TV serija "Hellbound" (2021)
Hellbound

Photo: Netflix

Koja društvena kritika se iza demona valja?

Posrijedi je autorsko djelo Yeona Sanga-hoa, koji uradak potpisuje redateljski i koscenaristički, a temeljen je na njegovom webtoonu. Riječ je o uspješnom korejskom filmašu, koji je karijeru započeo animiranim filmovima. Svjetsku je pozornost stekao lokalnim, ali i internacionalnim blockbusterom Train to Busan (2016), koji je učvrstio status K-zombi trenda kao jednoga od trenutačno najproduktivnijih i najpopularnijih pojava na lokalnoj televizijskoj i filmskoj sceni. Figura zombija se u povijesti podžanra redovito koristila kao sredstvo referiranja na društvene, ekonomske, političke i kulturne prijepore, a korejski autori nastojali su spomenutu karakteristiku primijeniti na socijalne stranputice svoje zemlje. Train to Busan vješto je spojio holivudsku estetiku s korejskim preokupacijama te specifičnostima, napose klasnim razlikama te stilom života, a općenito je igranofilmski opus Sanga-hoa uvelike nadahnut američkim utjecajima. Primjerice, Psychokinesis (2018) je uradak koji se služi strategijama fantastike te postavlja priču o superjunaku nadnaravnih moći koji se naravno bori na strani dobra. Djelo se naslanja na popularnu i prevladavajuću pojavu superjunaka u današnjoj američkoj kinematografiji, što nastoji povezati s korejskim osobitostima. Slične akcijske i pustolovne estetike je i nastavak Vlaka za Busan, naslovljen Peninsula (2020). Posrijedi je dinamičan i čistokrvan akcijski film o pljački, koji ne ostavlja puno prostora za razvoj likova, odnosa među njima, kao i idejne dimenzije.

Autor se kao scenarist okušao i na televiziji: radio je seriju The Cursed (2020, 12 epizoda), koja je također temeljena na fantastičnim premisama, povezujući ih s recentnim društvenim i ekonomskim procesima. U seriji se javljaju dva lika – tinejdžerka koja može oživjeti mrtve tako što zove njihova imena ili koristi njihove stvari, te društveno angažirani novinar, koji se bori protiv zla, koje prikriva IT korporacija, čime se u razmatranje uvodi korporacionalistički element, što predstavlja jedno od stalnim mjesta u audiovizualnim proizvodima suvremene korejske popularne kulture. Temeljen na seriji je triler The Cursed: Dead Man`s Prey (2021), koji redateljski potpisuje upravo Sang-ho, čije možda ponajbolje ostvarenje ostaje dugometražni animirani film Seoul Station (2012), prednastavak Train to Busan, s kojim dijeli društveni alegorizam. U većini autorovih ostvarenja naglasak je na akciji, fabularnim aspektima, žanru, dinamičnoj montaži. Riječ je o publici prijemčivim i dopadljivim filmovima brze radnje, uvelike nastalima pod utjecajem visokobudžetne holivudske produkcije, koju komercijalni korejski film istodobno želi slijediti, ali joj i parirati. Na takvu se poetiku i estetiku jednim dijelom nastavlja i serija Hellbound, koja dijeli spomenutu kulturnu dvojnost, odnosno utjecaje.

U kontekstu korejskoga vala te popularnokulturnih izvoznih proizvoda, osobito mjesto imaju televizijske serije, koje su cijeli trend i potaknule. K-drame prošle su razvojni put od eskapističkih ostvarenja u trenutku kada su se neintencionalno probile na internacionalno tržište pa sve do osuvremenjavanja koncepta, kada se počinju baviti aktualnom društvenom problematikom. Ponekad je to još uvijek zapakirano u eskapistički format, pomalo sapunaste ili ležerne priče, katkada i humorno intonirane, no one istodobno redovno sadrže i društveno-kulturni komentar te su preokupirane gorućim problemima korejske suvremenosti. Napose je riječ o društvenim i političkim odnosima: približavanje i prijepori sjevera i juga, neoliberalizam, utjecaj korporacija na društvo, socijalne nejednakosti i polarizacije, trčanje za uspjehom, ubrzani način života te niz drugih socijalnih anksioznosti. Autori navedenu problematiku nastoje prezentirati iz različitih rakursa: dramskih (Itaewon Class (2020) autora Gwanga Jina), horora  (Kingdom (2019, 2020, 2021) autorice Kim Eun-hee) ili pustolovnih i komedija. Time suvremene korejske serije slijede dominantne trendove danas prisutnima u televizijskoj produkciji, a oni se posebice tiču društvene osviještenosti, ozbiljnost i važnosti uz zadovoljavanje uvjeta visoke produkcijske razine.

Unazad nekoliko godina, upravo zbog zapadnjačkoga fetišiziranja korejske popularne kulture, one postaju sve popularniji izvozni brand. Osjetio je to i Netflix koji je unatrag nekoliko godina pokazao veliki interes za korejsku serijalnu pa i filmsku produkciju: kao trenutačno vrlo pomodna, ona je lako utrživa na globalnom tržištu. Stoga je streaming i produkcijska kompanija odlučila upumpati enormnu količinu kapitala u razvoj lokalnih serijalnih i filmskih produkcija koje će istovremeno odražavati korejski duh, ali će tematskim, idejnim i stilskim parametrima biti prihvatljive te privlačne internacionalnoj publici i različitim kulturnim krugovima. Vrhunac takve poslovne strategije predstavlja ovogodišnji serijalni hit The Squid Game autora Hwanga Donga-hyuka, o kojem se posljednjih mjeseci dosta pisalo. U središtu priče je natjecanje, odnosno niz natjecanja tijekom kojih se doslovno eliminiraju manje sposobni igrači, koji neuspjeh plaćaju vlastitim životom. Djelo polazi od socijalnih kretanja i procesa u suvremenom korejskom društvu da bi ih preuveličalo kroz aspekt naoko nevinih dječjih igara te ih na taj način putem hiperbole propitalo i istaknulo njihovu temeljnu nehumanost. Posrijedi je društveno bazirano na nejednakosti, gdje prevladava velika konkurentnost za zadobivanje poželjnoga društvenoga statusa pa ljudi jedni druge doživljavaju kao konkurenciju, koju trebaju savladati i ostaviti za sobom. Pritom nema mjesta za empatiju jer tko pokaže ikakav oblik solidarnosti, ubrzo biva pregažen.

O razvikanoj se Squid Game mnogo pisalo u javnom prostoru posljednjih mjeseci, posebice se neopravdano prenaglašavala njezina navodna krvavost i nasilnost, što je uostalom stalno mjesto korejskih ostvarenja. Za njom je donekle po stručnoj recepciji zaostala Hellbound, koja ju je doduše po gledanosti pretekla, no nije potaknula tolike rasprave te je više doživljena kao žanrovsko ostvarenje koje se efektno bavi horor motivikom te vjerskim strahom od pakla. Ostvarenje Yeona Sanga-hoa poticajno koristi religijske motive poput ukazanja, anđela, pakla, grijeha, demona, koje sagledava kroz prizmu sekti te društvene nesigurnosti kako bi oblikovala socijalnu alegoriju koja temeljno nadilazi religijsku motiviku.

Serija se otvara u alternativnoj stvarnosti sekvencom građenom od nekoliko scena. Prva se odvija u restoranu gdje ljudi bezbrižno čavrljaju te konzumiraju hranu i piće, dan je nalik svakom drugom te se stvara ozračje normalnoga, svakodnevnoga, prosječnoga. Jedino što kvari atmosferu je čovjek koji prestrašeno sjedi za stolom te neprestano gleda vrijeme koje pokazuje sat na mobitelu. U jednom trenutku pojavljuju se tri rabijatna i neobična stvorenja – demona, koja čovjeka podvrgavaju fizičkom mučenju te ga u konačnici spale. Okupljeni ljudi su prestravljeni, no ipak dovoljno pribrani da događaj snimaju svojim pametnim telefonima pa on uskoro postaje viralan. Internetski portali, društvene mreže kao i televizijske postaje prenose snimke te reakcije svjedoka, kao i ponašanje čelnika misteriozne sekte Nova istina, što u trećoj sceni gleda i policija u postaji. Na taj nas način redatelj vrlo efektno u kratkom vremenu, dinamično i metodično, upoznaje s fabularnim okidačem, kontekstom radnje, postavlja narativne rukavce, uvodi glavne protagoniste te sugerira da će različiti ekrani u njegovu ostvarenju imati možda pa i presudnu ulogu.

Premisa ostvarenja je sljedeća: čovjeku se ukaže anđeo koji mu predviđa točan datum i vrijeme smrti kada se pojave tri ranije spomenuta demona te na vrlo krvav, nasilan i bolan način „obrade“ navodnoga grešnika. Cilj je da prije no što mu spaljivanjem tijela dušu pošalju u pakao, osjeti bol koja ga tamo čeka. Posrijedi je postavljanje naoko klasične priče, koja odiše paranormalnim, odnosno nešto što bi eventualno bilo dovoljno intrigantno i poticajno za Muldera i Scully da istraže u prosječnoj epizodi X-Files, a pritom se javljaju pojedinci koji vjeruju i koji ne vjeruju. U prvoj skupini je vođa sekte Nova istina, karizmatični i mladi Jeong Jin-soo (Yoo Ah-in), koji odaje dojam prosječne i zaštitnički nastrojene osobe, koja pojavu anđela tumači kao odraz dekadencije društva te izlaz vidi u priznavanju grijeha i pokajanju za njih, a javne demonstracije kao upozorenje potencijalnim prijestupnicima da se grijeha valja kloniti. Njegovo djelovanje te naoko prirodnost i neposrednost privlači sve veći broj poklonika, napose među masom nezadovoljnom društvenim procesima i stanjem.

Na suprotnoj su strani detektiv Jin Kyeong-hoon (Yang Ik-june) i odvjetnica Min Hye-jin (Kim Hyun-joo), čija je skepsa određena već njihovim profesijama. Posrijedi su dva zanimanja koja bi na temelju prikupljanja, selektiranja i interpretiranja informacija i dokaza, oslanjajući se na ljudski razum te tehničke i tehnološke dosege naše civilizacije, korištenjem principa logičkoga zaključivanja trebala moći odgovoriti na pitanje što se dogodilo. Njihov je stoga stav da su pripadnici sekte lažljivci i manipulatori, koji naoko neobjašnjivim događajima nastoje manipulirati ljudima. Problem je što navedeno ne uspijevaju dokazati. Pripadnicima sekte i vjernicima nije potrebno racionalno tumačenje jer se isključivo oslanjaju na vlastiti osjećaj te strah da mogli postati predmetom objave. Međutim, odnos je sekte i detektiva istodobno isprepleten: posrijedi je samohrani otac, traumatiziran ubojstvom supruge, čiji ubojica nije dobio zasluženu kaznu, što ukazuje na manjkavosti pravnoga sustava. Time se uvodi dvojba: je li ova vrsta kažnjavanja dobra, time što ispravlja nepravdu te korigira nesavršenost društvenih institucija?

Pritom se redatelj vješto poigrava kako slaganjem priče tako i gledateljevim očekivanjima. Fabula je tako u početku postavljena, kako smo vidjeli, na temelju klasičnoga suprotstavljanja strana, utemeljenoga na vjerovanju ili nevjerovanju, pa se oko te osi gradi i relacija antagonista i protagonista. Međutim, gledatelj ubrzo shvaća da fabularni razvoj neće slijediti na početku postavljene parametre. Nastojanja detektiva i pravnice ne vode nikuda jer se ideja antagonista širi na društvo u cjelini zbog mehanizama koji to omogućuju. Naposljetku pobjeđuje sekta, dok su protagonisti uvučeni u klopku, iz koje naoko nema uzmaka. Zašto dvojac ne uspijeva u nastojanjima temeljno je pitanje, na koje ću se vratiti nešto kasnije, a ono je neraskidivo vezano uz društvene mreže i slične platforme.

Posrijedi je trenutak u razvoju fabule kada autor čini rez, a konkretnije, riječ je o kraju treće epizode. Sljedeća tri nastavka započinju novu priču, nakon vremenskoga skoka od pet godina u budućnost, gdje se javljaju novi glavni likovi. Temeljni je mladi producent Bae Young-jae (Park Jeong-min), koji igrom slučaja radi na proizvodnji propagandnoga filma za Novu istinu te se nalazi u prijelomnom trenutku života – postao je otac. Lik je to koji je postao stalno mjesto, ne samo korejskih popularnokulturnih djela poput filmova i televizijskih serija (primjerice, gotovo je identičan glavnom liku redateljeva hita Train to Busan), nego ima svoje poticaje u tamošnjoj društvenoj stvarnosti. Bae previše radi pa je nenaspavan, izmoren, ne stigne se posvetiti privatnom životu i obitelji. Problem se javlja kada njegovo tek rođeno dijete dobiva objavu da će za tri dana završiti u paklu, što supruga naravno snima – mobitelom. Protagonist nastoji pronaći odgovor na pitanje kako je to moguće. Novorođenče je bezgrešno te ne postoji razlog zašto bi trebalo biti okrutno kažnjeno. Nastojeći pronaći način da ga otrgne od smrti, dolazi u kontakt s podzemnom skupinom Soldo, koja predstavlja poveznicu s prvim trima epizodama. Nova istina pak želi ukloniti majku i dijete jer se objava bebi kosi s njihovom doktrinom te može pobuditi sumnje u vjerodostojnost nauka.

Serija poticajno secira način na koji sekta prilagođava svoju djelatnost kako bi istodobno činila dvije stvari: bolje manipulirala te stekla veću sljedbu, što posljedično dovodi do većega utjecaja i više kapitala. Tako novi vođa između dvaju dijelova serije mijenja status premještajući se s periferije u centar u dvostrukom smislu. Prvi je doslovan: iz kontejnera ispod nadvožnjaka, negdje na pustopoljinama rubova urbane zone, u središte grada, u raskošnu i skupu modernu zgradu, koja simbolički utjelovljuju novostečenu društvenu i političku moć Nove istine. Drugi je vezan uz moć: od perifernoga utjecaja do potpune vlasti jer u šaci drži političare i policiju, koji su zapravo njoj podređeni. Nova je istina iz svoga nauka ispustila doktrinu prvoga grijeha jer se ne poklapa s njihovim tumačenjima prema kojima kažnjeni bivaju isključivo oni grješnici koji su svjesno i vlastitim djelovanjem počinili konkretan grijeh tijekom života. Zato je i objava novorođenčetu problematična: prokazuje da niti oni ne razumiju nadnaravni fenomen koji se ponavlja te ga svojataju u oportune svrhe. S liste grijeha znakovito je uklonjeno nekoliko prijestupa, primjerice pohlepa i neumjerenost jer stjecanje materijalnoga bogatstva i utjecaja temelj je sektaškog djelovanja. Ona tako neprestano mora vršiti reinvenciju sebe kako bi prilagodila doktrinu raznim nepredviđenim situacijama te time zaštitila svoj utjecaj i moć.

Osnova njezina djelovanja počiva na strahu, a najveći je onaj od smrti i završavanja u paklu kao prostoru izloženosti vječnim mukama. Kao temeljni aspekt vjerovanja ističu priznavanje grijeha, što kršćanske aspekte povezuje s tradicionalnim korejskim konceptom srama, napose obiteljskoga srama, činjenicom da će netko svojim (ne)namjernim djelovanjem u konačnici nanijeti nepopravljivu štetu vlastitoj obitelji, mrlju njezinom uglednu, koje se više nikada neće moći riješiti. Grešnik tako treba javno ispovjediti grijeh, a kazna mu predstavlja javnu demonstraciju putem sredstava javnoga informiranja u najširem smislu riječi pa stoga sekta ne dopušta da grešnici budu kažnjeni kriomice, nego to mora biti obznanjeno okolini i ako je moguće, prenošeno uživo. Takvim činom obitelj navodnoga prijestupnika biva trajno obilježena te pod budnim oko društva, što mnoge navodi na traganje načina kako i gdje da potajice nestanu kako se to ne bi povezalo s navodnim u pakao.

Osim što iz perspektive sekte vjeru pokreće strah, ona ljude okreće jedne protiv drugih. Gomila se okomljava na grešnike te zaziva njihovo kažnjavanje, a organizacija ima brojne doušnike na svim razinama u rasponu od političkih, policijskih pa sve do uličnih, koji ništa ne prepuštaju slučaju. U njihovo ime djeluje i paravojna organizacija Arrowhead, koja pokazuje velike sličnosti s ponašanjem i psihologijom navijačkih huliganima. Njezini pripadnici patroliraju gradovima te teroriziraju njima sumnjive pojedince. Posrijedi je religija lišena solidarnosti i empatije te temeljena na javnoj prozivci, huškanju, doušništvu i linču, gdje se nedostatak društvene kohezije i empatije kanalizira na pogrešan način. Njih je očito moguće potaknuti jedino ako se pronađu drugi na koje će se usmjeriti nezadovoljstvo, frustracije i ljutnju: grešnik nosi one osobine koje ne priznajemo da ih i sami možemo imati ili ih imamo pa ih projiciramo na njega.

Ako je Squid Game predstavljao kritiku korejskoga neoliberalizma, Hellbound na poticajan način propituje društvene mreže te barbarizam u koji kultura zbog njih srlja, što je također isprepleteno s brojnim referencama na suvremene pojave u korejskom društvu. Redatelj vješto povezuje ljudsku fascinaciju elektronskim gadgetima s ovisnošću o društvenim mrežama, korejski problem s kršćanskim vjerskim sektama te posljedično porastom vjerskoga ekstremizma. Primjerice, kada je krenuo prvi val COVID pandemije, u Južnoj Koreji se, među ostalim, virus proširio upravo radi nesavjesne sljedbe jedne kršćanske sekte, gdje je zaražena članica prisustvovala vrlo posjećenoj misi, pa sve do niza protesta takvih organizacija protiv vlade te COVID mjera. U seriji se također pojavljuje skupina privilegiranih pojedinaca, čije je identitete nemoguće razabrati jer nose maske. Njihov povlašten položaj podcrtan je prvim redom u gledalištu prilikom „demonstracija“, što nije nimalo suptilna referenca na činjenicu da su brojni imućni i utjecajni stanovnici Koreje pripadnici pojedinih vjerskih organizacija, koje izdašno doniraju. Kao što vidimo, Yeon Sang-ho zaista određene poticaje pronalazi u iskustvenoj zbilji, no bilo bi pogrešno Hellbound tumačiti u tom kontekstu. Djelo kroz prizmu vjerskoga fanatizam nastoji secirati nešto sasvim drugo, odnosno jednu vrstu, da je tako nazovem, društvenomrežnoga fanatizma i opsesije, koji se manifestira u dalekosežnim posljedicama društvenih mreža na, kako svakodnevni život, tako i društvene te kulturne procese, što se uostalom reflektira na različite načine i na problematiku trenutačne pandemije.

Antikvakseri, teorije zavjere, ravnozemljaši i ine upitne, nazadne, neznanstvene pojave svoje su plodno tlo našle na društvenim mrežama, koje su im pružile neiscrpne mogućnosti širenja, a njihovim sljedbenicima djelovanja. Time što su demokratizirale javni prostor, dale su svima mogućnost da iskažu dojmove i mišljenja te ih dijele s drugima. Na taj su se način pojedinci istih ili sličnih uvjerenja u konačnici povezali te posljedično ohrabrili na djelovanje. Bilo bi naivno vjerovati da osobe sumnjivih stavova i vjerovanja nisu postojale prije pojave društvenih mreža, no takve su se ideje dijelile na jutarnjim kavama među susjedima ili ljudima koji se polupoznaju s autobusnih stanica jer se istom linijom voze na ili s posla. Društvene mreže ne samo da su omogućile njihovu vidljivost, nego su im dale poticaj, vjeruju da ono što čine predstavlja dobru ideju. Nekada su ljudi sami sa sobom promišljali ili s nekolicinom bliskih ljudi razgovarali o ravnoj Zemlji i uvjeravali se da cjepiva uzrokuju genetske mutacije ili pak predstavljaju prikriven način da se ljudi mikročipiraju. Socijalne mreže otvorile su im neviđene mogućnosti povezivanja, a trenutak kada su otkrili da nisu sami, označio je točku bez povratka. Osim širenja neznanstvenih informacija, lažnih i fabriciranih vijesti i paranoidnih narativa, otvorile su i višestruke mogućnosti za psihološko zlostavljanje, narušavanje privatnosti te pozivanje na linč.

Hellbound progovara o oba navedena aspekta. Ne trebate pažljivo gledati seriju da biste uočili kako je jedan od najučestalijih rekvizita mobitel ili laptop, kojima se pojedinci redovito služe da bi pristupili digitalnim platformama. Posrijedi je puno više od rekvizita koji je element suvremene scenografije jer takvi objekti u djelu pričaju priču za sebe. Sve informacije koje likovi traže, pronalaze se putem interneta, aplikacija i socijalnih mreža. Vijesti i dojmovi o događajima otkrivaju se na spomenutim platformama, javne objave i videoprijenosi konstanta su u životu protagonista. Spomenuto vodi do metafilmskih poigravanja: u prve tri epizode priču često retardiraju, a potom i dodatno zapliću, streamingi influencera Arrowheada Leeja Donga-wooka (Kim Do-yoon), koji proziva ljude, traži privatne informacije o njima, koje mu zaista doušnički pratitelji i dojavljuju. Sam influencer u psihotičnom i pomalo iritantno postavljenom nastupu izvrsno dočarava audiovizualni barbarizam i shizofrenost kulture društvenih mreža. Hellbound tako prikazuje digitalni pakao čija su nam vrata nepovratno otvorena. Stoga detektiv i odvjetnica u prvim trima epizodama ne uspijevaju kao protagonisti žanrovskih ostvarenja, boreći se na pravoj strani, spasiti svijet te održati vjeruju u razum te društvene institucije. Resursi nisu u njihovim rukama, nego suvremenih demagoga, koji je vješto koriste na dva načina: za širenje svoje inačice istine te povezivanje ljudi, što je naišlo na plodno tlo zbog društvenih, ekonomskih i političkih nesigurnosti do kojih je neoliberalizam doveo; a potom i za progon neistomišljenika, koji bivaju podvrgnuti javnom kažnjavanju, čija se demonstracija širi do neslućenih razmjera jer nema tog kutka do kojega danas društvene mreže ne mogu doprijeti.

Djela koja razmatraju religijsku histeriju u doba kriznih situacija – političkih, ekonomskih, društvenih, prirodnih – nisu nikakva novost. Na pamet pada Magla (The Mist, 2007) Franka Darabonta, gdje vojni eksperiment rezultira pojavim guste magle iz koje vrebaju nepoznata, krvoločna bića, dok masa u supermarketu sve više pada pod utjecaj religijskoga fanatika, gospođe Carmody (Marcia Gay Harden). Hellbound ide korak dalje te secira na koji način religijski fanatizam i demagogija može radikalno promijeniti društveni organizam. Međutim, za navedeno nisu više toliko potreba navodna čuda, karizmatični vođe te organizacijska infrastruktura, kao niti voljni pristanak masa, koliko dobri mehanizmi širenja vijesti i ulančavanja pojedinaca.

Nije sve u seriji najspretnije riješeno. Fabularna struktura koja se raspada na dva segmenta od tri epizode dobro je postavljena s obzirom na iznevjeravanja gledateljevih očekivanja. Za razliku od redateljevih igranofilmskim ostvarenja koja su narativno bila koncizna i usredotočena, serija je više razbarušena, s mnoštvom likova, čije su priče više ili manje isprepletene. Neki likovi su nedorečeni te ostavljaju dojam dramaturške ishitrenosti. Primjerice, partner detektiva, koji je prikriveni obožavatelj Arrowheada, u istoga se ponešto prebrzo i nemotivirano pretvara, a potom izlazi iz fokusa interesa pa ostavlja dojam dramaturške dosjetke. Specijalni efekti, a tu prvenstveno mislim na CGI, nisu uvijek najuvjerljivije izvedeni te sam dizajn demona nije osobito maštovit.

*Prenosimo s portala GKR - Gradska knjižnica Rijeka

Oceni 5