Koliko je sati u Moskvi?

Teorija relativnosti označila je kraj (Aristotelove i Njutnove) ideje o apsolutnom vremenu. "Temeljni postulat teorije relativnosti bio je u isto­vjetnosti prirodnih zakona za sve osmatrače u slobodnom kretanju, bez obzira na njihovu brzinu", piše Stiven Hoking u A Brief History of Time. Ova veoma jednostavna Ajnštajnova zamisao urodila je izuzetnim konsekvencama. Jedna od njih je istovjetnost mase i energije u čuvenoj njegovoj jednadžbi E = MC2. Ovo izjednačenje energije i mase koja se uvećava pri svjetlosnoj brzini počelo je već da utiče na istorijske procese ali, izgleda, ne tangira suviše balkansko političko vrijeme, politikantsku južnoslovensku koncepciju vremenosti. To vrijeme ovdašnje politike zaglibljene u starovremsku sliku istorije još se predstavlja (ne ni aristotelovski već animistički) kao apsolutno vrijeme. Današnje ubrzanje istorije ("kraja istorije" ako je vjerovati Fukujami) govori nam, pak, o tome da su i politika i istorija neminovno došle pod udar davno usvojene slike svijeta teorije relativiteta, koja je izazvala unutarnje, revolucionarne posljedice u psiho-duhovnom razvoju čovječanstva. Svjetska politika se, nakon što je svijet izbjegao da ga progutaju crne rupe Hitlerova fašizma i Staljinova komunizma danas približava ajnštajnovskom shvatanju prostora/vremena i talasočesticama kvantne fizike, u jednom širem obimu.

Gdje smo u svemu tome "mi"? Nigdje! I dalje u ništavilu toga "mi" koje nikako da se rasloji iz svog "narodnog" apsolutnog postojanja u relativitet individualnosti. Ono što se kod nas kao ja, iz jednog teokratskog, ili prauterinskog obitavanja po Višoj sili ideologizirane religije ili magije, izdvojilo i razvilo - u rasponu od dekartovskog cogita do hajdegerijanske egzistencijalne brige (Sorge) - to je ostrakirano, odbačeno. Vladavina zbijenog narodnog tijela (MI) otjerala je odavde sve Tesle i Pupine, sve Tauske i Ružičke, pa čak sklonila s vidika i svoje (svečovječanske i svejužnoslovenske) sintetičare - JER SU DOSEGLI METODU I OBKETIVNOST MJERILA - Dimitrija Mitrinovića i Vladimira Dvornikovića. Ekstatičnost vremena i sintetsko svejedinstvo Dimitrija Mitrinovića moglo je samo za površnog promatrača biti blisko našem (misli se na ono što ideologijski, narodnjački, uvijek vlada kao "naše") poimanju apsolutnog vremena (časovniku "carstva nebeskog"). Njegova raščlanjena mističko-filozofsko-egzistencijalna praksa fiksirala je tačno (metodski razrađeno) životni odnos subjekta (između tijela i duše, uma i duha) kao fizičko epikurejstvo, psihički stoicizam, intelektualni skepticizam i duhovnu afir­maciju.¹ Vladimir Dvorniković je, pak, makar i kao (rafinirani) organicist i psiholog, uveo jednu decidnu (i "klasicističku" i modernu) minutažu, analitički i metodološki izvanredno preciznu štopericu. Njegov napor sin­teze progovara u formi protiv koje se cijelo ovdašnje arhajsko biće, sa stalno novim "događanjima naroda", bori. Telefonijade Pupinove, psihoanalitika Tauskova, kemija Ružičkina i, na koncu, interplanetarnost Teslinih prosvjetljujućih metoda i rezultata - sve je to remetilo muk, statiku, stajsko mirovanje svenarodnog tijela, koje je uvijek imalo dovoljno snage da od sebe odsječe svaku individualnu "izraslinu", svako svjetlosno razrjeđivanje svoje tamne mase koja počiva VAN VREMENA, i da sebi, kroz vlastito "revolucionarno događanje" - a što je samo gibanje i meškoljenje navješta­jem svježe vode uznemirenog mulja - nametne jednoga vođu, zastupnika zajedničkog, nevremenog, principa života u masi, u zbijenoj grudvi vječne neslobode.

Vrijeme - kao povijest, kao ekstaza ili hronologija, kao hori­zont samoga bitka, kao mogućnost egzistencije uopće - u našem "osjećanju kolektiviteta" samo je neman koja nas nepotrebno i zlurado izvodi u procese svijeta što ih naše "mi" ne shvata, niti hoće da shvati, kojih se plaši, s kojima se bori i pred kojima uvijek sektaški krahira ("preplaćujući" jednu istinu). Jedan paradigmatični pisac tog množinskog oblika postojanja izra­žava svu zbrku toga "mi" koje nikako ne uspijeva da se individualizira i preuzme odgovornost određenog subjekta. "Od spoljnih nepogoda ljud­skog života najužasnija je nepogoda - Vreme. U radosti ima brzinu svetlosti, u patnji staje. Malo ga imamo za razumevanje sveta u kome smo bez krivice, a osuđeni da ga s mukom shvatimo, svaku istinu preplatimo, najbitnije ne saznamo." Tako govori Dobrica Ćosić, Vernik. Prva rečenica ovog pokušaja filozofiranja otkriva jedno posve nepromišljeno, naivno naturalističko poimanje fenomena (ljudskog) života. Vrijeme koje je ontička srž samoga života i ontološka srž njegove povijesnosti za našeg je pisca nepogoda. Ono bez čega ne bi ni bilo života, Postojećeg u svijetu, pisac naziva nepogodom. Pa mu nije bilo ni to dosta već govori o spoljnoj (ne unutarnje imanentnoj) nepogodi. Svoju negativnu komparaciju on razvija do samoga kraja, i veli da je to najužasnija od svih spoljnih nepogoda. Dakle, sam je život (kao bezuslovna vremenost!) jedna užasna, najužasnija, spoljna nepogoda. Pisac ne raščalnjuje kakav bi to Život bez vremena bio, kakvo Ništa od života.

Ne uviđajući pogubne misaone posljedice svoje olako obećane tvrdnje, pisac se baca u spasonosni zagrljaj osjećanja te užasne spoljne nepogode po kojoj, eto, kako proizlazi, i samo biće jeste. Ako već nije misaono mogao pojmiti da je sve ljudsko u svijetu vremeno, pisac je to uspio oslonjen na osjećanja. Tek reduciran na radost ili patnju, ljudski život u piščevoj interpretaciji, ako ne pojmovno a ono osjećajno, uspijeva da uspostavi odnos prema sebi kao vremenskoj nepogodi. Nepogoda u prvom slučaju (radost) "ima brzinu svetlosti", a u drugom (patnja) "staje". U oba slučaja dakle bliži se graničnim predjelima nesamjerljivosti. Ako bi vrijeme kao spoljna nepogoda u odnosu na naš život, neka zla priloška oznaka tog života, štaviše neka penetrirajuća sila, uspjelo da se zgusne u osjećanju radosti, ono bi imalo brzinu svjetlosti i naša bi psihološka masa osjećanja postala beskrajna. Ista je stvar s patnjom - beskrajnost i nemjerljivost odlike su njenoga vremena u "stajanju". U fizici, s obzirom na jednakost mase i energije (E = mc2) u objektu koji se bliži brzini svjetlosti, masa postaje beskrajna, a tako se potrebuje i beskrajna količina energije. To je nemo­guće, pa su objekti ograničeni na brzine niže od brzine svjetlosti. No, osjećanja nisu. Radost može da ima utisak da se vrijeme kreće brzinom svjetlosti; a patnja da vrijeme "staje", što izlazi na isto, i što se vremena i što se radosti i patnje tiče. U oba slučaja koje je pisac odabrao da odmjeri najužasniju spoljnu nepogodu našeg života - vrijeme, to vrijeme kao sam naš život, pretvara se u objekt dva krajnja slučaja osjećanja, i tu ne zadobija jasno diferencirano svojstvo predikativnosti. Subjektu je, i kad misli i kad osjeća, sve dato kao neizmjerljiva Sudbina jedne užasne spoljne nepogode. Sazrijevanje vremena u istoriji života jednoga subjekta ne postoji. Do subjektivne analitičke raščlambe, do kartezijanske meditacije još se nije došlo. Štaviše, moguće razumijevanje svijeta koje je, je li, individualno: a) nema dovoljno vremena da shvati svijet, b) u kome smo bez krivice, c) a osuđeni da ga s mukom shvatimo, d) svaku istinu preplatimo, e) najbitnije ne saznamo. Umjesto da se koncentrira na moć rasuđivanja, ovdje nam je odigrano jedno kolo, jedan splet alibija.

Ovaj fatalizam našeg pisca (v. terminologiju: nedostatak, kri­vica, osuđenost, muka, krajnost, nemoć), jednako kao i fatalizam "naroda" kojem je on "otac" ili bar onaj što je ovdje u ulozi njegova velikana, ne može da se pokrene i istorijski razbistri (civilizacijski se osvijesti) zato što je svoju sliku svijeta izveo samo iz osjećanja, koja "preplaćuju svaku istinu", jer nema razuma da odredi tačnu cijenu. I samo zato što nije u razvijenom (indivi­dualnom!) misaonom procesu već u osjećanju kolektiviteta (u sudbinskim podrazumijevanjima) našem se piscu može učiniti da "nema dovoljno vremena" da se shvati svijet, da je svako shvatanje muka (makar bi mu mislilac rekao da je to najveća radost) i da, napokon, ono "najhitnije" ne saznajemo. Jer, ako pisac izriče tvrdnju da "ono najhitnije ne saznamo", on onda ovim logičkim iskazom saznanje "najhitnijeg" prenosi u domen jedne alogičke slutnje. I ja, kao čitalac tog uglednog pisca, ne bih imao ništa protiv da me on sada uvede u "četvrtu dimenziju" (Uspenski) mišljenja kao kakav mistik koji alogički, po nekoj obuhvatnijoj logici ekstatičnosti vremena i bitka, prodire, prosvjetljujući se (možda čak i "trećim okom" Lobsanga Rampe), u spoznaju onog "najhitnijeg", što razumu nije dato da spozna. Ali ne, pisac me odvodi u svijet političkih ovozemaljskih sukoba, sektaških borbi i spletki, po udbovskim kancelarijama i kosovskim ispitivaonicama, u jednu feljtonističku "avanturu" gdje pitanje Vremena konačno postaje pitanje: "Koliko je sati u Moskvi?" Iz ovog (skojevskog) ugla gledajući, postaje jasno da se ono "najhitnije" (šta je to hitnije od bitnog?) od našeg uma ne skriva po Heraklitovoj pretpostavci ("Priroda voli da se skriva"), već da se skriva po nekoj opštoj teoriji zavjere i konspiracije, možda u nekim tajnim arhivama.

Tajna arhiva je dinamičko jezgro, pokretač radnje, perpetuum mobile svakog ovakvog pripovijedanja (Verničkog, Grešničkog i Otpadničkog) koje traga za "istorijskim", to jeste, pošto ovdje nema ni nago­vještaja neke filozofije istorije (kao kod velikih pisaca istorijskog romana), za partijskim istinama u fundamentalno-sektaškim sporovima. A kada u svemu ovome jedan drugi uglednik, najavljen kao filozof,² vidi veliku svjetsku literaturu (i to baš u primjeru analiziranih vremensko-pojmovnih nepogoda), onda postaje jasno da kao što su naši "veliki pisci" istorijskog romana uglavnom, čast izuzecima, publicisti i feljtonisti (s povremenim estetskim "uljepšavanjima"), tako su i naši "filozofi politike" uglavnom novinski sociolozi. A kada smo na tom nivou, onda odista i nije važno precizirati obim pojmova, već ih se može koristiti prema trenutnim osje­ćanjima (obično povrijeđenim, jer to je najčešći izvor ovdašnjih pisanija), ili prema potrebama političkog trenutka.

Naslov Epika i Vreme odabrali smo kao moguću "našu" (možda baš u interpretaciji Sv. Stojanovića) filozofsku repliku Hajdegerovom sa­stavu Sein und Zeit.

06.04.1992.

1 Vidi opširnije u studiji H.C. Rutherforda o Dimitriju Mitrinoviću u knjizi: Certainly Future - Selected Writings by Dimitrije Mitrinović, Boulder, U.S.A. 1987.

2 Vidi tekst Svetozara Stojanovića Vreme na časovniku zla, Nedeljna Borba, 11-12 januar 1992 (str. XIV).

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.