Žrtva na oltaru nacije: Da li će se desiti proces unijaćenja Crne Gore u “srpski svet”?
Anđeo smrti

Photo: psiloveyou.xyz

Koliko dece treba da umre za Ristovo carstvo nebesko

Socijalistička partija Srbije na izborima održanim u decembru 1990. godine nastupila je pod sloganom „Sa nama nema neizvesnosti“. U vremenima velikih društvenih promena, prelaska iz socijalizma u kapitalizam, iz tzv. „narodne demokratije“ u parlamentarnu demokratiju, nestanka jednopartijskog sistema i uvođenja višestranačja, poruka koja smiruje narasle strahove kod birača naišla je na odličan odziv. SPS je uzeo 46% glasova, a njen kandidat na predsedničkim izborima, Milošević, ostvario je još bolji rezultat osvojivši preko 65% glasova. Izbori su se održali u širem kontekstu osporavanja zajedničke države od strane nacionalista, zarad stvaranja nacionalnih tvorevina. Obećavajući švedski standard, mir i sigurnost, Milošević se pripremao za nacionalističke ratove za teritorije. Ohrabren skoro plebiscitarnom podrškom kreće u konačan obračun radi rušenja Jugoslavije i stvaranja nacionalne države Srba na njenom prostoru. Sklapa dogovor o nenapadanju sa slovenačkim rukovodstvom januara 1991. godine, kada ovi priznaju pravo Srbiji da svi Srbe žive u jednoj državi, a zauzvrat je Milošević priznao pravo Sloveniji na vlastiti put u budućnosti.

Radović nam svojim stavovima poručuje da knjiga, drvo i dete ne mogu biti smisao života, već isključivo vera i vernost naciji, tzv. „Kosovskom zavetu“

Potom marta te iste godine uklanja Nenada Bućina iz Predsedništva SFRJ i postavlja Branka Kostića radi obezbeđivanja većine u ovom telu koje je bilo i vrhovni komandant JNA, te 18. jula 1991. godine uspeva da izdejstvuje odluku o povlačenju JNA iz Slovenije čime je de facto i de iure, počinjena izdaja SFRJ, te ukinut teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije. Vojne operacije u Hrvatskoj, u cilju uspostavljanja novih državnih granica, tzv. „Velike“, „Istinske“ Srbije, kreću krajem leta te godine, a već u novembru Miloševićeve snage, pod formalnim nazivom JNA, uz sadejstvo Šešeljevih četnika i raznih drugih paravojnih formacija, uništavaju Vukovar. Dakle za manje od godinu dana od „nema neizvesnosti“, građani i građanke Srbije su se našli u stanju potpune neizvesnosti, strašne i neočekivane traume rata, uništene privrede i međunarodne izolacije.

Ovaj civilizacijski sunovrat srpskog društva, od kog se ovo još uvek nije oporavilo, nije se desio preko noći.  Priprema za rat desila se prvo u sferi kulture, odnosno društvene svesti,   „duhovnosti“, sa ciljem da se srpski narod ubedi da je zajednica Srba sa drugim narodima nepravedna i „neprirodna“, da drugi narodi mrze Srbe, da je Jugoslavija neodrživa i da svaki narod, pa i srpski, ima pravo na svoju „nacionalnu“ državu, te da je rat ne samo neminovan, već i poželjan. Početkom osamdesetih godina prošlog veka, srpski, a i drugi, nacionalisti,  prestravljeni rezultatom popisa stanovništva 1981. godine, kada je broj stanovnika koji su se po nacionalnosti izjašnjavali kao Jugosloveni skočio u odnosu na prethodni popis skoro pet puta, sa 273.000 na 1.219.045, kreću u odlučnu ofanzivu protiv zajedničke države koju je Dobrica Ćosić, komunistički miljenik u delu pravoslavnog sveštenstva usled rodbinskih odnosa sa tadašnjim patrijarhom Germanom, nazivao „grobnicom srpskog naroda“.

Aktivnosti ekstremnog krila u okviru SPC predvođenog tadašnjim, a i sadašnjim vedetama srpskog nacionalizma, tzv. justinovcima, Ristom Radovićem, Jevtićem, Bulovićem i raščinjenim i izopštenim Radosavljevićem, bile su usmerene na sejanje straha od smrti, u vidu opasnosti od istrebljenja Srba. U tom kontekstu oni sebe prikazuju kao zaštitnike „opsadnutog“ srpskog naroda, spram „neznabožaca i bratoubica“, odnosno onih koji su izgradili državnu zajednicu u kojoj su svi njeni narodi i narodnosti doživeli opštu emancipaciju, a Srbi aktivno i ravnopravno učestvovali u političkom životu u svakoj federalnoj jedinici, pa čak i bili pozitivno diskriminisani poput Srba i Crnogoraca sa Kosova (setimo se samo tzv. fenomena „Braće Karić“).

Srbi su po cenu ogromnih žrtava i napora, na početku druge polovine XX veka, ostvarili velike ciljeve nacionalne emancipacije, te imali dve definisane države, Srbiju i Jugoslaviju, sa jasnim granicama i funkcionalnim uređenjem. Danas nemaju ni jednu ni drugu, a srpski nacionalisti i dalje sanjaju isti san kao i početkom ’90tih godina prošlog veka kada su srušili ove države. Nekakav „srpski svet“, sa jednim narodom, jednom državom i, kako kaže Vulin, jednim vođom odnosno predsednikom. Ishod takve politike mora neminovno isti kao što je to bio krajem prošlog veka, opet poraz, a do tada iseljavanje i dalji pad stanovništva na celoj teritoriji izmaštanog „čistog koordinatnog sistema“ od Banja Luke do Bara, sa nacionalističkom požudom usmerenom ka Bitolju i Bjelovaru.

Nedavno se jedan od političkih lidera srpskog nacionalizma, samopozvani propovednik na odru Zorana Đinđića, vođe Petooktobarske revolucije,  Risto Radović, osokoljen ne toliko krezubom pobedom svojih pulena iz Demokratskog fronta, koliko navodnim „biblijskim“ porazom „bratoubica i bogomrzaca“ na prošlim crnogorskim parlamentarnim izborima, razotkrio i opet vratio na početak 80tih godina prošlog veka, te uvijeno pozvao u novi „Boj na Kosovu“. Novi ratni poziv uputio je u Ćafi prijedolskoj, na samoj granici sa Kosovom, kako političarima u Crnoj Gori, tako i u Srbiji. Ovaj političar, odeven u sveštenika, prvo je podelio ljude na one koje „vjeruju u smrt i koji joj se klanjaju i one koje vjeruju u besmrtnost, vječni, neprolazni ljudski život i vječno Nebesko carstvo Božije.“.

Nabokov je napisao da je „naše postojanje samo iskra svetlosti između dve večnosti mraka“, opisujući time čoveka kao jedino živo biće koje je svesno svoje neminovne konačnosti, što kod svakoga od nas rađa strah od neizbežnog kraja, odnosno smrti. Viktor Frankl, čuveni psiholog, osnivač tzv. „Treće bečke škole“, i čovek koji je preživeo Aušvic, zaključio je da strahote logora nisu preživljavali fizički najjači, već oni koji su uspevali da zadrže smisao života čak i u tim neljudskim uslovima, drugim rečima smisao je poraz smrti. Naše postojanje je istovremeno potiskivanje svesti o konačnosti i stalna borba sa ovim strahom sa kojim se suočavamo na razne načine dajući smisao svom životu, toj „iskri svetlosti“. Kineska poslovica kaže da ljudsko biće može produžiti svoj život ako napiše knjigu, zasadi drvo ili dobije dete. Ova tri načina su primeri ljudskog ovozemaljskog opredmećenja koje daje smisao našem životu i na simboličkoj ravni predstavljaju pobedu nad smrću.

Perfidna psihološka igra Radovića u njegovoj ćafanskoj „besedi“ na samoj granici sa Kosovom, sastoji se u tome da navodno negirajući smrt, u stvari nameće smrt kao osnovni kriterijum razlikovanja ljudi, a smisao života svodi samo na odnos prema smrti, odnosno veru u zagrobno postojanje. Nudeći besmrtnost i večnost, u stvari pojačava značaj smrti namećući je kao osnovni stalno prisutni narativ u životima svakoga od nas, obesmišljavajući smisao ovozemaljskog života koji se sastoji i u potiskivanju spoznaje o konačnosti. Radović nam svojim stavovima poručuje da knjiga, drvo i dete ne mogu biti smisao života, već isključivo vera i vernost naciji, tzv. „Kosovskom zavetu“. Radović u svojim pridikama traži da ljudi polože živote na oltaru nacije čime će istovremeno dati sebi na značaju i obezbediti večno postojanje u raju, pobeđujući tako smrt.

Podstičući  strahove, istovremeno postiže i drugi cilj, a to je da stvara potrebu za utehom koju potom on velikodušno nudi kroz obećanje o večnom postojanju u raju, a sve zarad svojih političkih ciljeva. Radović i njemu slični manipulišu svešću o našoj sopstvenoj konačnosti, strahu od smrti bez značaja i potpunom nestanku. Mehanizam je jednostavan: ako se ljudi više plaše i više razmišljaju o smrti, onda Risto dobija na sopstvenom značaju jer se prikazuje kao utešitelj i spasilac, te time jača i svoju političku moć. Ipak, ni to nije dovoljno, već ovome dodaje još jedan strah, strah od odbacivanja, te baca kletvu: “Oni koji su se odrekli Kosova, pljunuli su na kosti, grobove ovih mučenika ovdje i širom Kosova do Đakovice, koji su 1912. godine ratovali za Boga, za istinu i pravdu Božiju, za slobodu.”. Drugim rečima, oni koji se sa Radovićem ne slažu u tome šta je smisao života, oni koji prihvataju drugačiju podelu ljudi, na npr. dobre i zle, poštene i nepoštene, osuđeni su na večnu patnju, jer se odriču Boga, kad se odriču Kosova. Preci pisca ovih redova su te 1912. godine iz vrleti Crne Gore otišli na Kosovo, verujući u obećanje o boljem ovozemaljskom životu i potajnom nadom da će putem Kosova stići direktno u raj i obezbediti sebi večno postojanje u naciji. Danas, nakon svih ratnih pokliča, na Kosovu više nema Sekulovića, poslednji su otišli 1999. godine nakon kapitulacije srpskih nacionalista, i ne pada im na pamet da se vraćaju u Prištinu, Podujevo, Peć, Uroševac i Đakovicu, već će pre otići u Nemačku, Švedsku, Austriju, SAD. Otići će u društva koja im daju priliku da svoj smisao nađu u knjizi, drvetu i detetu.

Radović kao političar mora dati odgovore na određena pitanja, kada već obećava da sa njim nema neizvesnosti. Koliko to tačno srpske i crnogorske dece treba da se odrekne svog ovozemaljskog života, svojih knjiga, drveća i sopstvene dece kako bi obezbedili sebi postojanje u Ristovom „carstvu nebeskom“ žrtvujući se na oltaru „nacije“? Koje su to tačno majke koje treba da žrtvuju svoje sinove kako bi se ostvario Ristov politički program zaogrnut u verski plašt? Risto zbori: “Kosovska grobnica je Hristov grob produžen u biće našega naroda“, ako je tako, koliko tačno živih Srba i Crnogoraca treba da legne u tu „grobnicu“ kako bi sebi, Ristu i čitavoj naciji obezbedili kolektivno članstvo u raju? Risto se poziva na „Kosovski zavjet“ koji proističe iz „Novoga zavjeta“. A zašto se ne poziva na „Marički zavjet“ kad su 1371. godine izginuli najveći tadašnji srpski hrišćanski velikaši daleko moćniji od Kneza Lazara, braća Vukašin i Uglješa, isto u borbi protiv Turaka? Možda zato što se bitka desila u današnjoj Grčkoj? Da li će i Marica doći na red nakon Kosova? Uostalom, kako to može biti nacionalnih zavjeta u hrišćanstvu, ako je hrišćanstvo u svojoj poruci univerzalno i upravo nastalo na negiranju postojanja izabranih „zavjetovanih“ naroda?

Osnovno pitanje koje se nameće nakon nedavnih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori jeste da li će se desiti proces unijaćenja Crne Gore, njenih građanki i građana, u taj Radovićev „srpski svet“ u kom se traži samo i isključivo žrtva na oltaru nacije? U tom svetu stanovnici Crne Gore, njih oko 600.000, moraju biti svesni da neće imati svoj glas, niti bilo kakav uticaj na politiku, niti će imati bilo kakav značaj, osim kao taoci, obično topovsko meso u službi snova, interesa i praznih obećanja srpskih nacionalista u Beogradu i pod Ostrogom. Nad građankama i građanima Crne Gore, a i nad svima nama u regionu, opet se nadvila opasnost da nam samopozvani propovednici ne danas, ali za nekoliko godina, oduzmu naše pravo da pišemo knjige, sadimo drveće i rađamo decu.

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5