Uputstva za bolji život
Fotoe 01 S

Photo: The New Yorker

Ko se boji ljutnje još

„Naš emotivni život mapira našu nepotpunost,“ napisala je filozofkinja Martha Nussbaum u jednom pismu koje je zamišljeno kao vodič za one koji su tek na početku života, i nastavila: „Stvor bez ikakvih potreba nikada ne bi imao razloga za strah, patnju, nadu ili ljutnju.“ Ljutnja je svakako jedno od onih osećanja koja najbrže osuđujemo -  kako kod drugih, tako i kod sebe – ali je razumevanje ljutnje ključno za razumevanje unutrašnjeg života pojedinca/ke. Još je Aristotel prepoznao tu potrebu, a kada se zapitao, ne da li je ljutnja dobra ili loša, već kako bi trebalo njome da se rukuje: ka kome je usmeriti, kako je manifestovati, koliko dugo i gde joj je kraj.

Potcenjeni kvalitet ljutnje prepoznao je i engleski pesnik i filozof David Whyte, a u odeljku pod naslovom Consolations: The Solace, Nourishment and Underlying Meaning of Everyday Words, koji je pre svega posvetio rečima i njihovoj nestalnosti, te se kroz to pozabavio dubljim značenjima prijateljstva, ljubavi i patnje.

Mnoge od Whyteovih meditacija izvrću opšte značenje reči, te skidaju površinsko da bi došle do dubljeg, često potpuno suprotnog značenja, a to se najbolje vidi u eseju o ljutnji, gde piše:

„Ljutnja je najdublji oblik saosećanja, razumevanja drugog, razumevanja sveta, sebe, života i tela, porodice i svih ideala, ranjivosti, i svih onih koji su na korak od toga da budu povređeni. Oslobođena fizičkog oklopa i nasilnih radnji, ljutnja je najčistiji oblik staranja o drugom, a unutrašnji plamen ljutnje uvek osvetljava mesta i grupe kojima pripadamo, koje želimo da zaštitimo, te da se konačno za njih i žrtvujemo. Ono što nazivamo ljutnjom obično je ostatak, te ono što je preostalo od suštine, a kada smo savladani osećajem slabosti koji prati sve ono što je važno, kada naš um više nije u stanju da savlada uzbuđenje, i kada se pređu granice onoga što smo u stanju da razumemo. Tako je ono što smatramo ljutnjom u stvari samo fizička nemogućnost da se nosimo sa brigama i stvarima koje su važne u svakodnevnom životu, te nespremnost da budemo dovoljno veliki i darežljivi kako bismo u telu i umu zadržali ono što volimo.“

Tako se Whyte ne izvinjava u ime ljutnje, već pokušava da je izmiri sa onima koji je osećaju, što je više nego značajno u večnoj borbi sa ranjivošću i sa samima sobom, jer ispod ljutnje leži ljudskost u svom najčistijem obliku. To podseća na način na koji i spisateljica Brené Brown opisuje ranjivost, a u manifestu pod naslovom „Vulnerability,“ gde piše: „to je mesto rođenja ljubavi, pripadanja, radosti, hrabrosti, empatije, sposobnosti da se bude odgovorno, te autentičnosti,“ čemu Whyte dodaje i sledeće:

„Ono što nazivamo ljutnjom na površini je nasilan odgovor na našu unutrašnju bespomoćnost, koja je u vezi sa dubokim osećajem toga koliko je svet sirov, te sa nemogućnošću da se u spoljašnjem svetu pronađe glas, telo, te način života, koji bi omogućili da se osećaj slabosti i volje da se brine o drugima artikulišu na pravi način. Ono što nazivamo ljutnjom je jednostavno nespremnost da se strahovi prožive do kraja, a u situacijama poput ljubavi prema partneru/ki, deci, u situacijama kada se želi najbolje za druge, i u situacijama koje znače da smo živi i da volimo one koji sa nama žive.

Tako ljutnja obično izbija na površinu kao osećanje da nešto duboko nije u redu sa tolikom dozom nemoćnosti i ranjivosti… „

O ljutnji je pisao i Van Gogh, pa u jednom svom pismu piše kako je „ljut na sebe jer nije u stanju da uradi sve ono što želi, što se negde poklapa sa Whyteovim meditacijama, te podupire tvrdnju da je ljutnja proizvod želje, te osećaj nemoćnosti pred frustracijama i stvarima koje se tumače kao lični neuspesi. Whyte dalje piše:

„Ljutnja je centralni plamen iskustva koje znači da smo živi i prisutni, i predstavlja kvalitet koji bi trebalo da se isprati do mesta na kojem izvire, a kako bi se bolje živelo. Ono što smatramo ljutnjom na površini je tek trag koji vodi do dubljeg značenja, te je u potpunoj suprotnosti sa svojom suštinom koja ne podrazumeva nasilje.“

U povezanoj meditaciji Whyte piše i o opraštanju, koje je u uskoj vezi sa ljutnjom:

„Praštanje je velika patnja i teško ga je postići, i to ne samo zbog toga što odbija da poništi prvobitnu ranu, već i zbog toga što nas približava izvoru. Što se više približavamo opraštanju, to više poričemo izvornu prirodu bola, jer kako se približavamo centru, tako ponovo oživljavamo ono što nas je povredilo.

Tako opraštanje nikada ne potiče iz onog dela nas koji je povređen, jer je taj deo onaj deo nas koji nije sposoban da zaboravi, a verovatno zbog toga što i nije napravljen da zaboravlja, već je stvoren kao deo psihološkog imunog sistema koji mora da pamti kako bi se zaštitio od budućih napada, a identitet onog koji je povređen se, na kraju, negde i zasniva na tome da je do povrede došlo.

Tako opraštanje podrazumeva sticanje većeg identiteta od onoga koji je bio povređen, te sazrevanje koje može da zaštiti ne samo deo koji je povređen, već i sećanja na povredu, a tako što se nastoji da se bolje razume onaj koji je povredu naneo. Opraštanje je veština, način da se sačuva jasnoća, razum i velikodušnost, savršen način da se oblikuje um za budućnost koju za sebe želimo.“

Pitanje sazrevanja koje je u uskoj vezi sa opraštanjem, tema je još jednog Whyteovog eseja, u kojem piše:

„Zrelost je sposobnost da se živi puno i jednako u različitim kontekstima, a naročito sposobnost da se, uprkos velikoj patnji, prošlost, sadašnjost i budućnost posmatraju istovremeno. Tako zrelost podrazumeva odbijanje da se eliminiše neka od vremenskih paralela, te da se zaboravi bilo šta od onoga što se dogodilo, ili da se ignoriše ono što se trenutno događa, te ono što će se tek dogoditi. Nezrelost podrazumeva zanemarivanje bilo koje od ovih zona, pa biće nije potpuno ako živi samo u prošlosti ili sadašnjosti, a sve dok ne prihvati sve vremenske zone.“

Izvor: Brain Pickings

Preveo Milan Živanović

Oceni 5