Simbolička aproprijacija
Acbra 35 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Ko „posjeduje“ Njegoša ima i Crnu Goru

Poznati svjetski slavista Andrew B. Wachtel zapazio je da većina istočnoevropskih nacija u traganju za svojim identitetom u njegovoj samopotvrdi, zapravo u njegovu konstruisanju, ima nacionalnu književnost i nacionalnog pjesnika, prateći metod koji je u XIX vijeku uspostavio filozof Herder. Mađari tako imaju Sándora Petefia, Poljaci Adama Mickiewicza, Rusi Aleksandra Puškina. Kad su Južni Sloveni u pitanju slična je situacija – Franc Prešern kod Slovenaca, Ivan Mažuranić kod Hrvata, Petar II Petrović kod Crnogoraca, stvarali su književne spomenike koji su pomogli proces samoidentifikacije. Njihova najveća snaga ležala je u sposobnosti da izraze kolektivni identitet u svome stvaralaštvu.

Ali ono što komplikuje situaciju kod balkanskih Slovena jeste situacija u kojoj se Mažuranić ne smatra samo hrvatskim pjesnikom, no i ilirskim i proto-jugoslovenskim, a istorija je potvrdila da su Njegoša kao nacionalnoga pjesnika doživljavali i Crnogorci i Srbi i oni koji su se smatrali Jugoslovenima. Uzrok tome svakako treba tražiti u političkim procesima na Balkanu od sredine XIX vijeka naovamo, procesima nacionalnoga oslobođenja, ujedinjenja, pa razjedinjenja i razjedinjenja Južnih Slovena. Crna Gora, koja je u početku tih procesa dala Njegoša i imala faktičku nezavisnost, bila je jedna od važnijih kopči južnoslovenske inkluzije. Začeci proto-jugoslovenskog nacionalizma iz sredine XIX vijeka razlikovali su se od viđenja jugoslovenstva na kraju XIX vijeka.

Od ideje koja nije priznavala vjerske i kulturne razlike i koja je naciji pristupala kolektivistički – ističući zajedništvo (čak i s Bugarima) ona će se pretvoriti u jednu vrstu kohezije opterećene frojdovskim „narcizmom“ malih razlika. U jednom velikom identitetu iskristalisaće se više manjih identiteta – hrvatski, slovenački, bošnjački, makedonski, srpski i crnogorski, koji je opet specifičan zbog svog „srpskog“ ideološkog predznaka u tome periodu, zbog programskih načela crnogorske političke elite koja je nastojala ovladati srpstvom i potom preuzeti ulogu južnoslovenskog Pijemonta. Zato je doživljaj Njegoša najinteresantniji u Crnoj Gori, budući da su se u njoj preplitala tri identiteta – crnogorstvo, srpstvo i jugoslovenstvo.

U kontinualnom sagledavanju srpske i jugoslovenske prošlosti crnogorska teritorija dopunjavala je „rupe“ koje su nastajale usljed diskontinuiteta. Njen prostor od sredine XIX vijeka postaje interesantan svim sukcesivnim programima na Balkanu, a uz Crnu Goru redovno je išao i Njegoš kao jedna od njenih personifikacija – onaj ko je posedovao Njegoša posedovao je Crnu Goru. Do sada je objavljen sijaset naučnih i publicističkih radova koji nedvosmisleno upućuju na zaključak da su sve vlasti koje su upravljale Crnom Gorom od 1851. do 2020. godine koristile svoju verziju interpretiranja Njegoša i nudile je kao najbolju i bez alternative.

No, po tome ni Njegoš ni Crna Gora nijesu izolovan slučaj. „Simbolička aproprijacija“ neke značajne ličnosti koja u posthumnom životu igra ulogu „ideološkoga ljepila“ za srastanje nacionalnog i kulturnog identiteta dešavala se i u drugim društvima. Za primjer možemo uzeti lik bugarskog nacionalnog heroja Vasila Levskoga, čiji je post mortem „život“ sjajno opisala istaknuta intelektualka Maria Todorova u svojemu glasovitom djelu Bones of contention: the living archive of Vasil Levski and the making Bulagria’s national hero.

Levski je i dan-danas jedan od simbola bugarske nacije i bugarskoga identiteta. Između Njegoša i Levskoga postoje brojne paralele – obojica su igrali izuzetnu antiosmansku ulogu i promovisali nacionalno oslobođenje u vijeku u kojemu su živjeli, obojica su umrli prije četrdesete godine; Levski je jedan dio života proveo kao svešteno lice, ali je crkvu napuštio i nije živio monaški; obojica su proglašavani za svečeve, kosti obje ove ličnosti više su nego obični posmrtni ostaci, ali što je najvažnije – nakon smrti Vasil Levski postaje bitan gotovo svim kasnijim bugarskim vlastima. Kako uočava Todorova, on je postao jedina ujedinjujuća i nesporna figura koju je prihvatio čitav niz međusobno neusaglašenih stranaka, institucija, pokreta i ideologija. Bio je evociran kao krajnji autoritet i nalazio se na svačijoj zastavi: vjernika i ateista, republikanaca i monarhista, konzervativaca i radikala, komunista i antikomunista.

I ono što posebno povezuje Njegoša i Levskoga jeste činjenica da za obojicu postoji ono što je uočila Todorova na primjeru svog junaka: „neuobičajena koncentracija konkurentnih i osporavajućih diskursa i aproprijacija za istu figuru“. Jednostavno, toliko su bili bitni za izgradnju vlastitih nacija da je njihov simbolički kapital morao biti politički instrumentalizovan.

Uspostava nove vladajuće većine u Crnoj Gori nije odmakla od praksi prethodnih vlasti – ni neđelju dana od smjene tridesetogodišnje vlasti novi mandatar Zdravko Krivokapić problematizovao je Njegoševo grobno mjesto, promovišući ono što je tih „istorijskih“ dana za Crnu Goru uveliko propagirao mitropolit Amfilohije Radović – da se na Lovćenu podigne pravoslavna kapela. Time je Krivokapić najavio „novu“ aproprijaciju Njegoša, a ujedno i pokazao kakav i koji će identitet forsirati kad su u pitanju Crna Gora i Crnogorci.

*Tekst prenosimo sa sajta dnevnog lista Pobjeda

Oceni 5