima, naročito pod dejstvom alkohola i ostalih opijata. Ljudi su se odricali sopstvene familije zbog političkih razloga, nijedno porodično okupljanje nije moglo da prođe bez svađe mladih opozicionara sa roditeljima, okorelim ljubiteljima Slobodana Miloševića. Nije se preko razlika prelazilo tek tako. Jer to nisu bile puke nijanse i razmimoilaženja, već fundamentalno različiti svetonazori u društvu koje nije znalo šta ga je snašlo.

Likovi u ovom filmu pak poseduju izvesnu izblaziranost i odmak od društvenih dešavanja. Kao da su došli iz 21. veka, sa već dovoljno razočaranja, rezigniranosti, sa naknadnom pameću, čvrsto rešeni da obrađuju sopstveni vrt. Zanimljiva je to premisa i pitanje je kako bi sada postupili oni koji su '93. bili u najboljim godinama da imaju mogućnost da se vrate u tu eru strave i užasa.

Priča o međuljudskim odnosima, očekivano, odlično komunicira s publikom u inostranstvu, dok se ova domaća više zadržava na vremenu radnje i sećanjima koje ono aktivira. Inostranoj publici kontekst i nije baš najjasniji, naša pak teško da će razumeti priču iz 2022. u 1993. Negde između lebdi „normalnost“ kojoj se teži, za kojom čeznu junaci, za kojom čeznemo svi mi. Reč je o normalnosti običnog života, mogućnosti izbora i slobode. A oni su nedostižni u ekstremno nenormalnim uslovima i vremenu. To ni neka čudna, nelagodna (anti)nostalgija za devedesetima ne može da promeni i reinterpretira.

Oceni 5