Svetislav Basara: Atlas pseudomitologije (Službeni glasnik, Beograd, 2018)
basara

Photo: Media centar

Kobni nesporazumi s realnošću

Poznata je činjenica na prostoru postjugoslavije da je razlikovanje fikcije i fakcije vrlo maglovit i nejasan posao. Nemali broj puta se dešavalo da ozbiljni kulturni i društveni sporovi nastaju usljed nemogućnosti (ili odsustva želje) da se razazna šta je jedno, a šta drugo od ova dva pojma. Dovoljno je, samo ovlaš, recimo, pogledati spor oko Andrića, pa da nam bude prilično jasno šta biva kada se književnost tumači istoriografski, odnosno šta se dešava kada se fikciji učitava istorijska determinacija, te se njome traže nadomjesci za famozne istorijske nepravde.

Kada to kažem, mislim prije svega na nemogućnost razlučivanja fakta da je književnost umjetnost i da je u njoj sve dozvoljeno, ukoliko je utemeljeno u izvedbenom postupku autora. Dakle, pred književnošću nema i ne smije biti svetih stvari, niti se istorija ili bilo koji njen derivat u književnosti, ako je pisac samosvjesno, a ne mentalno suženo biće etnije, koriste da bi se nešto iz prošlosti dokazivali ili opovrgavalo sredstvima literature.

Književnost, često, istoriju koristi kao svoju građu, neke njene segmente uzima, njima se poigrava i uklapa ih u narativnu logiku teksta kojim pisac želi reći nešto više o vremenu i prostoru u kojem obitava, a ne da bi se umjetničkim sredstvima bavio prekrajanjem ili stvaranjem istorije.

Predistorijska svijest

Dakako, tu se misli prije svega na pisce koji ne misle književnost kao sredstvo političke ili nacionalne agitacije. Međutim, suština problema dolazi u recepciji, preciznije u predistorijskoj svijesti kultura naroda jugosfere koji nisu u stanju povući jasnu distinkciju između onoga što je prošlost utemeljena u naučnom diskursu, mitomanije i onoga što je umjetnička obrada prošlosti.

Svjedoci smo u decenijama iza nas, ali i danas, da istorija ovdje, pri tome mislim na sve države nastale raspadom Jugoslavije, ide kao uporedni tok našeg svakodnevnog života. Tačnije, da određeni istorijski događaji i ličnosti refrenično iznova dolaze u fokus naših kultura, nikada ne ostajući na zasluženim povijesnim policama, nego su iznova živi dio naše stvarnosti i uvijek kada je potrebno, može ih se uzeti kao alibi za nepočinstva i zločine ili sredstvo za dokazivanje mitomanskih fantazmi o vajnoj, bajnoj i slavnoj prošlosti.

Knjiga Atlas pseudomitologije Svetislava Basare bavi se upravo, povodom književnosti, tim zastranjenjima i istorijom kao našim stalnim saputnikom kroz savremenost. Preciznije, Basara u ovoj svojoj vehemento polemički intoniranoj knjizi, prožetoj britkom ironijom i satirom, pokazuje šta se događa kada nauku o književnosti zamijene istoriografski pristupi fiktivnom tekstu.

Inicijalni povod Basarine knjige jeste pseudokritika koja je na njegov roman Početak bune protiv dahija došla iz pera istoričara Radoša Ljušića. Ovaj istorik, naime, Basarin roman čita kao istoriografski tekst, te tim slijedom autora optužuje za skrnavljenja srpske istorije i njenih istorijskih ličnosti.

Ali, otkrivamo da to nije jedini povod. Basara, naime, u jednoj fusnoti svog romana, što je u književnom postupku posve legitiman čin, navodi Ljušića kao autora jedne nepostojeće istorijske studije. Istoričar se na to uzbunio, te tragom toga što je u fiktivnom tekstu citiran kao autor nepostojeće knjige, odlučio da Basarin roman pročita sa istoriografskih polazišta. Što će reći, tragao je u fiktivnom tekstu za istorijskim istinama ili mjestima na kojima pisac zanemaruje istinu. "Tako je", piše Basara, "fusnota iz Dahija viđena kroz hiperpatriotsku dioptriju u očima našeg istorika izdžikljala u skandal epskih razmera."

Basara stoga, u stilu kultne knjige Srbi pre Adama i posle njega Radivoja Radića, povodom Ljušićevog teksta ispisuje, kako navodi, istoriju novije srpske istoriografije. Pod time se podrazumijeva da autor Atlasa pseudomitologije nastoji pokazati logički rasap koji nastaje u nacionalnoj svijesti kada se književnost poigrava istorijskim faktima ili dokumentima.

No, Basara se ne zaustavlja samo na pitanju svog romana, on kreće i u dekonstrukciju nekih drugih, navodno, istorijskih istina, koje se pokazuju kao prije svega mitomanski narativi koji treba da učvrste nacionalističku retoriku i hegemoniju monoistorijske perspektive na prošlost. Atlas pseudomitologije stoga dolazi kao knjiga koja dubinski demaskira nastajanje srpskih nacionalnih mitova i njihovu (zlo)upotrebu u dnevnopolitičkim razračunavanjima i mapiranjima.

Ipak, suština ove knjige leži u nastojanju da se, budući da je nemoguće racionalnim i logičnim argumentima raspravljati sa hermetičnim srpskim mitotvorstvom, satiričnim sredstvima prikaže sav užas korištenja prošlosti (ili često lažne prošlosti) za bitke u aktuelnom trenutku. Ili Basarinim riječima: "Nemam ja - u načelu - ništa protiv te istoriografije za decu, omladinu, široke narodne mase i početnike; oficijelne istorije svuda su u svetu manje-više slične, suvoparne, lažovske i dozlaboga dosadne, nije tu srpska nikakav izuzetak, s tim što se u ostatku sveta pravi koliko-toliko jasna razlika između onoga što se doista zbilo (i zbiva) i predstava i tumačenja tih događaja - koje se menjaju u skladu sa imperativima dnevne politike, koje su - kao i sve ljudsko - relativne i nepouzdane, a koje, ako se apsolutizuju - kao što su se (u) Srbiji apsolutizovale - proizvode kobne nesporazume s realnošću."

Upravo ti nesporazumi sa realnošću jesu neuralgična tačka srpskog nacionalizma i pripadajuće mu mitomanske aparature. Basara ih u svojoj knjizi nastoji prikazati onakvima kakvi oni zaista jesu, sa svim pogubnim efektima koji ih prate, a koji su dugotrajno ostavili posljedice na srpsko društvo. Nije ovdje zgoreg napraviti analogiju - u bh. kontekstu sličnu stvar je uradio Tarik Haverić u knjizi Kritika bosanskog uma. Oba autora dosljedno, i stilski izuzetno, pokazuju kolike su razmjere našeg kolektivnog pomućenja, skrećući pažnju na one pukotine koje nastaju u etniziranoj svijesti usljed nemogućnosti da se razdvoji ono što je istorijska nauka u odnosu na fiktivni tekst. Ta nemogućnost, vjerovatno, nastaje i kao plod svjesnog zanemarivanja, otuda dolaze svi nesporazumi i hajke na one koji se drznu dirnuti u svete istine o našem narodu.

Basara tako ulazi u prostor demaskiranja nacionalističke psihopatologije u Srba koja u svemu vidi izdaju i neprijatelje, koja svoje greške pravda svjetskom zavjerom i istorijskim determinizmom, neprestano istrajavajući na priči o vlastitoj patnji i stradanjima, kao da oni nisu često dolazili usljed pogrešnih odluka srpskih elita. Istorija u takvim okolnostima dolazi kao sredstvo za sumnjiva prepravljanja i prekrajanja prošlosti, kako bi se legitimirala djelovanja u sadašnjosti. Ili još tačnije, užasi današnjice sagledavaju se u odnosu na vajnu slavnu prošlost.

Zaglibljeni u prošlost

Srpska istorija je prema Basari lažna religija koja počiva na strastima. Njome se zabašuruju sve one pogrešne odluke donesene u prošlosti, svi oni uzaludni ratovi i nasilja danas su predstavljeni u svjetlu mitskog mučeništva, iako, kako Basara dokazuje, većina tih događaja iz prošlosti jesu nastali kao svjesna odluka srpskih političkih i kulturnih elita. Dakle, sve ono na što su one pristale, od Jugoslavije do njenog rastakanja, ali i događaja u daljoj prošlosti, bilo je svjesno izabrano, da bi se danas govorilo kako je to bila povijesna nepravda spram ovog naroda.

No, stvari bi bile unekoliko drugačije da se od tog narativa, nakon svih poraza devedesetih, konačno odustalo. Naprotiv, Atlas pseudomitologije pokazuje da je taj mitomanski kurs danas još izraženiji. "Neprestano ponavljanje kardinalnih grešaka i tvrdoglavo istrajavanje u njima - a Srbija to, uz retke presedane, već dvesta godina udarnički čini, kao i očekivanje da će ono što se višekratno pokazalo kao nemoguće jednoga dana postati moguće, a da će se realnost sveta nekim hokus-pokusom prilagoditi potrebama i željama Srbije, navodi na zaključak da je novija srpska istorija u stvari istorija jedne bolesti - mentalne anomalije koja se u medicini naziva bipolarni poremećaj", navešće Basara.

Neprestano zaglibljena u prošlost, Srbija, prema Basari, neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak, čime se uzrokuju diskontinuiteti koji temeljno potresaju srpsko društvo i kulturu. Nakon svakog razdoblja koje je prošlo, srpske elite se bore protiv tog razdoblja, iako su ga uglavnom same proizvele i izabrale.

Takođe, govoreći o ideologiji svetosavlja, posebno činjenici da je Nikolaj Velimirović Svetog Savu upoređivao sa Hitlerom, označavajući ga kao preteču nacizma, Basara će prikazati u kojoj mjeri je srpsko društvo ogrezlo u mračnjačku pseudomitološku neurasteniju koja još traje. Sljedstveno tome, autor Atlasa pseudomitologije će zaključiti da je svetosavskom ideologijom srpsko društvo dehristijanizirano, da je od Jevanđelja vraćeno u kotao paganskih mitova i mraka.

Njegovim riječima iz knjige: "Ta strast za istorijom i kada za istorijom nema potrebe, ta potreba za snažnim doživljajima, za izlivima istorijskih emocija, ta privezanost za krv i tlo, u Srbiji je s vremenom toliko ojačala, da se pretvorila u idolopoklonički kult koji je - samo naoko paradoksalno, kako ćemo videti - izgubio svaku vezu i sa tlom i sa krvlju i pretvorio se u apstrakciju, u bodrijarovsku simulaciju koja je potpuno istisnula stvarnost."

Konačno, kao krunsko odbijanje prihvatanja realnosti svijeta u kojem se nalazi i kao propuštenu priliku Srbije da, kako-tako, pobijedi svoje nacional-mitološke narative i suoči se sa stvarnošću kakvom jeste, Basara navodi ubistvo Zorana Đinđića. Taj događaj je označio simbolični završetak srpske istorije.

"Život u Srbiji je, istina, i posle tog datuma nastavio da teče, ali čisto biološki, na način na koji nokti i kosa rastu posle smrti, u obliku matematičkog skupa individua koje svoj smisao pronalaze isključivo u recikliranju prošlosti i koje na okupu održavaju opskurni kultovi tenisera i lošeg piva", zaključuje Svetislav Basara.

Atlas pseudomitologije će, dakako, u nacionalističkim krugovima, zarobljenim u mitotvoračke fantazme biti knjiga koja je izdajnička, jer čim nacionalizmu prikažete njegovo krivo lice u ogledalu, on zapišti kako je to izdaja. Autor je svjestan da nema logičke i racionalne rasprave sa tim narativima, zato im i suprotstavlja moćnu satiru. No, bez obzira na to, Basarina knjiga iznimno je važan dokument koji svjedoči o krateru koji je ostao poslije decenija nakaradne srpske politike, a koji se, kako vidimo iz ove knjige, i dalje širi.

*Tekst prenosimo iz magazina BH Dani

Oceni 5